Večeras pišem o nešto ozbiljnijoj temi, poremećaju prehrane. No neću joj pristupiti nimalo udžbenički, teoretski jer moj se poremećaj prehrane još nije ukoričio niti u jednu knjigu, niti u jednu liječničku jasnu dijagnozu.
Imam 163 cm i trenutno se vrtim oko 43 kilograma. Oduvijek sam mršava. Oduvijek pothranjena, slaba, blijeda, hladna, s niskim tlakom. Od prije malo više od deset godine s konstantnim bolovima negdje u probavnom putu, toj autocesti gdje su nesreće konstantne, ali hvala Bogu još uvijek bez smrtnih ishoda.
Rodila sam se sitna, i od samog početka pokazivala sam nezainteresiranost za hranu. Sisati nisam htjela, mama i tata su se brinuli jer nisu mogli nahraniti vlastito dijete. Kad su me počeli hraniti kašicama, na glavu su stavljali kutije, a onda ih micali s lica i kreveljili se kako bih se ja nasmijala, a oni mi gurnuli žlicu kašice u usta. Do dana današnjeg, da uz sebe nemam dečka koji kuha, ja bih jela minimalno, tek toliko da utažim glad koja bi me prije toga satima mučila.
Da razjasnimo – nemam anoreksiju niti bulimiju. Potpuno sam svjesna da sam mršava, smetaju mi moja ispala rebra, kralježnica i ključne kosti, smeta mi što imam upalo lice i nemam nikakve grudi, no ne smeta mi toliko da se „trgnem“. Kada bih mogla ovog trena dobiti 10 kila, stisnula bih zeleno dugme potvrde. Međutim, kako se tih 10 kila mora dobiti nikako drukčije nego kroz vježbu i hranu, tu stajem, tu se zapravo povlačim i dižem ruke.
Moj osjećaj prema hrani je uglavnom indiferentan. Nemam apetit, nisam sladokusac i ne privlači me miris niti okus hrane. Hrana - razmišljanje o njoj, njena kupovina, a posebno njeno spravljanje stvaraju u meni neki otpor. Meni je jesti DOSADNO. To je ključna stvar. Ja se naživciram kada postanem gladna i kada svoje vrijeme trebam „gubiti“ na obrok. Bit ću prvi potpisnik kada se na tržištu pojave tablete koje nose svojih dnevnih 2000 kalorija, zajedno sa svim vitaminima i mineralima i kada ću iz kuće na ulicu, uz svečani zvuk nekog puhačkog glazbala, moći izbaciti frižider. Ovaj osjećaj je začarani krug; moj otpor prema hrani u meni budi jad, a taj jad još veći inat i nezainteresiranost. Više mi se ne da, više kao da nemam snage u sebi tražiti malo volje da počnem planski jesti, vježbati i napokon dobivati kile.
Na sve to, s vremenom su se počeli pojavljivati i bolovi u želudcu, pa u crijevima i danas se tu ima još štošta dodati, no doktori nemaju ideju, pa samo nabrajaju: psihosomatika, malnutracija, osjetljivost crijeva... Rješenje svega toga je prvenstveno pratiti svoje tijelo i prilagođavati prehranu zahtjevima vlastitog organizma. Kada osobi koja o hrani previše ne misli, a kamoli priča ili o njoj istražuje, kažete da se pozabavi jelovnikom, dobit ćete...pa...nećete dobiti ništa. Uglavnom samo kukanje kako joj i dalje nije dobro.
Hvala dragome Bogu, u svemu ovome ja radim i po 14h dnevno, dobar sam radnik i student, a zdravija sam i od uhranjenih i od uvježbanih. Kad sam zadnji put imala temperaturu ne znam, kad sam zadnji put ostala slomljena ležati u krevetu pod gripom, nemam pojma, guram i živim s tih svojih jedva prikupljenih 43 zapravo vrlo dobro. Ipak, svjesna sam da svaka moja stanica žudi za energijom, žudi za tim još jednim obrokom, tim još jednim zalogajem pa se nadam da će se s vremenom i u mojoj glavi nešto dogoditi da pobijedim u ovoj bitci svih bitaka.
Hoćemo li hrana i ja postati prijatelji? Hoće li mi tanjur napokon ostajati prazan? Hoće li mi ikada dječji meni postati premalo? Hoće li mi ikada itko reći: „Pa ti si se malo popravila!“ Tko zna...možda da se ja ipak nastavim nadati kalorijskim tabletama :D
Zdravo,
Rica
Post je objavljen 16.03.2021. u 23:14 sati.