Marketing
Mačiću moj, problem je tvoj što si mi tako sladak
Ljeto, prije tri i pol godine, jedno u kojem sam krhko odlučila da ću se baviti napornijom fizičkim aktivnošću nego inače, donijelo mi je u život moje najdraže i najmilije pile, kako ga ja iz milja zovem. Vraćajući se tog 19.7. (hvala sestri što brižljivo zapisuje važne datume), dakle s te naporne fizičke aktivnosti, pred kotačima bicikla vidjela sam nešto malo i šugavo. Zaustavila sam se, bacila bicikl na travnjak pored asfalta i u ruke uzela valjda najbolesnije, najmršavije i najžilavije malo biće koje sam ikad srela, crno-bijelo klupko za kojeg ne znam što ga je više moglo držati na životu. Bilo je to muško mače, ofucano, dlaka mu je bila puna jajašaca od buha, oči slijepljene krmeljima, mršavo i jadno. Nisam znala što da radim – prvo sam ga maknula s ceste i da ću krenuti, kad se mali, valjda sluhom i njuhom, ponovno, bockavim hodom približio kotačima. Kad sam čučnula, mali se popeo na moje stopalo. Hajde, neće smetati ako mu dam mlijeka i nahranim ga za večeras. Čisto da mi se savjest smiri. Strpala sam ga u torbu i odvela u svoje naselje.
Pozvonila sam na interfon i rekla sestri da se, bez ikakva objašnjavanja mami i tati (koji su, sad vidim ne toliko strogo, bili protiv životinja u stanu), spusti sa zdjelom mlijeka i nekom šunkicom ili salamom, ovisno o tome što nađe u frižideru. Međutim, mama i tata su odmah saznali da sam pred zgradu dovukla mačku, pa su me pozvali gore da ju vide. Bili su zatečeni. To uopće nije bilo slatko malo mače, već ružna i jadna hrpa dlaka. Nahranili smo ga, donijeli pijesak s obližnjeg dječjeg igrališta te ga stavili u poklopac od kutije cipela kao improviziran mačji nužnik, i pustili mačića da odspava u stanu. Pokušali smo mu očistiti oči, no one su bile pod jakom infekcijom i nismo ih mogli odlijepiti. Sutra dan smo ga odmah odnijeli veterinaru. Dogovor je bio da ćemo ga izliječiti, a onda udomiti.
Uz pomoć antibiotika, kapljicama za oči, krvnim serumima koji trebaju pomoći pri zacjeljivanju rožnice, uz dobru hranu, mlijeko za mace i puno ljubavi, mali je uskoro bio skroz slatka okrugla buhtla. Ta nas je buhtla još koji put koštala živaca i suza – na primjer kad je pao s trećeg kata zgrade. Moj tata je samo zamotan u kućnu haljinu, direktno iz kupaone, otrčao dolje po njega. Kroz nos mu je išla krv, područje njuške je nateklo, nije se mogao kretati. Slomljen kuk, trauma pluća. Sljedećih 24 sata presudna za preživljavanje. Mačka ima 9 života, zašto smo se uopće brinuli. Stavljena je mreža, a on se potpuno oporavio i uspješno trči, penje se, skače i hoda. Jednom je prilikom odlučio štrajkat glađu i žeđu. Završio je na infuziji. Nije pronađen uzrok tome, osim mogućeg inaćenja za samo njemu znane razloge. Kada je jedan Uskrs padao s nogu od temperature, plakala sam od straha da je otrovan. Plakala sam i kod veterinara bez obzira što mi je govorio da je sve u redu i da samo ima visoku temperaturu. Plakala sam i kad smo došli doma jer je strah od smrti mojeg pileta bila prevelika. I taman kad sam prestala plakati i otišla za Zagreb, mama i tata su me nazvali da mi kažu da mogu nastavit plakat jer je gospodin istrgao tkivo na vratu i da to krvari i gnoji se. Dobro je, samo je alergičan na injekcije i od sada prima samo tablete. Zadnja njegova tragedija je bila kad ga dva dana nije bilo doma. Kao kastriran, poluslijep i jako plašljiv mačak, čisto sam sumnjala da je zbrisao. Mislila sam da leži negdje mrtav jer ga je susjed upucao lovačkom puškom dok je lovio njegove guske. Na kraju, priča jest bila vezana za susjeda, ali nije ga upucao, već ga je slučajno zaključao na vreli tavan u sred ljeta bez vode i hrane. Čuli smo ga kako mijauče s petog kata i doveli doma. Nije izlazio par dana van.
Inače mali je poluulična mačka i mnogo vremena provodi vani. Već je tri godine u ratu s Fredijem, mačkom s kata ispod nas. Naime, kao veliki teritorijalci konstantno se bore za prevlast u zgradi i ispred nje. Tuku se i čepušaju do iznemoglosti. Katkad bitku dobije Fred, a katkad Mače. Rat neće dobiti ni jedan jer su starošću, snagom i zdravljem gotovo isti. I glupošću.
Od kad je Mače počelo intenzivno rasti, intenzivirala se i njegova ćudljivost. Ne voli se maziti, ne voli se nositi, neće ležati kraj nas niti presti. Grize i grebe – agresivno, ljuto, iznenada. Tek ponekad pokazuje slabe znakove ljubavi, kada te lagano ugrize za vrh nosa ili obraz da te probudi ili se malo trlja o nogu, ali to je više zbog ljubavi prema hrani. Zbilja je nikakav ljubimac – najbolji je kad ga se ne gleda niti ne dira. Da mu služiš: otvori vrata stana da ode u šetnju i da se vrati; daj jesti, po mogućnosti ono što je na stolu, a ne u njegovoj zdjelici; pusti ga da spava gdje god on hoće – uglavnom na dasci za peglanje sa složenim čistim rubljem ili na svježe presvučenim krevetima. No, nekako smo svi osjetljivi na svoje ljubimce. Znamo da, čak i mačke, nemaju u sebi zločestoću koju omražavamo već neku vrstu nestašnosti koja je takva da se njome svojevrsno i ponosiš kad o njoj pričaš. Koliko sam puta željela da priča o mom nemogućem Mačetu bude pobjednica u pričama o najgorim mačkama. Ima tu neke draži.
I ako to moje Mače ne može biti pobjednik niti u bezobrazluku, a još manje u dražesnosti; u ljepoti dlake, a još manje u ljepoti očiju; on je biće koje u meni budi najmekše emocije i stoga kakav god da je, neka je!
Post je objavljen 09.03.2021. u 15:16 sati.