Prošlo je, doista, i par mjeseci od kad sam zadnji put nešto napisala, općenito napisala, a da nije vezano za moju struku. S jedne strane to je dobro, jer pišem uglavnom kad nešto pođe po zlu, pa logika stvari nalaže da sam ubiti sretna i uljenjena (je li to riječ uopće?) u punini života. S druge strane, dođe mi žao što svoj prvotni plan o aktivnom blogiranju baš i ne provodim. Ipak, večeras sam iznenadila i sebe samu kad sam sasvim neočekivano počela šarati prstima po tipkovnici – zapravo mi je glava teška, a leđa ukočena i uopće se pitam odakle se iz ovog komada mesa i neke bijelo-sive želatine u glavi uspjela izroditi ikakva motivacija za tipkanje?!
Ako se osvrnem na zadnjih par mjeseci, na cijeli ovaj hladan, kišovit, zimski period, mogu reći da je bio ujedno i trom i energičan. Kako kad, kako u čemu. Ljubavni vlak smrti izdevetao me na sve strane, ali sada se, hvala nebesima, ipak sve primirilo. Kada čovjek u svom partneru ima i iskrenog prijatelja i dobru i razumnu osobu, stvari se na kraju ipak poslože. Utjecaja ovdje ima i moja nešto veća pažnja i skrb prema samome duhu, prema onoj glavnoj niti koja čini kičmu našeg postojanje. Manje poetično, više u sridu – počela sam čitati bibliju i ići na hagioterapiju što me primiruje i osnažuje.
Trenutno se nalazim u Hannoveru u Njemačkoj. Jedna od dobrih karakteristika moga posla, karakteristika koje čine da se čovjek ne robotizira tijekom radnog vijeka i ne izgubi svaku želju za napretkom, jesu putovanja i učenje – učenje zbog kojeg ste morali u stranu zemlju (dodatna edukacija), ali i učenje koje ćete steći dodatno, o sebi, o kulturi, o jeziku druge nacije. Ne mogu previše filozofirati o Njemačkoj, o životu u njoj. Ovdje ću provesti samo mjesec dana i to među mutlikulturalnim društvom mladih ljudi iz Italije, Irana, Čilea, govoriti engleskim jezikom i, ponajviše zbog samoće ovdje, ne previše lutati gradom. Stoga s vama mogu podijeliti tek neke hannoverske sličice koje će mi se urezati u pamćenje.
Za početak, ono što mi se urezalo ne samo u pamćenje već i u onaj dio srce koji voli imati novca (u kako me presjeklo, tamo negdje na kraju lijeve klijetke) je 50 eurića koje sam dala taksistu da me odvede do mog smještaja. Udaljenost koju je vozio otprilike je jednaka kao od mog zagrebačkog smještaja do aerodroma Franje Tuđmana prethodnog dana, a koju sam platila 60 kn. Kad sam svoju bol za eurima podijelila s bližnjima samo su mi rekli: „a tako ti je to vani“ i „trebali si pitati“. Više mi se sviđa ovaj prvi komentar iako je totalno generičan, jer za teret krivnje u stranoj zemlji nisam spremna. Kao moja domaćica, prijateljica po zadatku, predstavila se mlada Talijanka, tek nešto starija od mene koja godinu dana radi kao doktorand u laboratoriju u kojem ću gostovati. Dakle moj domaćin u Njemačkoj bio je stranac – no, što se tu može, njena me simpatičnost ipak kupila pa sam se pomirila s tim nelogičnim odabirom. Smještaj, inače predstavljen kao stan, je zapravo nešto veća studentska soba s osnovnim namještajem i krevetom te bolničkim plahtama. Tu je kupaona s kadom, lavabo-om i wc-om i jednim radijatorom, potpuno bijela s bijelim keramičkim pločicama. Ne znam zašto, ali kad pogledam tu kupaonu vidim raspolovljenu svinja koja visi na kuki iznad kade. Tu je i mala ugrađena kuhinja, savršeno dovoljna – kad bih uz nju dobila bilo kakvo posuđe. Gotovo sam uvjerena da tipična njemačka domaćica ipak ima pokoju tavu i lonac za kuhanje, ali ja eto, nisam imala niti to. Ništa, kupila tavu i lonac i još samo u nekim prilikam ljutito spomenula da nemam uvjete za kuhanje. Sve u svemu, čisto je i uredno, a soba koja liči na nešto veću i malo bolju zatvorsku
ćeliju (da, ja sam ona generacija koja bez TV-a i interneta doživljava sebe kao Hanksa iz Brodoloma života) me samo natjerala da više čitam. Iza sebe imam 450 stranica finske literature i 250 stranica domaće, a ispred 500 stranica ruskog čuda.
U novom, njemačkog laboratoriju nikako da se naviknem na razbacivanje. Naime, njemački laboratoriji (ne bih rekla samo za ovaj, već da je to generalna slika) su neusporedivo bogatiji od naših. Ipak, više podržavam štedljivu i reciklažnu politiku mog riječkog labosa i ovdje u Hannoveru, kad moram baciti u smeće već petnaesti par rukavica ili pipeta u danu, eto, zaboli me srce pa poskrivečki ponekad, ali sve po pravilima sterilnosti, iskoristim pipetu onoliko puta koliko se ustvari može. Ježim se od jednokratnosti, to me podsjeća na mrtvačevu odjeću.
Što se samog grada tiče, on se nalazi u sjevernoj Njemačkoj. Odmah sam se pobojala velike hladnoće i da ću se morati oprostiti sa svim svojim turističkim porivima jer će snijeg ili barem kiša vrlo ustrajno braniti godišnje doba u kojem se nalazimo. Ipak nije tako, temperature su ugodne, a ima i sunca. Ipak, rekla bih da ovakav sjeverac nisam još nigdje osjetila (možda paralelu mogu povući jedino s košavom ili mojim kratkim posjetom Pragu u studenom prije par godina). Sada, dok pišem, trese prozorska okna i najavljuje oluju.
Hannover je pitomi grad od pola miliona stanovnika, divnih zgrada s pročeljima od fasadne cigle, predivnih kuća na dva kata slijepljenih jedna na drugu, svaka uredne fasade, čistih zavjesa na prozorima i uređenim vrtovima ispred ulaza; grad čije je srce zeleno, koji u samom svom centru ima šumu!, a nadalje vrtove, parkove i jezera ma-gdje god se okreneš. Ovdje biciklisti vode glavnu riječ i po pričama došljaka, njih se treba bojati više negoli samih vozača automobila. Ceste su široke, dobro označenih biciklističkih staza i pješačkih prijelaza. Hannover, razoren „tepih“ bombardiranjem u 2. svjetskom ratu (čemu svjedoče i dvije crkvene ruševine kao svjedoci ljudskog ludila), možda ne može ponuditi osobitu povijesnu arhitekturu, ali to pokriva drugim ljepotama. Većinu njih još nisam vidjela – čekam svog suputnika u avanturama, jer bez njegovog pogleda na grad niti moj nije potpun.
Dodala bih samo, da sam neki dan, već izluđena traganjem za bilo kakvim izvorom interneta, nabasala na uličicu crvenih svjetiljki. I dok sam ja mislila da se u izlozima prodaje seksi donje rublje na neobičnim, bucmastim i starijim lutkama, tete iza stakla su se počele smiješiti, a ja sam posramljena sklonila pogled shvativši...ipak, kut oka nije dao mira. Mlada crnkinja u fotelji u izlogu tipkala je na mobitel i čekala da koji željnik zaluta kraj njenog ureda, a ja sam eto smetena i šokirana zapravo htjela da besramno mogu stajati tamo, kuckati im o izloge i mahati, ma i popričati...da nije neke, eto, urođene sramote.
Toliko. Sad sam već dosta gladna. A htjela bih i da se oluja raspameti. Idem jesti kuhana jaja. Čitati „Idiota“. Uživati u...opala, skoro gotovom danu.
Pozdrav. Rica!
Post je objavljen 16.02.2022. u 22:53 sati.