Iako se naredne ljubavi poklapaju s dobom sazrijevanja pa ih se lako može nazvati kemijskim klišejima, ja ću se za njihov status iskrenih emocionalnih epizoda uvijek boriti na prvoj crti. Upravo ovim tekstom i jesam pročistila one koji su mi uistinu značili i one koji su bili (samo) adolescentski uzdasi.
Jedan od mojih prvih mladenačkih noćnih izlazaka donio mi je nešto u što nikako ne bih vjerovala da mi se samoj nije dogodilo – ljubav na prvi pogled. Bio je nekakav interni, gradski festival bluesa i jazza gdje su, među ostalima, nastupila tri mladića sa svojim rock bendom. O njima se među mojim ženskim društvom uvelike šuškalo, no meni je bilo prvi put da za njih čujem i da ih uopće gledam. Kada su zavibrirali prvi trzaji električne gitare, pogledala sam u smjeru tog zvuka, a Amorova strjelica pogodilo me ravno u glavu. Da, u glavu, jer su mi se pred očima počela nakupljati ružičasta srca i lelujati do koljena koja su zaklecala sekundu kasnije. Crnokoso, tamnooko stvorenje u traperu, toliko uživljeno u emociju pjesme, biće koje me je patilo naredne dvije godine, on, koji mi i dan danas predstavlja divnu uspomenu, stajao je na bini ispred mene. Mi smo od tada razmijenili jedva tridesetak riječi (i to ne sve niti uživo); malo je taj „obadivo“ za mene, ali iščekivanje njegove pojave u „našem“ kafiću i suludo vozikanje kroz njegovo selo na biciklu jedne su od najslađih uspomena iz srednjoškolskih dana. Još uvijek čuvam potpise tih „tamburaša“ na jednom papiriću (među kojima je i njegov) kao autograme vrijednije od svih imena ovoga svijeta.
Daleko od očiju, daleko od srca. Nestade gitarista, ugasio se i „naš“ kafić, a u moj je život ušetao netko tko je, zapravo, već dvije godine sa mnom dijelio školske probleme, samo smo se tek s trećim razredom srednje škole i zbližili. Postali smo najbolji prijatelji, a nada se u meni konstantno podgrijavala. Sve sam krivo tumačila, pa sam na kraju i „prokuhala“. Tako je i puklo. Da sam tada imala ovu pamet (ah, ta stara dobra izreka), nikada se ne bih zagledala u nekoga čiji se životni stil, uvjerenja i misli vodilje toliko razlikuju od mojih. Na kraju, možda zbog toga danas više i nismo u kontaktu.
S odlaskom na fakultet sam shvatila da ja i nisam toliko nevidljiva. Počela su udvaranja, dodvoravanja, ponude. Bilo je tu finih momaka, poštenih, vrijednih i pametnih – no ja sam izabrala onoga koji je – pazite sada – izgledao zločesto (iznenađeni?). Gušter na ramenu, tetovaže, pirsinzi, frizura; dovoljno je reći da se mom ocu odmah smračilo. Ekstravagantni izgled nosio je sa sobom i pomaknuto ponašanje. Lepeza emocija kojom me taj dečko „hladio“ me na kraju i otpuhala.
Još uvijek sam čekala da me netko zapravo zavoli, zaželi, pokloni mi svoje povjerenje i iskrenu, čistu emociju; ma, željela sam napokon vidjeti kako je biti nečija priznata djevojka! Onda sam sjela u Taj Vlak. Koji me je vrag tjerao da sjednem u onaj kupe i čije grijehe ispaštam, još se uvijek pitam? Šta se dogodilo s mojom prvom vezom ne znam vam reći. Dočekala sam ju strašljiva, u njoj se nisam snašla, a onda se pretvorila u nešto sasvim suprotno njegovu imenu. Rođena je nedavno jedna stvar koja tekstom nije mogla bolje upiknuti: „Kišo, ruke ti pune posla – ako mu oprostim šta će ostat, kako ću sebi prid oči izać'? Tugo, nemoj, nemoj me nać'…“
Post je objavljen 25.06.2021. u 14:26 sati.