U mene, na noćnom ormariću i u torbi nalazi se knjiga. Oduvijek; i onda kada nisam znala što je, mama se brinula da je neka negdje blizu. Od svoje pete, kada sam vrlo neobičnom tehnikom naučila čitati, nisam stala. Nisam stala listati, maštati, ljutiti se, plakati, padati u komu, smijati se, komentirati, savjetovati, spavati sa knjigom, o knjizi, na knjigu, po knjizi…
Kao školarka redovno sam čitala lektiru. Ponosna sam što sam pročitala apsolutno svaki mjesečni zadatak i samo mi se jednom dogodilo da mi knjiga nije uspjela biti završena u roku – bila je to Gundulićeva Dubravka, no već samo to ljeto, sa zadnjim zvonom školske godine, otišla u knjižnicu i pročitala ju. Uz lektire sam čitala i vlastite izbore. Teško mi se prisjetiti što je sve prošlo kroz moje ruke – sjećam se da smo u društvu sa žarom razglabali o dječjim hororima R.L. Stine-a, da mi je mama kupovala niz mladenačkih knjiga tvrdih korica jednakih veličina i lijepih naslovnih ilustracija od Algoritma, a da je i ona sama imala policu knjiga u čiji sam sadržaj također gurala nosić. Moji su se roditelji uvijek ponosili takvim izborom ispunjavanja slobodnog vremena, a kada sam u kuću s 14. godina donijela „Na Drini ćuprija“, kimali su zadovoljno glavom gledajući me pogledom kojim je vjerojatno netko nekad gledao malog Mozarta kako prebire po klaviru. Mjesecima su se hvalili kako sam pročitala Nobelovca, iako je sasvim izvjesno da ću Andrića dići ponovno jer se sjećam samo nabijanja na kolac i mučenja s rječnikom stranih riječi.
U srednjoj sam školi svoj književni opus preusmjerila na (auto)biografije, dnevnike i kojekakve presjeke života i rada rock glazbenika. Ono što sam tada otkrila, a do tada mi je bilo daleko, nerazumljivo i strano, bila je poezija. Naime, strašno zaljubljena u momka od kojeg prosvjećenijeg i pametnijeg niti danas ne poznam, a koji je znanje stjecao (među ostalom!) gutajući knjige, željela sam mu se nekako približiti. Preporučivao mi je zbirke, a ja sam ih poslušno i rado čitala i tako sam se, eto, zaljubila i u poeziju. Bio je i sam pjesnik pa to nije moglo ići drugim smjerom. Prepoznao je onu crtu nemira i weltschmerza u mojim pokretima, ponašanju i mislima, pronalazio savršene umjetnike za patnje mlade adolescentice i postupno mi približio poeziju. Mi smo se udaljili, ali poezija je ostala, to je neprocjenjiv poklon. Hvala L.!
Na fakultetu sam počela čitati staru zaboravljenu jugoslavensku književnost. Knjige sam kupovala na buvljacima ili otpisane iz knjižnica, a one sa starim smeđim koricama uvijek su mi bile najprivlačnije. Da, knjige na prvi pogled uvijek sudim po koricama i po naslovu! Rijetko kad pogriješim. Nailazila sam tako na teme koje su govorile o običnom puku, o prilagodbi doseljenih Bosanaca u Vojvodinu, o vazalima u Srbiji za vrijeme turske okupacije, o dječacima između dva velika rata koji upoznaju prve nestašluke i organiziraju prve bande na blatnim stazama nekog zaseoka u tko zna kojem kraju bivše države. Čitala sam i o velikim ljubavima na frontu, tvrdim i okorjelim partizanima koji se tope pod rukama mladih djevojaka koje otkidaju od svojih usta da bi nahranile vojnike…
Čitala sam i niz stvari koje ću slobodno nazvati glupostima, knjige koje sam nakon čitanja željela spaliti, progoniti im pisce i staviti veto na njihovo izdavaštvo….poeziju i prozu koja je bila toliko loša, bljutava ili slatkorječiva, puna jeftinog psihologiziranja, budalastih rima, nelogičnosti… Ipak sam (i hoću dovijeka), svaku knjigu koju sam iz nekog razloga počela čitati, i završavala.
Ovo sam ljeto u svom visokofunkcionalnom čitalačkom fazonu. Do jučer sam čitala četiri knjige usporedno. Sinoć sam pod noćnom lampom i ljetnom zaparom završila s Balaševićeva „Tri posleratna druga“. Volim ga, ali bolji je pjesnik nego pisac. Na njenom mjestu, kraj mog uzglavlja, sada već stoji započeta knjiga Nevena Materljana koja mi je u ruke došla preko njegove kćeri i to baš par mjeseci nakon što sam komentirala kako sam totalna tuka o stanju u Izraelu/Palestini i da bih voljela pročitati nešto o povijesti tog sukoba. Knjiga obuhvaća povijest Izraela i korijene svjetskog terorizma, a pisana je izrazito zahvalno za nekoga tko nije povjesničar. Zanimljiva je i vrlo poučna, gospodin Materljan je pogodio stil i način prikazivanja povijesti „rekreativcima“. Hvala Jelo i zahvali ocu! Dugo vremena me na polici čekala i „Povijest filozofije“ Wilhelma Windelbanda koju sam tako nadobudno kupila preko interneta (bolje da nisam!) i s kojom se sada mučim (ali dobit ću i tu bitku!). Jedino zlo je što ima dva dijela, a ja sam tek na početku prvoga. Na kraju, u ruksaku se za razne uludo potrošene minute čekanja u redovima, nalazi mala džepna knjižica iz ’61. koju sam spasila od otpisanosti iz gradske knjižnice. Zove se „Bela zrna“ Branka Pavlovića i govori o uspostavi komunističke partije i reda u gradu Valjeva nakon oslobođenja od okupatora u 2. svjetskom ratu. Znam, zvuči totalno nasumično, no vrlo je smiješna. Dijete sam drugog sistema i promidžbene knjige koje idu politici uz dlaku, gdje se o ljudima priča kao o zdravim krvnim crvenim zrncima i onim bijelim, leukemičnim, a koje treba pretvorit u crvene, me strašno i zabavlja i zamišlja.
Do kraja ljeta možda pročitam još koju, no ako i ove zgotovim, bit ću sasvim zadovoljna.
Toliko toga još mogu pisati kad je ljubav prema literaturi riječ. Ipak, idem sada malo čitati.
Post je objavljen 19.07.2023. u 11:03 sati.