ponovo...
Ponovo se od sjevera prema moru širi bijela koprena snijega...
Ponovo naš san živim sama... uz tebe...
Ponovo po zidovima plešu tamne sjene, prizivane davnim sjećanjima...
Ponovo iz vatre izbijam slovo po slovo gorke šifre tvog imena i ukrašavam ga bijelim biserima...
Ponovo me Sunce izdalo i nije izašlo, kao i prije, tako i sada..
Ponovo lutam svojim svijetom sjena i tame...
Ponovo nisam uspavala mozak po noći...
Htio je vidjeti moje snove, ispričati mi završnicu...
Ponovo sam otvorila umorne oči, izašla na mutno svjetlo ovog čudnog dana i krenula...
Ponovo sam izmjerila težinu svega i zaključila da sam uvijek... na istom mjestu...
napiši nešto, ako želiš: (7) * ispiši * #
zeleni led...
Suze su zaledile protekle snove u zeleni led.
Tamni oblak, koji je noćas prolebdio iznad mog balkona, donio je hladan dah vjetra iz daljine i zalelujao zelene zavjese u mojoj sobi.
Zvijezde su se činile kao oči mačke u tami, a tlocrt mog nemirnog sna rastezao se izgubljenim tragom boli i neke neobjašnjive tuge.
Ti si plamen plavog oka, što ga pratim i koji mi drži svoje dlanove na vrućem čelu.
Mislim da sam sanjala tvoj odgovor.
Povedi me opet u neke zlatne zore, dotakni u nekom mračnom koridoru moje usne i šuti.
Vjetar će u svježoj mladoj travi ispisati tvoje riječi, kiša će na mokroj zemlji zrcaliti sliku one ljubavi koju poklanjaš.
Kroz zeleni led moje suze provući ću tanku nit do srca i nositi je kao najljepši lančić oko vrata.
Mjesec noćas nije bio vidljiv onako kako smo ga mi gledali.
Lutali smo noćima.
To je vrijeme zanesenjaka, pjesnika, lutalica, sumnjivih žena i loših muškaraca.
Kroz staklena zrnca misterije crnog sna vidjeli smo kako umiru neki dani, kako se rađaju neke nove noći.
Zvijezde su gledale očima mačke sa tamnog neba, dok si smirivao moj nemirni san i poveo me opet istim koridorima, dotaknuo moje usne i zašutio.
napiši nešto, ako želiš: (10) * ispiši * #
