PUT PREMA SNU
Na granici tame i dana … zid…zid tišine…
Iz dnevnog svjetla ušetala sam u ovu noć, jasnu prohladnu novambarsku noć, dok je glazba zarotirala nebeska tijela da me odvedu prema temeljima dublje noći…
Noći za san…
Izgubila sam neke glasove iz sebe…
Kiše su pale, natopile su i dušu i zemlju, a u arterijama romore valovi skrivenih osjećaja, toliko skrivenih da mi se čitaju na licu…
Je li moguće iz zlatne posude nasuti čistu bistru vodu i prepoznati u tom odrazu svoje lice?
Na granice tame i dana, zid.. zid tišine…
Temelji, što se polako talože za ovu noć sna, još uvijek prate pravocrtnu glazbu koja rotira nebeska tijela…
Neću povući Mjesec u vodu…
Želim gledati njegov odraz na nebu, a kapi što postaju biseri na licu zaiskrile su i u mom srcu…
napiši nešto, ako želiš: (5) * ispiši * #
hvala ti
Dogode se tako neki dani… neke noći… neka predvečerja, kad se noć prikrada danu, tiho i najtiše ga smijeni i caruje cijelo svoje darovano vrijeme …
Dogodi se tako da me netko potraži u tišini predvečerja, uzme me za ruku i odvede u svoje priče, u svoje živote, i sadašnje i one davno proživljene…
Dogodi se tako da dim cigarete obavije sliku na zidu i oslika svoju konturu, a ispod neba je sve onako kako biti treba.
Konture dima… ova večer ima dobar ukus…
Plamen svijeće, dim cigarete koju puši najdraža osoba na svijetu, a unutar srca je sve kristalno jasno i najplavije oči na svijetu zauzele su mjesto, otopile led života i učinile da ovaj svijet izgleda savršeno dobro.
Tamo gdje spavaju smaragdi i rubini ništa se ne događa, samo kamen uronjen u svoje dno, ali tamo gdje se vide najplavije oči na svijetu – tamo je život zamagljen srećom i romantikom, tamo je najljepša melodija života…
Čak i na ovako tužan dan, u ovako tužnom trenutku kad se prisjećamo, ne samo na ovaj dan, srećo moja, hvala ti što si mi rekao: "kad sam te vidio, u tom koridoru ljudi, ono svjetlo je padalo samo na tebe i prišao sam ti" :)
u spomen Vukovaru, gradu heroju
napiši nešto, ako želiš: (5) * ispiši * #
posljednji kamen iz razrušenog grada...
Lice uronjeno u vodu pamti zadnji odraz sebe u zrcalnim kapima.
Spustilo se lice u vodu da bi izliječilo umorne oči i vratilo sjaj tom zelenilu.
Misao se vinula niotkud, okružila tijelo i ispunila sobu.
Napila se duša ovih slova iz plavog flomastera što cure neusklađeno i potiskuju sjećanja.
U beskraju su zavijane staze, ne dodirujem više zaštitnu ogradu tamnih koridora kroz koje prolazim.
Put je poznat, iako nema svjetla, u tami se staza mekano proteže u dubinu.
Uspavana sam.
Vidjeh onaj kamen ispod kojeg si me pronašao sklupčanu kao zmiju s vilinskim suzama u očima.
Isti tren su odletjele između trepavica i navukle sjenu na lice.
Iz tog razrušenog grada ostao je samo taj kamen kao nijemi znamen dalekog doba.
Misao se vinula i ispunila sobu i puštam je kroz otvoren prozor neka poleti prema tebi.
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #
