Za jedan pogled oka tvoga dajem kap mora, proizrnu i obasjanu Suncem sjevera..
Za jedan drhtaj mog srca daješ svilenu tamu svemira i razigrane misli što me obvijaju poput najfinije svile...
I dok oko čela rotiraju nemiri, u centru je – tišina...
U centru je uvijek tišina, dok se na graničnom području događaju nemirni preokreti sudbine i Sna...
Sve je to proteklo kroz moje srce i ostavilo trag, zaustavilo vrijeme...
Na dlanovima prelomljene linije ne poručuju skrivene znakove sudbine, suton se smije i lažljivo kaže, da me grije...
Hladan dah rane jeseni obuzeo mi je dušu, a iznad mog balkona polako se sprema promjena putanje, promjena promjene..
Nemirom sam te dozvala, nemirom te smirujem...
U centru je uvijek tišina...
Staza neba je glatka, netolerantna i zahtjevna...
Na zidu sat pokazuje 18.05h.
Iz ruke oduzimam snagu, iz sebe odmatam sebe i seciram svaki dio, nijemo gledajući te neotkrivene dijelove što su sastavni dio mene...
Na zidu sat pokazuje 18.06h.
Igrom ulazim u novi sumrak, čekam mekanu tamu da se pojavi kao svaki puta i zauzme svoje mjesto u kutu sobe... i neka čeka...
Dok polako tonem u svoje misli, u svoja lutanja tim tajanstvenim beskrajem mene, zazvonio je telefon u 18.10h i tražio davno zaboravljeno ime – u mom domu...
Čistina je postala neravna, duša se prelomila na dvoje, nebo mi se nasmiješilo, podzravilo me i kao da mi tiho govori: „vidiš, kako je sudbina čudna, kako je sve nepostojano, kako je tlo stvarnosti slabašno..“ ...
Vidim... i ne vidim... u tih 5 minuta Sunce sjevera je obasjalo moju dušu i nestalo daleko, u svilenoj tami svemira...

Možda si do Njega došla,
kad je Njegova sjena tek prošla
i nije se zaustavila,
već je samo produžila...

Možda Ga nisi vidjela,
ali si ga u srcu osjetila
i zahvalila mu jer On zna
za naša očekivanja sva...

Kraj tebe On uvijek stoji
i s tobom sve boli broji,
liječi tvoje čisto srce
i donosi osmijeh na tvoje lice.

dok je pozitivnog energetskog vela
omotanog oko ove lijepe planete,
nema šanse da njene krhotine
u beskraj Svemira odlete ...