sex i grad u Hrvata
30.11.2005., srijeda
Oženjen
|
Sreli smo se jučer. Slučajno ili namjerno, više uopće nije važno. Gledali smo se, oboje smo znali što naši pogledi govore. Uvijek gentelmen, pružio mi je ruku, razmjenili smo nekoliko rečenica. Tek toliko , ni sama ne znam radi čega. Viskog, zgodan, markatan. Uvijek lijepo obučen i uredan. Friško obrijan. Pramen crne kose mu je pao preko čela. Prošao je rukom da ga makne. Sexi, morala sam si priznat tamo negdje u dijeliću mene kojeg taj muškarac još uvijek privlači. "Smršavio si", primjećujem i upućujem mu komentar kao kompliment. "I još uvijek si oženjen", komentiram u sebi primjetivši da još uvijek nosi vericu. Svi znamo da nisam ja ta. Niti on nije taj. Onaj za mene. Pogotovo ne s vericom na ruci. Između nas je ono nešto što ljudi nazivaju "kemijom". Ja ne znam kako da to nazovem. Samo znam da sam se teško oduprela, hm... čemu? Šarmu, zavodničkom pogledu, šprehi oženjenog muškarca ili jednostavno kemiji? Najlakše je reć da se nismo mogli komtrolirat. Desilo se ono nešto i je... ga. E pa svi koji su mislili da će bit tako prevarii su se. Ja sam pobjegla, on je otišao. Ja sam se prestrašila... oženjenog muškarca! Drago mi je da je ta prošlost, kojoj sam se upješno(manje- više) oduprela i on- daleko iza mene. Naravno, ne i "kemija" između nas... Svira: Cafe del Mar: The best of |
28.11.2005., ponedjeljak
Evo i mene....
Za sve one koji su mislili da sam otišla- e pa nisam! Samo sam imala jako puno posla, radila sam tri dana noć, po danu e pa nisam spavala, imala sam i neke "pacijente" za instrukcije dat tako da sam sav slomljena, još uvijek. Starim, haha. Ma samo se pokušavam vratiti u normalu. Baš mi i ne uspijeva, ali preživjet ću. Uz sve to u srijedu imam kolokvij, ali to mi se još uvijek čini kao daleka budućnost, i još gore- nemoguća misija.Uhvatila me neka predblagdanska groznica, samo gledam časopise gdje su sve te lijepe krpice i pizdarijice. U dućene ne želim ni uć jer moja kartica teško da bi preživila šoping kakav sam ja zamislila. Ali ponosna sam na sebe. U četvrtak sam bila u gradu nešto obavit i nisam ništa kupila(iako sam vidjela mucho nice stvari), ali sam znala da ne smijem potezati za novčanikom. Tako da sam brzo otišla iz grada dok još nisam kupila ništa. Danas moram platit skijanje i odijelo(kao još imam i popust jer sam ski učitelj :)) i ne pitajte me koliko moram iskeširat. Ali nije mi žao, jedva čekam da se malo maknem od svega, zabavim i naskijam. Odmor samo za mene koji sam i zaslužila. Eto dragi moj blogeri tek toliko da znate da dišem :) Idem se bacit na čitanje ostalih blogova da vidim šta sam propustila. Do švrakanja, pozdrav Svira: Divas&dive |
22.11.2005., utorak
Nešto užasno lijepo o mojim snovima
|
"Želiš li imati uspjeha u pisanju, moraš pokazati živo zanimaje za ljude." Tako je jučer glasila poruka od moje Kate. To je izvukla iz neke knjige, a lijepu i mudru izreku je izrekao neki urednik Adler iz New Yorka. Kaže Kate da sam od silnog učenja ekonomije, turizma i ostalih sličnih stvari s tog područja zaboravila ono što volim. Pa me je tim sms-om htjela podsjetit na to. "Izgubila si se u tim silnim grafovima i menađerskim savjetima", kaže mi Kate kad smo se našle na kavi. "Ti si rođena da budeš nešto drugo." "Ma daj nemoj sad o tome, pomirila sam se s time da ću ostat ovdje gdje jesam. Prošo voz. A i nije tako loše u turizmu. A govore da će bit još i bolje." Malo sam se rastužila nakon te rečenice. I zamislila, iznad svega. Ja sam bila ta koja je uvijek pisala čestitke za rođendane, sastavke prijateljicama za zadaću, gutala knjige. Oduvijek sanjam o novinarskoj karijeri. Gdje su nestali ti snovi? I odrasli ponekad sanjaju, je li tako? Ja imam feeling da ja više ne. Ponekad bi voljela hodat po oblacima, tek onako da mi leće budu roze tu i tamo. Kao da sam digla ruke od svega, snova koje sam nekad, možda ne i tako davno snivala. Ja- novinar. "Pa je ti vidiš ove današnje voditelje i novinare? Pogotovo na lokalnom tv-u?Pa i stari ti može sredit nešto, barem on ima veze pa počni od nečeg sitnog, poslije ćeš vidjet. Uostalom, lijepa jesi, mlada isto, i nažalost drugo ti za današnje novinarstvo i ne treba. A ti imaš još jednu kvalitetu. Svi znamo da si talentirana za to. I to voliš!", Kate stvarno nije dala da promjenim temu. A bila sam na tako dobrom putu, baš sam joj htjela ispričat kako sam kupila novu majicu i tangice. Pohvalnice s Lidrana, članci u školskim listovima, upoznavanje nekih glumaca i intervjuiranje, školsko izvješće s sjednice grada, prijam kod tadašnjeg gradonačelnika, sve mi je to prošlo kroz glavu. Koji vrag me tjerao da upišem hotelijerski faks? E da... i odgovor na to pitanje znam. I teško mi je priznat grešku samoj sebi. Pa sad što sam si skuhala, to ću i pojest. Slušala sam razum, a ne srce. A je... ga... Ali njezine riječi su me malo prodrmale. I tako svakodnevno na tv-u gledamo razne face, talentirane, manje talentirane, face koje izvještavaju da je nešto "užasno lijepo" i izgovaraju ostale govorne i gramatičke greške koje mi još dugo odzvanjaju u ušima. Možda još ima nade za mene... haha Još jedna stvar radi koje me koči sve to. Stari mi je nazovimo to tako "priznati i poznati riječki novinar i kolumnist" tako da ne bi voljela se šlepat na njegovo prezime. Toliko maminih i tatinih sinova se svakodnevno šeću po našim ekranima, a ja se sramim svog prezimena. Smiješno. Iako mi je tata rekao da će mi pomoć ako ikad budem ga zatražila pomoć, s druge strane bi bio najsretniji da završim faks i zaplivam u nekim drugim vodama. "Puno posla, nikad te neće bit doma", riječi su to koje mi je puno puta ponovio. Ni njega nikad nema doma. Ali što se voli nije teško, tako nekako ide priča, zar ne? Godine prolaze, i brže nego mislim, a imam osjećaj da su i moji snovi negdje prošli, otišli, izgubili se u godinama grafova, kontnih planova i priča kako ćemo jednog dana biti ni manje ni više nego direktori hotela. Znam samo da to ne želim bit, treba mi samo vremena da posložim stvari na tom području i napravim korak. Prema naprijed, prema onome što volim i želim. Jer netko me je nakon dugo vremena podsjetio da sam i ja nekad, ne tako davno sanjala.... Svira: Sarah McLachlan- Building A Mystery |
21.11.2005., ponedjeljak
Princ s dobrom plačom
|
Čavrljamo tako frendica s faksa i ja jedan dan o praksi koju moramo obavit. I tako ja "trabunjam" (nakon par trenutaka sam ipak shvatila da je za Miu to bilo doslovno trabunjanje) kako bi voljela u toj turističkoj agenciji ostat i zaposlit se, za početak super poslić( i sama sam svjesna da je danas lutrija dobit posao) i uostalom za to se školujem. "Ja ne bih htjela nigdje radit", ko iz topa izvali Mia nakon što sam ja završila s mojim ispovijedima i nadanjima u bolji posao i bolje sutra. "Mooolllimmm...???!!! Kako to misliš, ne bi htjela nigdje radit?" "Pa dragi mi dobro zarađuje tako da ja kad završim faks neće mi bit sila radit. A hoćeš iskreno, ni neda mi se radit.", Mia je ostala dosljedna svojoj prvoj rečenici. Ja sam je samo blijedo gledala i pitala se o čemu ova. Ma znam ja da Mia nije neki radik nikad bila, ona si je sva "fensi" i ta sranja, iako kao frendica je super, stvarno pravi prijatelj u svakoj situaciji. Načitana, kvalitetna osoba koja voli dobar i skup život. Ali da ne želi u životu ništa radit, stvorit si kakvu takvu karijeru(koliko je to danas u našoj državi i moguće) e pak to nisam znala. Pa šta uopće onda ide na faks, zapitala sam se. U sebi naravno, jer sam vidjela da je Mia odavno, još dok se kao mala gledala pred ogledalom kako je lijepa u novoj haljinici, tako odlučila. Nisam se htjela upuštat u daljnju raspravu. Uostalom, nije ni ona meni nikad prigovorila zašto toliko radim, noć, dan, uopće nije važno a i sama znam da mi nije sila. I po tome smo nas dvije različite. Ja želim karijeru, dobar posao i plaću, svoj novac i svoj uspijeh. Ja ne čekam princa u dobrom autu da mi osigura budučnost. Imam jedan život, sreću da imam zdrave i ruke i noge i da sam sposobna samu sebe usrećit vlastitim uspjehom. Ili neuspjehom, iako je to onaj plan B o kojem momentalno još ne razmišljam. Puno sam uložila u sebe. A znam da je i Mia, zato me njezina izjava još više začudila. Govori odlično dva strana jezika, uči privatno i španjolski, putovala je, redovito daje ispite. I šta ona uz sve to želi biti doma i ništa ne radit? Ne razumijem. Zar se želi dovest u situaciju da za svaki k.. mora žicat "bolju polovicu" novac? Ili još bolje, šta očekuje da će moć kupit naočale od 2000 kuna kad poželi? Kroz glavu su mi prošle silne nule od plaće njezinog dečka. Jer koliko to on dobro mora zarađivat kad ona misli da će imat sve što ima i sad kad je financira tata pomorac? Baš me zanima izraz lica njezinog "princa s dobrom plaćom" kad mu kaže da je vidjela majicu za tisuću kuna i neka joj da novac. I uostalom, nisam mogla a da se ne zapitam gdje će on nosit i pokazivat tu istu majicu i ostale skupe krpice ako bude doma i ništa ne bude radila? Ma strava, šetat će se po naselju da je one babe koje se prijepodne vraćaju s place vide. To je horror, ne strava! Zar ona stvarno misli da ćemo svi mi imat vremena svaki dan sijedit na kavi po par sati kao što sad radimo? Moš mislit, pa već i sad smo tijesni s vremenom, a ponekad mi se čini da me onaj "stvarni život" tek čeka. Što više razmišljala o njezinoj odluci i mišljenju, to mi sve manje ima smisla. I da, možda će netko reć da sam ja bolesno ambiciozna (kao što sam već pisala u jednom od prijašnjih postova) ali hajde, pa ne mislim sjedit doma, gledat sapunice i ispijat isprazne kave s frendicama- neradnicama. Ja tako svoj život nisam zamislila. I znala sam da je Mia u tom trenutku čvrsto stajala iza svojih riječi. Ona je takva osoba, sutra da zaškripi s ovim, ne brinite našla bi ona nekog boljeg, s još većom plačom(gdje ih samo nađe, haha). Ona je ambiciozna, ali na jednom drugom području. Dobar muž, zdrava dijeca i dobar posao san su gotovo svake žene. Ali mislim da ako sam već toliko uložila u sebe tijekom života na svim područjima da bi sama sebe smatrala promašenim slučajem da sjedim doma i čekam da muž dođe s plačom pa da mogu ić u šoping. Ja želim i vjerujem da mogu više. A uostalom, tko zna šta donosi sutra... ;) Do švrakanja, pozdrav Svira: robbie Williams- Intensive Care |
20.11.2005., nedjelja
Preživjela sam!
|
I što dalje?... Evo pred 20 minuta sam se vratila s rođendana, šaroliko društvo (ipak mi frendica slavila 31. rođendan! Punooo!! Joj da me čuje :)) Parovi, neke nove neke stare face, novopečeni bračni drugovi, djeca, par njezinih frendica- raspuštenica i ja! Srećom ja sam fleksibilna osoba pa mi se nije teško prilagodit situaciji. Ali moram priznat da vrijeme leti... :) Stvarno mi je Vanja falila a tek sam to skužila kad sam je vidjela. Ja pičim po faksu, vani, posao i sve ostalo, ona faks, posao, uređuje stan, znate i sami kako već sve to ide. Svi su pitali gdje je M. "Radi", odgovorila sam. Istina je, stvarno radi, a i da ne radi to je najlakši odgovor. A šta sam i mogla odgovorit? "Danas ga ne mogu nacrtanog smislit, a kamoli da ga još vučem sa sobom na rođendan!" Ipak mi se to činio malo neprimjeren odgovor za jedno rođendansko slavlje. Par štok coli, čakula na čakulu, bilo mi je stvarno lijepo i ugodno. I nisam pomislila ni u jednom trenutku na M.-a. Zvao me je, falim mu. Ja sam zbunjena, ne da mi se pričat s njim, bojim se da to nije samo prolazna faza, ovo je nešto dublje. Moram dobro razmisit što ću i kako dalje. Voljela bih da se sutra probudim i da sve bude kao prije, bez mojih smutnji i konfuzija u glavi kako dalje. Mrzim ova svoja četiri zida sobe, tada sam zatvorena sa svojim mislima i dilemama i ne mogu im pobijeć. Ali većeras sam ponosna na sebe. Ovo je stvarno moje "Uspjela sam!". Pomalo me to i plaši, uvijek je on bio tu negdje da me poguara, ohrabri, utješi i da poticaj. Jer ja mogu i znam više. A on vjeruje u mene. Danas sam nako dugo vremena shvatila da mogu i sama baš kao nekada, da sam samo ja. Kakav je osjećaj nakon toliko vremena? Fenomenalan! Ja! A ne M. i ja! Puno razmišljam o tome. I nije prvi ni zadnji put. I Morat ću donjet nekakvu odluku. Dobru ili lošu, iskreno sad mi nije ni važno. Ali znam da će bit moja, samo moja. A ne od M.-a i mene. Moja. Do švrakanja, pozdrav Svira: David Gray: Life In Slow Motion |
Post za k...c
|
Htjela bih napisati dobar i kvalitetan post. I već danima imam nekoliko tema u glavi koje bi htjela obradit, podijelit s vama i na kraju čuti vaše mišljenje. Ali još nešto mi je zaokupilo misli. I pitam se koga to uopće zanima? M. misli da je sve u redu, frendice i frendovi također. Svi smo si super, kako bi ja rekla. A nije baš sve tako. Nešto fali u mojoj vezi, u ljubavi koja nas veže i spaja, u cijelij priči o nas dvoje. I to je valjda tako. Kad nemaš ono što želiš- nije dobro. Kad imaš sve ono što si želio- opet nije dobro. Pa kada će onda biti dobro? Jučer smo se gadno zakačili. Ja sam preko telefona urlala da je "sebični muški gad", on prvo "da to nije istina" a zatim "da će dat sve od sebe da se popravi ako je to već tako kako ja kažem". Neš´ ti odgovora. Jučer mi je u jednom trenutku između ostalog došlo da kažem da sve ovo više nema smisla, da ne vidim svijetlo na kraju "našeg" tunela i da bi možda bilo najbolje da svatko krene svojim putem. Ma znam da se te riječi ne mogu izgovorit samo tako, ali eto meni je u jednom trenutku došlo da to kažem. Rekla sam M.- u danas da ja idem sama na rođendan od frendice, iako je bio dogovor da će ići i on. Nije se bunio niti je pitao zašto sad odjedanput tako. Možda i njemu tako odgovara, malo odmora od mene. Možda i ne. Ja to ne znam. A znate kako to već ide. Bit će sami parovi na rođendanu, ali baš me zanima kako ću se osjećat među njima bez svog para, bez svoje "bolje polovice". Želim osjetit neovisnost na jednom drugom području. I možda nisam izabrala pravi događaj za testiranje mojih sposobnosti da preživim kao jedinka, ali hajde da vidim kako je to nakon dugo vremena biti na nekom događaju samo ja. A ne M. i ja. I nemam pojma od kuda odjedanput moja sumnja u to šta ja mogu a šta ne, jer ja sam bila ta koja je rijetko kad sumnjala u sebe i sve sama mogla. Treba mi vremena, odmora, mira od svega. Pa tako i od M.-a. I treba mi bistra glava da vidim kako ću dalje. Čudno, zar ne? U jednom trenutku mislite da ne možete živjet bez te osobe, a već u slijedećem vam treba odmor od nje... Idem na "jutarnju" kavu s frendicama. Možda dođem do nekog zaključka. A ako i ne dođem, uživat ću u ovom predivnom danu i suncu. Jer ja to zaslužujem :) Svira: Tina Turner- Private Dancer |
18.11.2005., petak
Gdje da tražim sina svoga?
|
Više od 500 ljudi koji su imali ili nisu imali sreće da prije 14 godina žive u tom predivnom gradu još nije pronađeno. Njihovi najmiliji još tragaju za njima. Gube li nadu? Odavno su je izgubili, rekla bi. Jer oni danas ne traže njih, nego njihove grobnice. "Umrijet ću, a sina neću pokopat kako treba", riječi su jedne majke iz Vukovara koje mi odzvanjaju. Predali su se 19.11.1991. u 16 sati, dio njih jugoslevenskoj vojsci, dio Arkanu. Gasim televiziju, ne mogu više to gledat ni slušat. Ipak je to moja zemlja. Za grad heroja, za moju dragu prijateljicu Vukovarku, za Škabrnju, i za malu chi i njezin Slunj većeras će gorit svijeća na mom balkonu. Ujedno ću se podsjetit koliko sam sretna. Moji su svi na broju... |
17.11.2005., četvrtak
Napad...hm...čega?
|
Pitala sam neki dan M.-a da li se boji činjenice da sam ja možda jedina žena koju će ikad više ljubit. Njegov odgovor je bio kratak i odlučan :NE! On meni nije uzvratio pitanje vjerovatno od straha kako bi mogao glasit moj odgovor. Nije ni pitao zašto ga to pitam. Samo je dodao: "Nakon puno godina sve je to drugačije." Sad sam ja pak bila u strahu pa nisam htjela pitat kako to misli. Okrenula sam temu. Možda on nije ni bio prava osoba s kojom sam trebala prićat o tome i pitat ga takvo nešto. Ali to mi se već danima provlači kroz glavu. Zato sam i provela malu "anketu" među frendicama. Tek toliko da se uvijerim da nisam luda :) i da naravno, nakon razgovora s M.-om shvatila sam da su ipak frendice te s kojima bi trebala pričat o tome. Bia je u vezi gotovo koliko i ja, i oni isto kao briju na neku ozbilju, zajednički život i ostale stvari koje idu uz to. A njezin odgovor na postavljeno pitanje je bio pozitivan. Ajde dobro, barem netko me kuži, odahnula sam. Isto sam pitala i Ivu. I ona mi je dala pozitivan odgovor. Kate još nisam pitala jer je ona tek na početku veze pa je logički da želi ljubiti, gliti i sve ostalo samo njega. Ja ne mislim na prevaru. Uopće mi to ne pada na pamet. Niti spavat s drugim, niti se ljubit s nekim drugim. Sve to želim radit samo s M.-om. Ali ta pomisao da će se on svako jutro budit pored mene, čitavog mog života, da će mi samo on davat puse i da ću još samo njega imat u krevetu, e to me plaši. A ne pomišljam na preljub. E pa koji je onda meni k...? Kad smo počeli hodat M. i ja nakon par tjedana veze imala sam neki ludi napadaj panike da će to bit nešto ozbiljno. Toliko smo se od prvog dana kužili da sam jednostavno znala da ćemo biti dugo, jako dugo zajedno. A toga sam se bojala, to mi nakon samačkog ludovanja baš i nije odgovaralo. Čak sam razmišljala da li da prekinem s njim, samu sebe i sve oko sebe uvjeravala da on možda nije baš za mene, ali na kraju je ipak srce pobijedilo. I danas mi nije nimalo žao što je tako isplalo jer ne bi mogla zamislit život bez njega. I onda se opet pitam: U čemu je problem? Hm, možda je to još jedan moj luckast i napadaj, iako ipak vidim da imam frendica istomišljenica. I Bia stalno navija na zajednički život s dečkom, a s druge strane i nju pomalo plaši činjenica da je on onaj pravi. Onaj s kojim ćeš provest ostatak života- u dobru i zlu. Od kad sam s M.-om rijetko kad se uhvatim da mislim na nekog drugog. Gotovo nikad. Pa i normalno, kad on svakodnevno zakupi moje misli skoro 0-24. Nemam potrebu da ga prevarim, da se podsjetim kako to neki moj bivši radi, niti mi dođe da eksperimentiram na nekim novom. I znam kad dođe do tako nečega da će svemu ovome što imam sad doći kraj. S razlogom, jer to će biti samo potvrda da nešto negdje ne štima. A za sada sve štima. Još samo moram doznat šta mu je značila ono da je to s godinama drugačije, zanimam me s muške strane kako on vidi ljubav u šezdesetima. A kad saznam, javim vam. Jer ovaj moj napad za sada nema kraja, i ne vidim kraj ni njemu ni ovom postu. Stoga dragi moji, do švrakanja, pozdrav Svira: Andrea Boccelli- Romanza |
16.11.2005., srijeda
Po noći se dan poznaje
|
Probudila sam se prije pol sata. I znam šta me sada čeka. Cijelu noć ću šetat kao zombij po kući i naravno sutra opet biti krepana. Spavala sam od 5 popodne. Jer za mene ne vrijedi ona stara narodna: Po jutru se dan poznaje. Ja sam odavno otpisala jutarnja predavanja, frendice me odavno ne zovu na jutarnje kave, a da volim spavat i poslijepodne, to je od pamtivijeka poznato. M. je u birtiji s "muškom ekipom", nalakćeni na šank skeniraju svaku žensku koja uđe, kompice mi se poudavale ili rade na tome :) A ja bi kao brijala po vani. Moš mislit. Sad me zove frend s kojim nisam 100 godina bila na kavi al mi se stvarno ne da izać iz kuće. Ma ja ni sama ne znam šta bi :) Vani hladno za pop... i baš mi je lijepo u toploj sobici. Samo mi se po glavi motaju misli o hrpi knjiga i učenju ali nadam se da ću ubrzo otjerati te misli... Do švrakanja, pozdrav Svira: nInA- Unique |
Priča o jednom ocu...
|
Kao mala, svaki put kad nisam mogla zaspati zamišljala bih kako me tata vodi do oltara na mom vjenčanju. Zaspala bih nakon nekoliko minuta. Moj otac, koa niti jedan na svijetu nije savršen. Ali krv voda nije... Kažu da imam njegovu narav i temperament. Lako planem i često se radi sitnice nanerviram. Baš kao i on. Voli tenis, odličan je skijaš, ima problema s šećerom i kičmom, prošao je gadne ratne devedesete. Gotovo ga nikad nema kod kuće, radoholičar je veliki. Jedanput me je udario i nakon toga se rasplakao. On! Znam da sam uz njegov posao ja njegova najveća ljubav. Ljubav prema pisanju također sam dobila od njega u nasljedstvo. Voli žene i žene vole njega. Ponekad voli i moju majku. Ne pije i ne puši. Obožava jedrenje i san mu je jednog dana imati vlastitu jedrilicu. Bila sam njegov najdraži model kad se bavio fotografijom. Uvijek i zauvijek njegova glumica, kako mi i dan danas zna reć. Moji osjećaji prema njemu su uvijek snažni. Radilo se o ljubavi ili mržnji prema njemu. On je moj najveći kritičar, ali puno puta i podrška u životu. Možda ne onoliko koliko bi ja htjela, al to sad više nije važno. Volim popit kavu s njim na prepunom Korzu. Volim s njim ići u šoping( sa starim!!??!!!), smiren je i strpljiv u tom pogledu, volim kad me zagrli onako snažno, zaštitnički. U mom životu nije bilo puno trenutaka s njim, ali svi oni koji su se desili bili su puni ljubavi prema meni. Pamtit ću ih zauvijek. Sad još samo treba dočekati dan kad će taj isti otac svoju glumicu odvest pred oltar... |
15.11.2005., utorak
Fake orgazam
|
Ovaj post se isključivo odnosi na ljepši spol :) Ali i vi, dragi moji(bez kojih mi žene naravno ne bi mogle :)) nastavite čitat. Jer ovo što ću pisati kod muških je malo teže izvedivo. Točnije, nemoguće. A drage moje, evo pitanja za vas: JESTE LI IKAD ODGLUMILE ORGAZAM? Ovako, odmah u glavu. I ne morate se praviti fine i glumiti( isto onako kao što glumite orgazme ili jeste u dalekoj prošlosti ili nekom prijašnjem životu) da ste imale savršene ljubavnike, s najboljim tehnikama i najvećim..hm... penisima. Jer ja ne poznajem ni jednu frendicu koja nije barem jednom, jednom u životu imala "nastup" u krevetu. Nisam imala puno ljubavnika. Ali svakog od njih mogu svrstat u kategorije. S velikim, s malim, odlični, prosječni i loši. A s onim lošima nisam se baš dobro provodila. Ali s jednim dugo, predugo. S obzirom na to da je bio loš. Ah ta ljubav, reći će mnogi. E pa ja iste greške ne ponavljam dvaput. Barem ne toliko dugo. Vremenski, a niti količinski. A ne više. D. je bio moja druga "velika" ljubav. Srednjoškolska i početak faksa. Iz veze s odličnim seksom, gdje je sve frcalo od kemije i dobrog seksa(iako mi je bio prvi) uletila sam u D.-ov zagrljaj. S vremenom i u krevet. A tu se nisam baš provela. Mislila sam, bit će bolje. Možda čovijek ima tremu, samo se treba malo opustit. Prvi, drugi, treći put, uvijek ista poza. Pogađate? Misionarska, naravno. Nije da sam ja neki egzbicionista pa da tražim da frajer s ormara uletava u mene, ali daj malo akcije. One prave. A ne uvijek isto. I sve bi bilo u redu da sam ja jedna od onih žena kojima je i tako dobro. Ja pokušavam, pa ajmo ovako, ajmo onako...ma ne, njemu je dobro i tako, pa normalno kad čovijek i ne uđe u mene, a već je gotov. I šta meni onda ostane od seksa i uživanja? Ja se nisam ni ufurala, a on je već gotov. I onda ponovno. Ma nije meni bed ponovno, ali nije mi više gušt, prošla baba s kolačima. I daj draga, ajmo ponovno... u istoj pozi, naravno... Tlaka sex, tlaka on, a di je ta ljubav? U naviku se pretvorila, ništa drugo. I tako sam ja jedan dan, pri izvršavanju svoje obaveze u vezi(čitaj:sex), kad mi je već bio pun k... njega i njegovog drugog puta da se sexamo odglumila orgazam. Totalno spontano. I uspjela sam! Hura!!! On nije ništa skužio, a ja sam bila sretna što se napokon skinuo s mene. Problem je u tome što sam se ja totalno ufurala u to kako sam ja to odlično odglumila, da sam to počela primjenjivat češće. I češće. Stalno, pri gotovo svakom našem seksualnom odnosu. Kad je i navika u vezi nestala, kad se izgubila moje nesigurnost u samu sebe i kad sam odlučila radi mali milijon razloga prekinut vezu i krenut sama( sama je ključna riječ) dalje, rastali smo se civilizirano, frendovski. Manje više, kako već to i ide. Meni je pao veliki teret s...srca? Hmm...mislim da to nije prava riječ. Samo sam sama sebi rekla nikad više... D. je nakon toga još neko vrijeme nazivao, pozivi za kave, izlaske ali što je najbolje i za sex! Jer kao ja sam njemu mrak u krevetu, bla, bla. A neće ići ove noći. Niti ijedne više s tobom u mom životu. Ja šta sam u životu imala za odglumit, jesam. I za ovaj život mi je dosta. |
12.11.2005., subota
ljubav jednog informatičara
|
M. je informatičar i web dizajner(šta god da to drugo značilo). Barem će mu tako pisat kad diplomira. A nadam se da će to biti uskoro(da, znate kako se kaže, nada umire zadnja :)). A ja sam totalni tudum za kompjuter. Barem dok nisam sam njega upoznala(ma dobro, nisam ni sad neki lumen, al ide mi... moš mislit!). Word, excel, ono što mi je trebalo u srednjoj i na faksu na prvoj godini. Tu moja mudrost o kompjuterima staje. M.-a zovem kad mi treba promjenit tintu u printeru, kad nešto krivo pretisnem( jer mi se ne da čitat one oblačiće, pa uglavnom samo kliknem "yes " što nije uvijek najsretnije riješenje), instaliraj mi ovo, skini mi ono, na net sam išla samo na službene stranice faksa da vidim da li sam pala ili prošla ispit. M. me "natjerao" da se počnem ozbiljnije služit internetom, istražujem stranice, napravio mi icq, ukratko pokazao mi je kakve sve mogučnosti mi se nude, da promjenim tintu jer mi je sve lijepo nacrtano u uputama iako mi je to još dan danas tlaka, sama skidam muziku s neta... Valjda mu je dopizdilo da ga zovem i za najmanji problem na kompu. A ja nisam glupa, samo sam lijena. A ja uz to što surfam po netu, čitam i novine :) Pročitala ja u Novom Listu za te blogere i taj đir pa kažem idem vidjet kako to izgleda, uopće nisam imala nikakvu predodžbu o tome. Sama sam se uspjela logirat, uredila blog, švrljala po netu da stavim brojač koliko mi je meni dragih blogera bilo, ma dala žena sebi truda :) Bravo ja! Zovem ga sva oduševljena, pričam mu o blogu kako sam sve sama napravila i kako će bit ponosan. A on će na to: "Ma meni je to bezveze, al ako tebe to veseli ok!" A baš ti hvala, informatičaru moj! I tako si ja za inat njemu, za meni ljepši dan promjenila opet dizajn. I dobila sam mucho vaših pohvala. Hvala vam za to dragi moj. E da mu sad taj blog nije bezveze, bio bi i on ponosan na mene. A ja od sad opet držim jezik za zubima i pravim se glupa. Ipak mi je još uvijek lakše zvat njega da mi promjeni tintu... |
Bez čega ne možemo- ukratko
Nije istina da žene ne mogu bez seksa. To samo lijepše i manje bezdušnije zvuči. Mi ustvari ne možemo bez šopinga, dobre frizure i novih cipelica. E pa, htjele vi drage moje to priznat ili ne- istina tako glasi. Imam novu frizuru, nove cipelice, novu maskaru, parfem, majčicu i šal. Ajme kako to lijepo zvuči. I da ne zaboravih reć, imam debeli minus na Maestru i za nekih mjesec dana ću dobit jaku glavobolju kad mi Diners dođe na naplatu. A kako vam ja zvučim? Kao neka glupačica koja nema pametnijeg posla nego obilazit dučane i frizerske salone? Pa što god mislili u ovom trenutku nije me briga. Jer mi je upravo to trebalo. Više od sexa :)Nakon višemjesečnog odgađanja odlaska kod frizera jer nemam ideje uopće kako bi moja idealna frizura trebala izgledat, odlučila sam se na taj pametan potez. Jer već sam pomalo zaboravila kako je imati smješak na licu i osjećat se zadovoljno- radi frizure. Mama me je naučila par stvari u životu. Jedna od pametnijih (kad mi sve dođe na naplatu neće mi se činit tako pametna) je da kupim sve što je na akciji. Kupiš Valentino parfem, sjajilo i mali parfemćić- gratis. Kupiš maskaru, dobit ćeš olovku za oči (pogađate?)- gratis! OK, cipelice nisu bile na akciji, kao ni majica, ali nisam mogla odolit. Razumijete me, zar ne? I šećer na kraju, šal mi je kupila frendica jer joj je nekako baš za mene. A ja se nisam bunila... :) I da, došla i ja na svoje, shvatila sam da nisam ispala iz đira :) Dočekala i ja tu famoznu špicu. Nakon dugo, jako dugo vremena. Sunce prži, cijela Rijeka kafeniše. Mrak. Vodim M.-a na ručak negdje jer nakon ovakvog jutra, ne pada mi napamet uzet kuhaču u ruku. Do švrakanja, pozdrav |
11.11.2005., petak
Još uvijek u igri
|
T. jer zagrizo. I ne pušta. Ko pit bul.Muški pms, ili predzimska depresija? Sad već stvarno ne znam što ga pere. Ali mora da je nešto gadno. Ili sam jednostavno pogodila njegov njegov muški ego nakon toliko odbijenih kava da se odlučio malo pomučit, hm... za kavu sa mnom! E nije više samo kava u igri. Udvarača, komada, mladih i starih mužjaka ko salate! Moš mislit :) Jučer me udavio T. I sva sreća da nemam više tih komada jer ne znam kako bi sve stigla. Dopisivali smo se preko mobitela do 3 ujutro. Sad se pitam šta mi je to trebalo... Krepana sam. A on ne želi samo sex. Želi vezu. Opa, pa to je nešto novo. "Počašćena sam, ne znam šta da kažem, joj da i hvala svima koji su glasali za mene!". Ma daj, imam jednu vezu i sasvim mi je dovoljna! Stani u red dragi pa kad se mjesto oslobodi možda ti uletiš! I tako je život ustvari jedna velika igra. Pa hajde onda da se igramo! Da je sve tako jednostavno ja sad ne bi ja sad pisala sve ovo. Jer ne bi ja bila ja( kao i večina žena) da se ne zapitam da li smo mi stvarno kao par mogli uspjet, zašto nikad nismo pričali o tome i zašto se T. sad vraća s takvom šprehom o vezi sa mnom. Sad baš kontam u glavi. Je li me još uvijek zanima kao muškarac? NE. Želim li spavat s njim? NE. Da li želim vezu s njim? NE. Pa šta onda uopće razmišljam i trabunjam o njemu? Možda mi je jednostavno super da netko osim mog dečka mene želi. Nice osjećaj- ne mogu da ne priznam, pa makar se radilo i o bivšem jebaču. To je isto kao kad ja kažem M.-u da sam debela a on me počne tješit da nisam( jer stvarno nisam, al znate nas žene) pa ja odgovorim: " Ah, tebi nisam debela. Pa još najbolje da jesam!". S njim sve uzimam zdravo za gotovo, od toga da me voli do toga da sam mu najljepša i najpametnija :) T. je napravio dobru stvar. Sretna sam žena i bez takvih kao što je on, a on me je samo podsjetio na to da sam poželjna na tržištu- još uvijek. |
10.11.2005., četvrtak
U troje- najbolje
|
Zar je toliko normalno postalo leć s nekim u krevet- tek tako? Ne mogu da se ne zapitam. Ne znam da li je to od silnog učenja pa više ne mogu stavit mozak na pašu kad i ne učim, ali stvarno, kamo sve to vodi? Javio mi se T., hm... something... ma hajde ipak je ovo sex i grad :) Javio mi se ex jebač. Znamo se od malih nogu, bili smo uvijek tu negdje u istom djiru, prije godinu i pol za vrijeme mog samovanja-seksali smo se, trošili,jebali, ma kako god hoćete.. Ma sve pet, oboje smo znali kako to i kamo to ide, kemija i ništa više. Nakon seksa malo bi se još pomazili, više mi se to maženje činilo kao neki kurtoazijski čin negoli išta više od toga. Dobro meni, dobro njemu- bez prevelike filozofije. Kad sam upoznala M.-a i kad smo počeli izlazit, T.-u sam jasno dala do znaja da su on i naši susreti stvar prošlosti. Ok, nije to neki bed, svi smo znali da će doć do toga, bilo je samo pitanje vremena i strane koja će prva takvo što učinit. Problem je u tome što je T. još uvijek sam,očito nema ni curu ni jebačicu, čujemo se tu i tamo, on uporno zove na kave, ja "gotovo uvijek nemem vremena". Jednostavno me ne zanima. Zove me večeras. Joj, kako me je lijepo čut, on u strci posao, faks...bla,bla. Iskreno ne zanima me, čekam da pređe na stvar. Pita me za kavu. "Ma ja ću s tobom uvijek popit kavu, ni beda", opet ja glupavo pristojna. "Ali kavu i ništa više", napominjem. "Pa od kave se počinje", dodaje on. "Ali ja imam dečka i ti to znaš", sad sam već na rubu...svega... "Pa šta, ko da da on mora znat za to!?" Ma da dragi, nije problem, sad odmah imam takvu želju maznut se s tobom da nemaš pojma!!!! Sigurno!!! Nisam više mogla... "Imam dovoljno redovit i zanimljiv seksualni život i bez tebe dragi, žao mi je" . Muk i ono klasično "Čujemo se...". Ma sex je zdrava stvar( pametan sex :)) i tko će se kamo i s kim seksat- zaboli me... Al baš da ću spavat s jednim, pa onda s drugim, e to neće ići. Pa onda zajedno možemo u troje da ne gubim vrijeme prvo na jednog pa na drugog. I tako sam nekako u stici s vremenom u zadnje vrijeme :) |
Kašnjenje ili nešto više?
|
Mrzim ljudi koji kasne! A očito da sam takvima okružena. Nemam namjeru sebe veličat, ali ja se stvarno ne sjećam kad sam ja zadnji put negdje kasnila. Na autobus, na predavanja,na kavu, posao, uvijek dođem na vrijeme, čak i ranije. Naravno, jedino ako me neka "viša sila" ne spriječi da na vrijeme dođem tamo di treba. I jedino što želim je da mi se vraća istom mjerom. A nije baš uvijek sve tako ružičasto... Ponekad mi se čini da je duboko u ljudima koji imaju naviku kasnit leži sasvim jedan drugi problem. Neodgovornost i nepoštovanje prema osobi s kojom imaš dogovor. Možda to ružno zvuči, ali ja ne pronalazim drugi odgovor.... Ludim već danima doma, pripremam ispit, vrijeme curi... Na pravu, poštenu kavu već dugo nisam sjela. I dobro se načakulal s frendicama. Fali mi to, al hajde, stisnula sam zube i sama sebi rela: Možeš ti to... Danas me zove šef da mi kaže da večeras ne radim. Gdje ćeš sretnije vijesti. I tako sutra imam ispit( ok, u 4 popodne, ali nije neka sreća kad si noć prije radio) pa sam napokon mogla odahnut kako ću ja to( da, to mi se još uvijek mota po glavi unatoč mom optimističnom mogu ja to...). Zovem Kate sva sretna, dogovaram kavu oko 7. Iako ne volim ići tako na kave dok učim jer onda dolazim doma sva nikakva, sa sasvim drugačijim mislima od onih kako ponoviti 300 stranica knige( pih, sitnica!) večer prije ispita. Al hajde, laganini kavicu i čakulicu si mogu priuštit :) A moja Kate zaspala, pa se mora tuširat, jest, prat, ravnat, peglat i šta ti ja znam sve ne radit od kose, našminkat se (ona je onaj tip žene koja i za bacit smeće mora bit našminkana. Istina i Bog, to mi nikad nije bilo jasno, al hajde, prijateljica mi je) i ona prije 8.30 neće bit gotova. Ja pucam po šavovima, po živcima i po svemu ostalom. Urličem preko telefona: "Pa ne ideš na bal, idemo u lokalnu birtiji popit kavu!". Al ne, ona ostaje pri svome. Opet pucam, sad na nešto drugo. Znam, proći će me, al ne mogu da se ne upitam. Da li to naše prijateljstvo uopće ima smisla? Jesmo li uistinu toliko različite, vodimo li toliko različite živote da se više ni za kavu se ne možemo dogovorit i uskladit? Ili je ona jednostavno ne popravljivi kašnjar(je li se to tako kaže, haha)? Moram ohladit glavu jer ako me već ne čeka kava s frendicom čeka me učenje... |
All I wanna do is make love to you
Već danima mi je ova stvar u glavi. Izvukla sam i prašnjavi, zaboravljeni cd gdje je ta stvar tako da sad više nije samo u mojo glavi. Ne ne želim spavat s strancem u kišnoj noći, al ta stvar me podsjeti na neka vremena tipa "Baš te briga s kim ćeš leći"(P. Kazalište). Dobro, nije baš bilo tako, al da je bilo strasti- bilo je :) ako razumijete šta želim reći...Davnih dana... I danas se toga sjetim. I smješak sama sebi izmamim. Daleko od kuće, bez poznatih lica, dva stara poznanika se susreću. Pogled, dva, sramežljiv smješak i bujica strasti koja kola mojim tijelom. Uspostavilo se da i njegovim... :) Svijet staje, stvarnost nestaje a naša se tijela spajaju. U jedno... All I wanna do is make love to you It was a rainy night when he came into sight Standing by the road no umbrella no coat So I pulled up along side and I offered him a ride He accepted with a smile so we drove for a while I didn´t ask him his name this lonely boy in the rain Fate tell me it´s right is this love at first sight Please don´t make it wrong Just stay for the night All I wanna do is make love to you Say you will you want me too All I wanna do is make love to you I´ve got lovin´ arms to hold on too So we found this hotel It was a place I knew well We made magic that night oh we didi everything right He brought the woman out of me so many times easily And in the morning when he woke all I left him was a note I told him I am the flower you are the seed We walked in the garden we planted a tree Don´t try to find me please don´t you dare Just live in my memory You will allways be there Oh oooh we made love Love like strangars All night long we made love Then it happened one day we came round the same way You can imagine his surprise when he saw his own eyes I said please please understand I´m in love with another man And what he couldn´t give me Was the one little thing that you can All I wanna do is make love to you One night of love was all we know All I want to do is make love to you Come on say you will you want me too All night long... |
Bolesno ambiciozna?
|
Realnost je moja jača strana. I moram priznat da se ponosim njome. Nikad, gotovo nikad ne hodam po oblacima, ne sanjarim previše i svoja očekivanja stavljam u za mene prihvatljive i realne okvire. Ne, nisam od kamena, al sam gotovo uvijek bistre glave. Ja se ne nadam da ću proći ispit ako nisam učila( a šanse su još manje s tim što sam ja totalni tudum za prepisivat, sva se spetljam i ustrtarim ako krenem u takve pothvate), ne očekujem da ću bit zadržana na poslu ako se lijepo smiješim, a ništa ne radim, niti vjerujem da će sutra biti bolje ako su šanse za to jednake nuli. Realna sam i objektivna u davanju savjeta prijateljicama, rješavanju proble unutar obitelji. Isto tako u onom naosjetljivijem djelu mog života, ljubavi prema voljenoj osobi. Naravno, tu pokušavam bit koliko je to moguće, jer znate i sami kako je to kad te ponese "ono nešto". Ali i tu se trudim ostati čvrsto na zemlji. Ponekad stvari izmiču kontroli. To je normalno i prihvatljivo stanje u životu. Svi smo više manje svjesni toga. Ja ne volim taj osjećaj. Nikako. Imam neke ciljeve u životu. Smatram ih realnim. Sigurno ne mislim postat miss Hrvatske za 2007.( malo sam ipak prestara za to,a i visina me "zeza",a tek kilogrami :)) niti mislim diplomirat next year. Nemoguća misija i ja to znam. Ali imam ambicije koje me vuku da ostvarim svoje ciljeve što prije i što uspješnije. Ponekad mi se čini da je ovaj grad postao premali, preprimitivan i prejednostavan za mene. Počinje me ljutit i frustrirat stvari poput lošeg repertuara u kinu. Što uopće nije za čudit se kad Rijeka ima samo dva kina! Kazalište još može proć( blažena Mani Gotovac!) ali općenito kulturna zbivanja i nisu nešto, hrpa birtija, svi nude, hm... šta? Već pogađate: cuga, komercijala ili narodnjaci (pa ti biraj!), napaljene curice mašu bokovima u "ritmu muzike za ples", dječaci zbunjeno pilje u njih ili u bocu pive. Ja ne kažem da je u drugim gradovima situacija bolja, ali ja jednostavno želim vidjet kako je drugdje, vidjet šta drugi nude, kako se zabavljaju i šta je u njihovim kinima na repertuaru. Nije da nisam bila nigdje, Slovenija, Italija, Francuska, Austrija... nigdje ne želim pustit svoje korjene niti tražit njihovo državljanstvo, jednostavno želim živjet punim plućima. A Rijeka je bila industrijski grad(ne znam kakav je danas, niti u jednu granu ne mogu svrstat našu najdražu Rijeku, jer se danas možeš zaposlit samo kao konobarica) ali počeo me onaj smrad s Mlake smetat i gušit... I ja znam da ću se uvijek htjet vraćat u rodni grad, jer nema ništa lijepše od tog osjećaja, a možda nikad neću niti otić. Samo želim nešto više. Zar je to grijeh? Onaj netko, moje najdraže, onaj moj M. ima drugačije planove. Kućica ili stan u cvijeću, dječica oko nje, dobar posao i neki hobi, kako on kaže. Ne mogu pregrist jezik:"Vrtlarenje ili skupljanje salveta?", pitam ga. Prvo muk, zatim njegovo negodovanje radi moje ambicioznosti. Bolesno ambiciozna? Ne bi rekla. Prije bi rekla da želim najbolje za sebe... |
09.11.2005., srijeda
Želim odletjeti...
|
Imam potrebu pisat. O svemu i ničemu. Neki nemir je u meni. A nije prvi put, znam da nije. Vrtim filmove u glavi, listam požutjele stranice mojih sjećanja. Neka davna vremena, teško preboljena i nikad zaboravljena. Nije to prvi nemir, rekao bi Balašević. Da, nije prvi a vjerovtno ni zadnji. A dan je bio predivan, barem što se vremena tiče- sunce je sjalo kako već dugo nije.Iako ja na to nisam obraćala previše pažnje.I sad mi je žao. A u meni opet nemir. Radi svega i ničega. Iskreno, ne želim da me nazove, želim 5 minuta svojeg mira i samoće. ne da mi se objašnjavat šta mi je, jer nije mi ništa. Ili možda je, to još nisam uspjela dokučit. Želim odletjeti tamo gdje me neće pronaći... Tamo gdje me nitko neće pronaći. Ni on, ni neki drugi, zločestiji od njega. Treba mi odmor. Barem večeras. Zarobljena sam u svojim mislima. Tužnim i onim lijepim. Više ima onih tužnih. Koncentracija nad knjigom ravna je nuli. A u mojoj glavi kaos. Balašević svira, u mojo glavi riječi odzvanjauju. Iskreno, voljela bi da sve nije ovako kako je. Možda da ljubav ostane ista, ostalo da je drugačije. Žudim za promjenom. Riječi razbacane, misli kolaju svuda po mom tijelu. Sutra ću se vjerovatno čuditi ovakvim mislima i biti opet ona stara. Večeras nisam. I ne volim taj osjećaj. Plašim ga se, ljuti me takvo stanje mog uma i tijela. Želim biti ona stara. A to mi večeras baš i ne polazi za rukom. |
08.11.2005., utorak
Papirić u jednoj knjizi
|
"Koliko samo treba napora i duševne snage da čovijek jednu veliku cjelinu u sebi sredi i zaokruži, a kakvih treba snaga i kako mirnih, nepomućenih života da se to valjano u jednom dahu izrazi..." By: J. W. Goethe Posudila sam svojoj Kate, brucošici jednim djelom zahvaljujući i meni :) svoju knigu s prve godine. Iako još nije dala taj ispit, vratila mi je knjigu(taj ispit će pričekat još neko vrijeme, tako ona kaže:)) i zajedno s knjigom dala mi je jedan zeleni papirić. Kad sam otvorila knjigu nisam previše obraćala pažnju na papirić. Sad sam kopajući po ladici stola naišla na ove riječi. Kao da je znala što mi danas treba... |
Ludilo brale
|
Koja ludnica od dana. Prvo moram napomenut da sam jučer malo "zaružila" na netu s curama (kako to zvuči!!!), pa još na telefonu s dragim tako da sam legla tek negdje oko 2 ujutro. A ujutro... ono pravo jutro kad se radni narod budi, a ja volim nanat, e danas strka i buka. Prvenstveno je nemoguća misija mene izvuć iz kreveta al eto danas nije bilo spavanja... U 7 stara šizi da starom nije dobro, da mora u bolnicu jer ga kičma ulovila( šta god da to njoj značilo!) ali prije toga da je vozim na posao. Šta se mora, mora se ponavljam sebi u pospanoj glavi krmeljavih očiju. Njoj sam dala da vozi moj auto jer sam bila prepospana da vozim, naočale nisam mogla nać, a preveliki mi je izazov gurati leće u moja pospana okica. A moja stara loš vozač da ga je... Od kad je imala prije par godina tešku saobraćajnu ona ludi za tim volanom. Vozimo se po zaobilaznici 56km/h. Sva sreća da nema puno do posla, ja već na rubu živaca pred njezinom firmom derem se neka stane i tu izađe i malo se još prošeće do posla. Nisam više mogla... E da, a ja danas odlučila otići malo do faksa po par potpisića i tek tako da vidim šta ima novoga. Ja si maca uzela malo produženiji vikend, (od svi Svetih) pa sad moram trčat po faksu i žicat da mi se netko udostoji potpisat u index. A stari doma urliče od bolova, došao neki frend i pokupio ga, a gdje drugdje nego u bolnicu. Mačak nije uzeo stvari u slučaju da ga zadrže u bolnici. On si je valjda lijepo mislio da će mu reć da je prelijep da ga zadrže na liječenju. U međuvremenu dolazi moj dragi, nabrijan rano ujutro (znate već na šta) al ja jednostavno ne mogu. Ubi me, al ne ide. Imala sam preburno buđenje i bez sexa. On nakon 20 minuta skakanja po meni i oko mene skrušeno diže bijelu zastavicu u znak predaje. Odlaz na kavu s frendovima. Stari oko podne zove da će ga ipak zadržat u bolnici( ma daj, ja mislila kako ćeš ti pješke iz Lovrana doći doma s takvom kičmom) pa kupi mu i mandarine, jogurt, vodu,novine, uzmi mu punjač za mobitel, kratke, duge, poluduge i ine hlače, piđamu, papuče...joj... Stari.......!!!!!!!!!!! Luda trčim u Billu, biram najbolje mandarine, banane( koje sam na kraju ponjela kući jer ih on neće), vodica i jogurtići, opet gužva u marketu, na cesti. Sva sreća da mi je faks blizu bolnice, teglim torbu, vrećice... Izgrlim starog, svi te vole i pozdravljaju, bit će sve ok, bla, bla.... U glavi mi samo kako da sjednem i zapalim cigaretu. U kantini faksa me s kavom čeka kompica Bia, ma šta bi ja bez nje! A faks pun manekenkica s dva i više mobitelčića koje marširaju u visokim peticama i treptaju okocama. I da, zaboravih reć, pričaju na mobitel usred predavanja kako su jučer bile u kinu i kako je film glup. I mislite da je to šećer na kraju? A ne, najbolje tek počinje... U 5 mi zvoni mobitel, mali kojem dajem instrukcije iz engleskog zove da kaže kako će malo zakasnit! Ajme instrukcije i mali Luka! Ko manijak vozim doma, ulećem u kuću i pokušavam se skoncentrirat nad lekcijama iz engleskog za prvi razred Pomorske škole. Joj, ja li to kraj...? Hm, dragi mi i većeras radi, mene čeka opet druženje s knjigom, a nadam se i s svojim dragim blogerima... Sve u svemu, možda vas i ne zanima što sam danas radila, ali ja samo mogu reć, LUDILO BRALE! |
Hvala
|
Već sam se pomalo pitala kad će mi ljudi početi ostavljati komentare, pisati mi onako iskreno što misle i uopće da imam osjećaj da moje postove netko čita. I eto krenulo i meni :) Baš u trenutku kad sam htijela napisati post tipa "Šta čovijek mora pisati da drugima bude zanimljiv?". Jer ja mislim da ima ovdje masu zanimljivih ljudi i jednako toliko zanimljivih blogova, ali isto tako sebe ne smatram nezanimljivom osobom. I jučer eto vidim da me virtualna livada spomenula na svom blogu kako nešto što tu i tamo pročita :) To mi je nekako uljepšalo propalu većer barem što se tiče preobrazbe mog muškarca u kozmetičkog eksperta. I onda shvatiš da ni drugi muškarci nisu savršeni, ali ipak unatoč svemu su voljeni od strane nas. Ma sigurna sam da bi tako i oni isto rekli za nas... Sve u svemu, u ovom postu neću bljezgarit i pravit se pametna (haha) nego sam samo htjela reći hvala curama kojima nije teško raspravljat, iznosit mišljenja i ostavljat komentare na mom blogu. I da, dragom Saši koji se ipak odvažio čitati moj blog i hrabro podnio moje komentare... Do štancanja novog posta, pozdrav |
07.11.2005., ponedjeljak
Šampon za crnke
|
Izbjegavam šopinge sa svojom "boljom polovicom". Pa makar se radilo i o odabiru namirnica za ručak. Ustvari, mislim da se on više boji šopinga sa mnom nego ja s njim. Barem je tako bilo do danas. Jer kako i sam kaže, mi cure kad se zaputimo u misiju šoping, pa kako sam u rečenici prije već navela makar se radilo samo o 20 deka kave, siru i salami, pretvaramo se u male zelene koje bauljaju šoping centrom u potrazi za ne znamo ni mi same čim. Ali moj dragi zadnjih dana radi kao lud, i noću i danju( hmm...bit će para, dobro će se živjet :)) pa nam je moj mali "izlet" u Getro došao kao izlet. I meni je dobro došlo provirit glavu van stana jer sam zadnjih par dana družim uglavno samo s knjigom. I tako moj dragi duboko udahnuo i sam sebi rekao: Ma mogu ja to, preživjet ću! Valjda... Ja sam inaće blago rečeno rob reklama, sve što mi izreklamiraju moram imat, a i ono čija se reklama ne vrti toliko na tv-u i to se zna nać u mojim kolicima. Naravno, govorim o kozmetici, a ne o umaku Brzo i fino i Dukateli. Ma dobro i to kupim, ali to više nekako obavim kao obavezu jer za Boga miloga moramo nešto i jest, ali u kupnji kozmetike stvarno gušta, bilo to u DM-u u pauzi za marendu, djutiću na povratku iz Trsta ili u nekom supermarketu. Moj dragi hrabro korača za mnom, gura kolica i čudom se čudi policama punih šampona, farbi za kosu, mlijeka za čišćenje lica, dezodoransa i ostalih proizvoda. On ima jedan šampon, nije mu važan koji je što mu kupimo ili mama ili ja, kupku,dezić, pjenu i žilete za brijanje i tu njegova filozofija prestaje. Tu i tamo ga ja natjeram da namaže ruke mojom kremom. Ma ne krivim ga, on jednostavno na tom području ne voli previše filozofirat. Zato naravno ima mene :) A ja i šampon, balzam, maska za kosu, mlijeko za tijelo, krema za dan, noć i bla,bla, kužite me, zar ne? Ali moj dragi nije se dao smest i odolio pitat: "A kako ti znaš koji šampon kupit? Pa meni to sve izgleda isto!" A ja onako pametna i nadobudna, poput nekog eksperta pokušam mu objasnit i uzmem prvi šampon s police: "Eto vidiš" , ja puna optimizma započinjem objašnjenje, "tu iza ti piše za šta je koji šampon. Na ovom piše da je za plavu, obojenu kosu i da joj daje sjaj i..." Nije mi ni dao da završim nego pun sebe, sad kao da on već nešto zna o šamponima rekao: "A ha, pa znači ti si onda kupila šampon za crnu kosu!" Već pogađate, ja sam crnka. Duboko sam udahnulai shvatila da nije on taj koji treba preživjet šoping sa mnom nego sam ja ta koja se osjeća neshvaćenom :) Dragi je nakon kupnje izjavio kako sam bila super i kako ćemo opet ić. A joj dragi, bojim se da taj film nećeš gledat tako skoro. |
Biti singl
|
Ponekad mi se čini da sve moje frendice singlice, ili ti ga po naški :) slobodne prijateljice koje nisu u ozbiljnim vezama mi zavide što sam u vezi. Komentari tipa blago mi se, ja imam nekog tko me voli, grli, ljubi, redovito se seksam, njihovi su najčešći komentari. Ma ja mislim da nije sve tako crno kad nemaš dečka, nekog tko će te zagrlit i reć da te voli. Uostalom, nema mi ništa lijepše kad mi mama kaže da me voli( da, ona to još uvijek radi!!! :)) Dugo sam bila bez dečka. Kako današnji svijet voli reć :bila sam singl! I iskreno, bilo mi je super. Ne žalim za tim vremenom ali ne bi bila izgubljena da ni danas nemam dečka. Nakon dvije duge veze i bezuspješnog lutanja u pronalaženju sebe u tim vezama odlučila sam uzet "mali" predah. Mali predah se odužio na fenomenalnih godinu i pol. U vrijeme mog samovanja naučial sam sebe cijeniti više, voljeti se i biti sama sebi na prvom mjestu. Ali nije bilo sve lako i jednostavno. Znate onaj feeling nakon prekida kad se drugi dan pitaš tko će mi poslat poruku da misli na mene, tko će me nazvat i reć da me voli i s kim ću se navečer šetat lungo mare? E pa tko će više mislit na mene i voljet me ako ne ja sama sebe? U početku pomalo izgubljena u novonastaloj situaciji odlučila sam se nagradit novom frizurom, probušila još tri rupe na uhu i kupila si novu torbu( ah, ti ženski fetiši :)). Ta torba mi je i danas jedna od najdražih u moru torbi baš iz razloga što je tada označavala početak meni nekog tada pomalo zastrašujućeg razdoblja. I onda kad shvatiš da osim na svom vanjskom izgledu još moraš poraditi i na unutarnjem, e onda si na konju. Iako je ovaj drugi dio malo teži od kupnje nove torbe. Počela sam više vremena provoditi s frendicama, pa čak i s starcima, izbiljno uhvatila knigu u ruke, i subotom se naravno odlično zabavljala. Ponovno sam uživala u dobroj knjizi, u autu sam slušala muziku koju sam ja htjela, navečer uživala u filmu koji sam sama izabrala u videoteci, i sama s smješkom na licu i s nekim novim samopouzdanjem šetala Korzom. Bila sam poželjna sama sebi, napokon sam naučila uživat u vlastitom društvu. U vlastitoj tišini i samo u mojim mislima. Još sam više počela cijeniti stvari koje sam sama napravila, stekla, zaradila. Uživala sam u plodovima svojeg rada i sama se sebi divila. I nisam se preko noći pretvorila u osobu koja sama sebe ipak voli najviše, pa i danas se znam uloviti kako sam nesigurna u ono što moram ili želim napraviti. Ali danas ne dam da me to obeshrabri. Vjerujem u sebe mnogo više nego davnih dana kad sam vjerovala da drugi vjeruju u mene više nego ja. Voljela bih da sve moje frendice iskoriste svoje singl dane na način na koji sam ja. Jer nije svako zlo za zlo. Umjesto da kukaju kako su same, tužna i možda u svojo glavi misle i nepoželjna, neka učine nešto za sebe, jer niti jedan "princ" ih neće voljeti ako one sebe same ne budu. |
06.11.2005., nedjelja
Katarinina špica
|
Jučer sam radila.Kao i svaku subotu navečer. Nakon posla mi cure smo se još malo i zapričale tako da sam doma došla u 6 ujutro. Najgore je što mi se onda ne spava pa još do 7-8 gledam tv. A na tv-u ništa. U podne sam već bila budna( koma) jer sam obećala frendici da ću joj posvetit nedjeljno popodne, ili kako ona to više voli reći, da se prošećemo po spitzi. Ili ti ga ŠPICI, kako vam je draže. I tako ja kao savjesna i odgovorna osoba, još više prijateljica s određenom dozom grižnje savjesti jer sam u zadnje vrijeme moju Kate zanemarila jer sam se eto igrom slučaja zaljubila :) odlučim svoju kompicu izvest na nedjeljnu špicu. A meni se sve nekako čini da sam ja ispala iz đira, pogotovom nedjeljom jer nedjelju uglavnom prespavam. Kao prvo u gradu u 2 popodne ni žive duše u gradu. Nikog poznatog ni nepoznatog, konobarice spore, vode uz kavu nema ni za lijek. Ja popiz... Stvarno blažena bila naša lokalna birtija, konobar koji čim te vidi već zna šta piješ, poznata lica koja ti uvijek imaju nešto zanimljivo ili manje zanimljivo za reć. Kao drugo (trećemu se nemojte ni nadat jer ću zaboravit uopće da sam napisala ovo "kao prvo", "kao drugo"...) meni noge otpale po šetnji korzom ( pa kome i ne bi noćas sam odradila 7 sati na nogama dok je rulja oko mene uljevala hektolitre stock cole u sebe), ja već luda sjela bi negdje i popila kavu. Bilo gdje. A ne, prvo je Kate morala vidjet gdje ima ljudi, gdje nema, gdje je u nedjeljno popodne in a gdje out popit kavu. A njezinih šminkerčića i nogometaša nigdje. Napokon sjele, konobarica nas ignorira kao i sve ostale (čitaj: dva dečka stol do nas), ajde napokon i ta kava. I kad smo počele čakulat, raspričale se mi, ma Kate i ja nememo tajni ni granica samo iznimnu vjeru jedna u drugu. I ljubav, naravno. Došle smo do zaključka da smo sretne i još relativno i mlade(haha :)) što nam mame doma kuhaju nedjeljni ručak( da majko, btw, gibanica ti je bila odlična) i što još uvijek nemamo briga tipa mužek, dječica i nedjeljni ručak. Iako je dan šugav da šugaviji ne može bit( mrzim to kad sipi neka kišica a ni pada ni ne pada), opustila sam se uz uobičajne teme dviju najboljih prijateljica. Red osjećaja i emocija( na tome intenzivnije radimo zadnjih par mjeseci jer je Katarina i sama došla do zaključka da joj je to potrebno i da joj je u tome potrebna i moja pomoć), red kozmetike i frizura, red "šta si radila zadnjih tjedan dana od kad se nismo vidjele" pa opet red koga sam vidjela i tko mi se javio, red "hvalim samu sebe kako sam napravila fini ručak, ovaj ono kada, ah da prošli ili pretprošli tjedan", pa red...a ma znate nas žene.... I ako mi je većinu stvari rekla preko telefona uredno me obavještavajući svaki dan (jer sam joj ona vip frendica za 0 kn :)) lijepo je bilo još jednom sve to pretumbati i nešto novo možda otkriti. Jer to su čari prijateljstva. I iako smo kavu čekale p.. k... i čašu vode smo dobile tek pred kraj našeg kafenisanja, i to što oko mene nisu bila meni znana lica, što me bole noge i kičma, spava mi se a doma me čeka hrpa toga za učit, ma sve je to bilo nevažno uz Kate i naša mala, ženska, iskrena i prijateljska šaputanja. Čak mi i dan nije više toliko šugav niti mi je sad tlaka ići učit. Ma super je ispala ta naša ŠPICA! |
05.11.2005., subota
Istina je... tužna
|
Dugo mi je trebalo da se uopće odlučim napisati ovaj post. Odlučila sam, predugo me to muči, izjeda, izgriza iznutra, previše je boli tamo negdje u meni, tamo negdje gdje bi trebala bit vedrina, optimizam i sreća za nekim meni ne tako dalekim vremenom. Zato hajde, mogu ja to... :) Poznajm jednu osobu, meni dragu osobu koja ne voli samo jednu osobu. Točnije nije vjeran. Ma znam ja puno takvih osoba (većina su ih muškarci) kojima jednostavno doma nije dosta žena koja im kuha, pere, odgaja djecu i iznad svega voli svog muškarca. Ne kažem da nema i žena koje ne varaju svoje "voljene" ali većina što ih ja poznajem su muškarci. No vratimo se mi mojoj "dragoj", "najdražoj" osobi. Kad doznaš za takvu stvar da se dešava u tvojoj okolini, kad to saznaš slučajno ih konteksta tebi totalno nevezanog razgovora s totalno nevažnom osobom, imaš feeling kao... Kao da se cijeli svijet urotio pored tebe, kako ti u ušima zuji, zuji i kao da nikad neće prestat i kako želiš toj istoj totalno nevažnoj osobi objasnit kako to uopće nije istina i kako mora da se ona zabunila ili je možda popila dvije, tri čaše previše i kako vjerovatno ne zna što priča. Glava me počinje boljeti. Samo ostani mirna, smješkaj se i sve će bit ok, govorim sama sebi. Toliko pitanja, toliko vriskova koji odzvanjaju samo u meni. One moje davno sumnjane sumnje sad mi se vraćaju kao flash backovi. Istina je, istina je... Vraćam se doma, jedva vozim jer od suza ne vidim cestu. I kiša pada. I pada... I pada... I sve je to bila istina, njegova izbivanja, službeni putovi i mnogi, mnogi prekovremeni. A on je sretan s nekom drugom, u tuđem stanu, za tuđim stolom. Zar mu mi nismo dovoljni? Istina je, sve je istina... Tiho otključavam vrata stana, uvlačim se u svoje malo carstvo i plačem, plačem kao onda kad me tamo neka, danas joj se ni imena ne sjećam, prva mladenačka ljubav ostavila. Plačem kao malo, ranjivo, nezaštićeno dijete. Plaćem dugo u noć. Sljedeći dan, i onaj poslije, i onaj poslije i bezbroj još dana, mjeseci da sad i godina u sebi plaćem kao i prvog dana kad su sumnje postale istina. Jer istina je, sve je istina. |
04.11.2005., petak
MOBAČ i ostale pizdarije
|
Ok, ja sam tu nova, ufurana, čitam svakakve blogove, sve ono što mi se čini ok, ali i ono što mi se baš ne čini ok. I ne znam da li je ovo ok prema drugim blogerima, i normalno mišljenja, ukusi i sve ostalo se razlikuje od čovijek do čovijeka ali ja stvarno ne znam šta je nekim ljudima u glavi. Kako bi jedna meni draga osoba rekal: ČISTI REJV. Jer mi se čini da su neki ljudi skrenuli s puta(pogotovo mlađa populacija). Ok nisam ni ja stara ali koliko se sjećam nikad nisam brijala neke lude brije tipa mamica mi je kupila novu Pradinu/Guccijevu/Mucijevu i šta ti ja sve već znam i ne znam torbicu i tata mi je kupio novi MOBAČ!!! Za početak, zar se ti ljudi ne mogu normalno izražavat a ne kao da su retardirani ili imaju govornu manu??!! Moji starci imaju love,ne kupujem na placi,volim i ja lijepo i s ukusom biti obučena, živimo super, ljetovanja, skijanja sve što zamisit sam mogla. Ali moji starci meni nikad nisu kupili mobitel nego su rekli da ako želim neka si ga sama zaredim. Honorarno radim od 16. I hvala ti Bože živa sam i zdrava, faks ide, redovno godine upisujem, ne žicam strace za kavu, cigarete, benzin i ostale male stvari koje svaku ženu čine sretnijom :) I onda su mi najbolje te male oprostite na izrazu ali ja stvarno više ne znam kako da ih nazovem glupačice koje ne znaju ni šta je život,a kamoli zaredit vlastit novac ali glavno da one mašu novim torbicama i imaju novi MOBAČ na koju je zovu njene jednako glupe kompice. I onda ja sama sebi govorim da neću ostavljat komentare na blogovima koji mi se ne sviđaju ali jednostavno si ne mogu pomoć. I kad još vidim da su iz istog grada ko i ja... Fina sam bila, poželjela sam joj mnogo sreće (toj jednoj ufuranoj blogerici s turbo pinki blogom) i nadam se da će se jednog dana naći na pravom putu. Ali najžalosnije je od sve što ona misli da je ona na najboljem mogućem putu i vjerovatno si misli pa dobro šta si ja sad to brijem. Ah dobro, ona i još nekolicina (čitaj: moj grad ih je pun, a vaš?) brije na to da će jednog dana kao što misle da su već i sada biti neko i nešto jer imaju čizmice od Piccotija ili koga već. I da će imat najbogatije muževe u zemlji. Ma hajde curice spustite se na zemlju, ovo je neki drugi Sex i grad. |
Debela u predivno jesensko jutro
|
Ujutro sam spaval do dužeg nego što je bilo planirano. Trebalo mi je to. Dragi je ispizdio budeći me. Ali ja se nisam dala. I isplatilo se, probudila sam se dobre volje. Super, rijetka su takva jutra, kasna jutra. Al on je šizio, i šizio i šizio. Valjda se i njemu žuri da što prije faks privedem kraju. A ja njemu ništa ne serem. Ni što je 4 godine stariji od mene a na istoj je godini. Moj faks je teži, opravdava se. I ja ništa ne govorim, meni je ok ovako, imamo love koliko imamo, honorarne posliće, nemamo kredite, djecu ni ženidbu ni ne spominje. Meni odgovara. Ja se ustajem, on uči i šizi. Meni ništa ne može pokvarit predivno jutro. Ignoriram njegovo kljucanje o mom spavanju, on je još luđi. Odlazim u dućan, ni gužva na blagajni me ne može izbacit iz takta. Čak sam se uspjela riješit i onih žutih lipica na blagajni. Ma gdje ćeš bolje jutro...?! Na putu do kuće uživam u mirisu jeseni, razbacujem otpalo lišće nogama. Poželim na trenutak, dva da sam ponovno dijete. Da rukama zgrabim to lišće, bacam ga u zrak i da ono pada po meni. Da ponesem najljepše listove doma, i onako kao kad sam bila mala namažem ih bojama i ostavim otiske na papiru. Zamislim se... Pa ja uopće ne volim jesen. Hm, možda je to radi predivnog jutra, možda radi ljubavi koja me ispunjava nakon dugo vremena, a možda sam se i ja promjenila. Možda sam napokon došla u stadij kad volim sva četiri godišnja doba. Moram priznat da me to veseli. Sad napokon uživam cijele godine, u svemu. Dolazim doma, u topal stan(blaženo centralno grijanje!), moja "bolja" polovica i dalje zadubljena u knjigu. Opet ga ignoriram i molim Boga da mi ne pokvari misli koje su me preplavile o mojoj novoj ljubavi, jeseni. Radim nam nes, režem topal kruh, ukratko trudim se :) Sebi sam kupila i krafnu, mmm... U tišini jedemo i kiselo se smješkamo. Ja trabunjam o gužvi u dućanu. Nakon krafne, odrežem i sebi komad kruha, nisam mogla odoljeti toplom kruhu. Brižan i zabrinut glas(glas mog voljenog) progovara: PA DRAGA, PRVO KRAFNA PA SAD JOŠ I KRUH S NUTELOM? Molim!? Kako mi je na fini rekao da sam malo u zadnje vrijeme buci- buci( a i mama mi je to rekla prije par dana, al je...ga ja toliko volim sebe i imam faze kad volim i papat,a znam da nisam debela, dapače nikad više komplimenata za guzicu nisam dobivala nego u zadnje vrijeme, iako sam u faci dobila slatke obrašćiće, :)) Aaaaaaaaaaaa........E poludila sam... Sva moja ljubav prema jeseni, lišću, moje naspavano jutro, ljubav prema dečku,a joj sve je postalo crno! E to mu stvarno nije trebalo! Duboko udahnem, namažem topli kruh s nutelom, dam dragom pusu u obraz, i shvatim da mi danas ništa ne može pokvariti raspoloženje. Pa čak ni moja težina. |
Studeni
|
Ovo je već postao ritual. Svaki put kad sam u bedu, ili jednostavno treba mi nešto drago, tužno,ranjivo ali i lijepo pogledeam film Last november. I da i meni je studeni. Ali ove godine lijepi, sretan studeni. Netko će reć, ah još jedan mjesec u godini. Ja kažem, moj dragi studeni... No, htjela sam samo reć da me ovaj film uvijek podsjeti koliko sam sretna. Želim da mi je svaki mjesec studeni i da, želim i ovaj život... Svaki mjesec je studeni. A ja te volim svaki dan. Ovo je naš mjesec i nikad ne mora završiti. Odustajem od svih pokušaja da vladam životom. Tvojim ili svojim. Zivim samo za jedno: da te volim. Da te usrećom. Da čvrsto i radosno živim u trenutku. Studeni je sve što znam. I sve što ikad želim znati. Želim ovaj život. |
03.11.2005., četvrtak
8 milja mjesecno
|
Član sam Iskrice vec 2 godine.Prvenstveno iz znatiželje. Pročitala članak u Cosmo, pričala frendu o tome kao da sam otkrila Ameriku da bi mi na kraju on rekao da on zna masu ljudi koji su na toj Iskrici i da je i on sam član. Pa hajde da vidim i ja šta je to. Nikad se s nikim nisam našla, niti razmjenjivala slike, ma nisam nekako ja za to. Kad moram reći svoje pravo ime nekim s kim chatam, prođe me neka nelagoda. Ta ko da moje chatanje nije baš polučilo neke uspjehe, niti preko Iskrice, niti negdje drugdje. Nisam već dugo bila na Iskrici (pogotovo od kad imam i dečka :)) i danas evo padne mi na pamet pa malo provjerim stanje, znate ono dal mi je tko pisao..? :) I ono imam jednu poruku! A poruka glasi: Jel ok... 8 tisuća kuna za 4 diskretna susreta na mjesec..? Hallo!!!??? Vilica mi pogodila tastaturu od šoka. Pa zar sam ja na prodaju? I da li je uopće 8 milja kuna "realna" cijena? Zar su takve cijena na "tom tržištu"? I dal bi ja to uopće ikad mogla i za veće pare učinit? Znači jedan susret 2000kn. Hmm..ja radim za 300 kuna na noć kao konobarica. I ponosna sam na to, ne bi se mjenjala, ne za takav posao, NIKAD. Ne bi sebe prodala, NIKAD. Ali uostalom pa šta se ja čudim, moje kolegice s faksa se "prodaju" za jednu trojčicu na ispitu. Ja rađe navečer doma učim, umjesto da se jebem u profesorovom novom audiju. I mnogo puta sam spavala s nekikm radi užitka, strasti, ne radi ljubavi. Jedna, dvije, pet noći radi onog nečeg. Nikad držanje za ruku, jutarnje kave i ljubav. I naravno, svi znamo da to nije to, da to ne može potrajat i da nije isti užitak kao i leć pored voljene osobe. Ali ja sam to htjela radi strasti, kemije i onog, znate već, nečeg. Ne radi novaca. I nikad ne bi radi novca.Jer ja nisam na prodaju i nemam cijene. Al hej, ko voli nek izvoli.... |
Suzne oči hladne kuje
|
Prije tjedan dana frendica mi priča da je gledala na Htv emisiju o deseteročlanoj obitelji koji žive u malom stanu, nemaju prihoda i loše im je. Kao i vecini mnogočlanih obitelji. I naravno ne zaboravi mi reći da ju je to raslakalo i da bi voljela da ima novaca i da im moze pomoć. Ja naravno odmah poludim na takve stvari jer moje je mišljenje da ako nemaš materijalnih i financijskih sredstava, jednostavno- nemoj imat toliko ni djece! Ona mi ne ostaje dužna- kaže da razmišljam kao i večina Hrvata. Hm... MA svi bi mi imali puno djece i naravno djeca su naše najveće blago, ali hallo(!!??!!) oni koji najviše pate su upravo ta djeca. I da, nisam bezdušna kuja, djece mi je žao, njima bi svakako pomogla. KAo i danas kad sam opet u toj istoj emisiji vidjela reportažu od desetogodišnjaku koji je prikovan uz kolica, kojeg mama ne može posjetiti u Varaždinskim toplicama jer žive u Zadru i koji ima samo jednu želju- da ima kompjuter jer ne može više pisati. I koji na upit da li bi i nova električna kolica, skromno odgovara: Ne treba pretjerivati. E u tom trenutku su meni zasuzile oči, ona "hladna kuja" u mnei je nestala, došlo mi je da mu dam svoj kompjuter i potrežim bolje plačen posao da mu mogu kupiti nova kolica. i isto tako mi dođe da onoj curici iz početka ove priče platim plivanje na koje ne može više ići jer joj roditelji to ne mogu priuštit. Hm... dolazim do zaključka da se u meni, hladnoj kuji probudila i ona topla,ljudska strana... |
