Čavrljamo tako frendica s faksa i ja jedan dan o praksi koju moramo obavit. I tako ja "trabunjam" (nakon par trenutaka sam ipak shvatila da je za Miu to bilo doslovno trabunjanje) kako bi voljela u toj turističkoj agenciji ostat i zaposlit se, za početak super poslić( i sama sam svjesna da je danas lutrija dobit posao) i uostalom za to se školujem.
"Ja ne bih htjela nigdje radit", ko iz topa izvali Mia nakon što sam ja završila s mojim ispovijedima i nadanjima u bolji posao i bolje sutra.
"Mooolllimmm...???!!! Kako to misliš, ne bi htjela nigdje radit?"
"Pa dragi mi dobro zarađuje tako da ja kad završim faks neće mi bit sila radit. A hoćeš iskreno, ni neda mi se radit.", Mia je ostala dosljedna svojoj prvoj rečenici.
Ja sam je samo blijedo gledala i pitala se o čemu ova. Ma znam ja da Mia nije neki radik nikad bila, ona si je sva "fensi" i ta sranja, iako kao frendica je super, stvarno pravi prijatelj u svakoj situaciji. Načitana, kvalitetna osoba koja voli dobar i skup život. Ali da ne želi u životu ništa radit, stvorit si kakvu takvu karijeru(koliko je to danas u našoj državi i moguće) e pak to nisam znala. Pa šta uopće onda ide na faks, zapitala sam se. U sebi naravno, jer sam vidjela da je Mia odavno, još dok se kao mala gledala pred ogledalom kako je lijepa u novoj haljinici, tako odlučila. Nisam se htjela upuštat u daljnju raspravu. Uostalom, nije ni ona meni nikad prigovorila zašto toliko radim, noć, dan, uopće nije važno a i sama znam da mi nije sila. I po tome smo nas dvije različite.
Ja želim karijeru, dobar posao i plaću, svoj novac i svoj uspijeh. Ja ne čekam princa u dobrom autu da mi osigura budučnost. Imam jedan život, sreću da imam zdrave i ruke i noge i da sam sposobna samu sebe usrećit vlastitim uspjehom. Ili neuspjehom, iako je to onaj plan B o kojem momentalno još ne razmišljam.
Puno sam uložila u sebe. A znam da je i Mia, zato me njezina izjava još više začudila. Govori odlično dva strana jezika, uči privatno i španjolski, putovala je, redovito daje ispite. I šta ona uz sve to želi biti doma i ništa ne radit? Ne razumijem. Zar se želi dovest u situaciju da za svaki k.. mora žicat "bolju polovicu" novac? Ili još bolje, šta očekuje da će moć kupit naočale od 2000 kuna kad poželi? Kroz glavu su mi prošle silne nule od plaće njezinog dečka. Jer koliko to on dobro mora zarađivat kad ona misli da će imat sve što ima i sad kad je financira tata pomorac? Baš me zanima izraz lica njezinog "princa s dobrom plaćom" kad mu kaže da je vidjela majicu za tisuću kuna i neka joj da novac. I uostalom, nisam mogla a da se ne zapitam gdje će on nosit i pokazivat tu istu majicu i ostale skupe krpice ako bude doma i ništa ne bude radila? Ma strava, šetat će se po naselju da je one babe koje se prijepodne vraćaju s place vide. To je horror, ne strava!
Zar ona stvarno misli da ćemo svi mi imat vremena svaki dan sijedit na kavi po par sati kao što sad radimo? Moš mislit, pa već i sad smo tijesni s vremenom, a ponekad mi se čini da me onaj "stvarni život" tek čeka. Što više razmišljala o njezinoj odluci i mišljenju, to mi sve manje ima smisla. I da, možda će netko reć da sam ja bolesno ambiciozna (kao što sam već pisala u jednom od prijašnjih postova) ali hajde, pa ne mislim sjedit doma, gledat sapunice i ispijat isprazne kave s frendicama- neradnicama. Ja tako svoj život nisam zamislila. I znala sam da je Mia u tom trenutku čvrsto stajala iza svojih riječi. Ona je takva osoba, sutra da zaškripi s ovim, ne brinite našla bi ona nekog boljeg, s još većom plačom(gdje ih samo nađe, haha). Ona je ambiciozna, ali na jednom drugom području.
Dobar muž, zdrava dijeca i dobar posao san su gotovo svake žene. Ali mislim da ako sam već toliko uložila u sebe tijekom života na svim područjima da bi sama sebe smatrala promašenim slučajem da sjedim doma i čekam da muž dođe s plačom pa da mogu ić u šoping. Ja želim i vjerujem da mogu više. A uostalom, tko zna šta donosi sutra... ;)
Do švrakanja, pozdrav
Svira: robbie Williams- Intensive Care
Post je objavljen 21.11.2005. u 12:21 sati.