"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
petak, 30.10.2009.
Razumljiva samo sebi - ključ je oko nas
Kako volim kada mi se kockice poslože. Kako volim kada mi je sve kristalno jasno. Obožavam kada nema magle na mojim prozorima i kada sve ispred sebe vidim jasno i tako smisleno. Predivan mi je osjećaj kada ne vidim granice, jer samo nebo je granica, ma što nebo – svemir.
Volim kada vidim cjelinu, kada se perspektive spoje, kada se sve stopi. Ne, nije to melt down, nemojte me krivo shvatiti, to je fuzija. Savršeno spajanje, cjelina.
To je ono kada se lampica upali. Znate – onaj heureka osjećaj. Nije bitan način spoznaje. Možda razgovorom, možda razmišljanjem, možda spontano. Ne, nisam filozof i ne nisam Einstain, niti njegova inkarnacija. Ne otkrivam nove teorije relativnosti. Ma pustimo karikiranje. Vidim sliku meni bitnu, svoju istinu, svoje odgovore.
I znam, znam da je tako.
I možda moja današnja istina neće biti identična sutrašnjoj. Ali veselim se jutru i novim spoznajama.
Neznalica sam, znam to. Malo kockica držim u rukama. I skupljam nove svakim novim danom. I gradim temelje, vide se obrisi buduće kuće. Naravno mijenjam nacrte i modificiram ih sebi, jer svaki projekt je podložan promjenama, pa tako i ovaj moj. Predivno je ne znati ishod. Kombiniram strpljenje i nestrpljivost. I uvijek postoji mogućnost da na kraju ne sagradim ništa. Da se sve uruši i sruši. Nije li prekrasno graditi čvrste temelje? (ili barem misliti da ih gradim hihihi :) Obožavam procese.
Konfuzno je sve ovo što sam napisala, svjesna sam. Meni znači puno, vama vjerojatno ništa. Ali to i nije poanta ovog posta. Poanta je da ostane meni kao uspomena, jednog dana kada ga budem čitala ponovo. Darove ne očekujem, ali naravno volim ih primati (kao i davati), tako da me iznenade svaki put kada ih dobijem. A ovaj današnji, neopipljiv, a opet tako realan je pravi dar u pravi trenutak. Hvala ti Svemire.
Drugs without Sex & Rock n' Roll or how I like to mind my own business
Da, mogla bih sada jadikovat i žalit se. Ali neću. Jer koga zapravo briga što to točno curi iz mog nosa i koje je boje. Sigurno vas ne zanima kako mi sva hrana ima jednako odvratan okus, bez obzira na primamljiv izgled. Koga se tiče koliko puta dnevno pijem sirup za iskašljavanje i kako me teta u ljekarni navukla da ostavim 145 kuna i 9 lipa za sirup, pastile i kapi za nos. No dobro, oprostila mi je onih 9 lipa. [Kako velikodušno od nje.]
Nego, vozila sam se sinoć doma tramvajem, jer kako nam je prometalo još uvijek nefunkcionalno, jer osiguranje još uvijek nije poslalo papir sa procjenom štete, preostaje mi javni prijevoz. Ono što ne volim jest slušati tuđe razgovore, imam dosta svojih misli kojima se bavim, a tuđi razgovori me zamaraju. Obično i najjednostavnije rješenje je u obliku slušanja glazbe, ne čujem nikoga, ne zanima me što je neka bakica kuhala jučer za ručak i što su joj sve radili kada je bila na kolonoskopiji prošli tjedan. No sinoć je bilo drugačije.
Dakle, s obzirom da me neki virusić napao, jučer sam bila u posebnoj komi i nisam bila u stanju slušati ikakvu glazbu, jer imala sam osjećaj da bi mi glava pukla samim činom stavljanja slušalica u uši. I tako sjedim ja u novom tramvaju, skroz na kraju, tamo di su ona 4 sjedala spojena. I nažalost zbog neizdržive glavobolje nisam u stanju isključiti mozak od pozadinske buke i baviti se svojim mislima, nego sam osuđena na slušanje klinčadije koja je sjedila kraj mene (bili su prilično glasni tako da bi ih bilo izuzetno teško ignorirati da sam bila zdrava, a ovako prehlađena je bilo nemoguće ne čuti ih). Dva dečka i cura. Imali su možda 15, maksimalno 16 godina. I to sam zaključila iz razgovora, po izgledu bi im dala i manje. (S obzirom na razgovor smrznula sam se na činjenicu da su stari kao moja najmlađa sestra.)
I sad se sigurno pitate o čemu su ta dječica pričala da ova ima potrebu laprdati po blogu. Pričali su o drogama, lakim i teškim. Onako kao da je to najnormalnija stvar. Kao kad ja pričam sa frendicom o depilaciji voskom i uraslim dlakama. Način na koji su raspravljali i razmjenjivali iskustva (!) sa drogama me ostavio bez teksta (a oni koji me poznaju znaju da sam ja rijetko bez teksta). Cijelu raspravu sam (na moju žalost) bila prisiljena slušati popriličan broj tramvajskih stanica (i ne, nisam imala tu privilegiju da čekam idući tramvaj jer bih zakasnila na bus).
Dakle ta djeca imaju iskustva u kojekakvim drogama (ne znam im ni kolokvijalna imena svima) i još komentiraju ostale iz svoje ekipe tko šta uzima i kakvih problema imaju. Jedan od dvojice dječaka se čak bio bavio nekakvim sportom prije i čak je komentirao kako je mislio da nikada ništa neće probati, ali onda je zaključio da nikada ne treba reći nikada. A meni samo upitnici i uskličnici iznad glave. I na kraju ispada da sve samo ovisi o karakteru neke osobe i koliko ta osoba ima razvijene svoje stavove i razmišljanja o svemu.
Čak su bili i komentirali kako su oni u boljoj poziciji od djece na koju su starci pazili u osnovnoj, jer čim su počeli tulumi u srednjoj, ta djeca nisu imala iskustva, a moglo ih se nagovoriti na sve. Dok su oni već imali iskustva još od prije pa su uvijek znali šta uzimaju i kada.
U cijeloj toj priči spomenuli su i policajce koji su im držali predavanja o štetnosti droga. I to u pozitivnom kontekstu. Tješi činjenica da bar su barem slušali i da ima barem neke koristi od toga...
Dalje su komentirali kako im nije jasno zašto je trava ilegalna, a alkohol je legalan, jer ljudi kada piju zapravo rade veća sranja nego kada su high. Iskreno nisam nikada probala travu tako da ne bih znala kakav je osjećaj, ali oni koji jesu kažu mi da se sve samo uspori i da je sve super i sve za pet. Ako je stvarno tako, onda čak imaju i pravo, pa ni meni nije jasno zašto situacija nije obrnuta. Jer činjenica je da ljudi znaju biti poprilično agresivni kada su pod utjecajem alkohola (naravno ne svi, nekima je samo sve smiješno i veselo i počne im se spavat, kao meni npr :).
I ono što mene na kraju cijele ove priče zapravo zabrinjava jest činjenica da se djeca danas moraju suočiti sa puno više prepreka nego prije. Ok, mogla sam i ja sve to probati da sam htjela kada sam bila u srednjoj, ali nije baš bilo tako lako i nekako mi se čini da je danas sve to dostupnije i opasnije. I jasno mi je da se djeca ne mogu držati pod staklenim zvonom i da ih se prije ili poslije mora pustiti u svijet, ali dal' je dovoljno ono s čime ih se pušta od kuće? Dal' je dovoljan odgoj pun ljubavi, razumijevanja i strpljenja? A koliko tek ljudi ne odgaja svoju djecu na taj način... Gdje su oni u cijeloj priči?
I zato ja volim slušati glazbu dok se vozim u tramvaju...
Novi Zagreb sam uvijek doživljavala kao onaj dio grada preko Save. Uvijek je bio daleko i nisam baš imala neke potrebe često ići tamo. Eventualno bi se išlo na Hrelić nedjeljom, i to možda jednom ili dva puta godišnje. Baka je čak živjela tamo koju godinu, u Sigetu, dok su Ravnice bile poplavljene, ali bila sam stvarno mala, i jedva da se sjećam tih hodočašćenja s mamom u Novi Zagreb, hipohondričnoj baki koja je svakih par dana imala „ozbiljne“ zdravstvene probleme. I da, naravno kada bi se išlo na neko putovanje u smjeru Karlovca ili prema Velikoj Gorici, onda se morala prijeći Sava s te strane. I to je zapravo bilo sve.
Ono što nikako ne mogu prežaliti u našem Zagrebu jest činjenica da je Sava rijeka koja razdvaja grad, umjesto da ga spaja. U svim velikim gradovima u kojima sam bila, rijeka je ono što povezuje grad, Dunav je srce Budimpešte, Tiber Rima, Isar Münchena, Seina Pariza...
U zadnjih nekoliko godina Novi Zagreb dobiva sadržaje zbog kojih ljudi imaju želju tamo otići, jer prije je to samo bila hrpetina zgrada i nikakvih sadržaja (osim Velesajma). Bundek je prvo što je pokrenulo taj dio grada. Svake godine se tamo održavaju različite manifestacije, a meni posebno drage su Floraart i Rujanfest.
Ono čemu se ja neizmjerno veselim, kao mala beba zvečki, je otvorenje novog Muzeja Suvremene Umjetnosti. Iako moram priznati da nisam najnajveći fan suvremene umjetnosti, ali volim pogledati neobične izložbe i zanimljive ideje.
Naravno, od novijih sadržaja tu su i Arena Zagreb i Avenue Mall za sve ljubitelje šopinga.
Otkada sam krenula na fax i položila vozački, puno sam češće u tom dijelu grada, pogotovo zato što kolega Medo tamo živi. Pa dok zajedno učimo, sa 18 kata promatramo grad. I moram vam reći da iako mi se prije činio kao bezvezni dio grada, s one strane Save, u zadnje vrijeme mi je nekako prirastao srcu.
Nadam se da će s vremenom i taj dio grada dobiti sadržaje koje zaslužuje, te tako postati još povezaniji sa Zagrebom koji je s ove strane rijeke.
Kao što znate iz prethodnog posta, u noći sa četvrtak na petak mlađa sestra je imala prometnu nesreću. Jučerašnje jutro smo proveli na osiguranju u Jankomiru da se to sve slika i sredi. Trebalo bi biti ok, a procjenu štete bi trebali dobiti do četvrtka, pa tek onda možemo odvesti auto na popravak. (Jedino su nešto pričali da je problem ako proglase totalnu štetu, onda stvari funkcioniraju malo drugačije, ali nema potrebe se uzrujavati unaprijed.) Dakle bez auta ćemo biti najmanje dva tjedna.
Mlađa sestra je jučer cijeli dan bila u komi zbog svega toga, a i malo su ju glava i vrat bolili. Da stvar bude zanimljivija, imala je karte za Halidov koncert, tj. trebala je voditi najmlađu sestru kao poklon za rođendan (koji je bio prošlu subotu, ja sam joj knjigu kupila).
Mene je molila da ja odem, a ja sam cijeli dan pokušavala se izvući iz toga, ali bilo mi je žao najmlađe sestre da ne dobije svoj poklon. I cijelo vrijeme sam zanovijetala, da ja to ne slušam, da mi se neda, da bi spavala (jer cijelu prošlu noć nisam spavala zbog svega što se dogodilo), bla bla...
Da skratim priču, na kraju sam otišla. I znate što? NISAM POŽALILA. Nego mi je samo bilo neugodno zbog mog zanovjetanja.
Od svih pjesama nisam znala možda 5, i sama sam se iznenadila koliko ih dobro znam. Ali, bez obzira na ne slušanje dotične muzike, godine života uz Bosanca u kući su učinile svoje :)). Doma ni jedan dernek ne prolazi bez takve vrste muzike, ali uz pivo i gemište to je odličan repertoar, zar ne?
Uglavnom, to sinoć je bio pravi pravcati dernek. Arena je bila PUNA. Puna do zadnjeg mjesta. Bila sam već u Areni na koncertu od Beyonce i onda su govorili da je Arena bila puna. Ne, ono nije bila puna Arena, ono sinoć je bilo PUNO. Mislim da više ni zidna gušterica ne bi stala unutra.
Iznenadilo mi je kako svi znaju njegove pjesme, ali svi. Svi su pjevali u jedan glas.
Najlijepši trenutak mi je bio pred kraj, kad je otpjevao dvije ili tri sevdalinke (koje osobno stvarno volim). Tamo gdje smo bile najmlađa sestra i ja, oko nas valjda nitko nije znao riječi, ali nas dvije smo pjevale iz sveg glasa. Iako je dosta ljudi znalo, jer se ipak čulo kako pjevaju. No naravno, Zvjezda tjera mjeseca su svi znali.
I evo vam za kraj dvije prekrasne sevdalinke, uživajte :)
Mislila sam napisati neki pametan post. Zapravo ne baš previše pametan, ali komentar na trenutnu devastacijsku situaciju u Zagrebu. Ali nema veze, pričekat će neke bolje dane.
Dok sam sjedila na krevetu, učila fiziologiju i čekala Zvjezdane staze u 00:55 zazvonio mi je mobitel. Mlađa sestra me nazvala. (Grozim se takvih poziva najbliže familije u sitne sate.) Imala je sudar, tip se zabio u nju, proklizao je u zavoju. Ona je bila u vanjskoj traci zavoja i nije bila kriva. Bio je on.
Na sreću, ništa joj se nije dogodilo, malo ju vrat boli, ali ako ne prođe ići ćemo sutra u Traumu. Ali mislim da neće biti potrebno. Auto je dosta oštećen, skoro cijela lijeva strana je oštećena. Ali nema veze, to je samo hrpa lima. Ništa više. Samo mi nije jasno zašto se zračni jastuk nije otvorio.
Nismo zvali policiju. Nije imalo smisla. Dečko je bio sav jadan, bilo mu je strašno žao. Mogao je pobjeć, a nije. Ima 28 godina čini mi se. Bio je popio jednu pivu, pa mu je bilo bed. Ali nije bio on kriv, nije ni brzo vozio, auto je proklizao. Kombinacija ulja i kiše. Ne treba biti bezobrazan, šta da je ona bila kriva? Uvijek treba biti normalan i ljudski se dogovoriti. Zašto zagorčavati život drugome?
Prvo sam ja otišla sa ujakom (uvijek prvo njega zovemo, on nam je ko stariji brat), a onda smo na kraju i starce probudili. Najvažnije im je bilo da se njoj ništa nije dogodilo. Ona se samo tresla.
Susjedi ispred čije kuće se to dogodilo su izašli van, bili su ok, skuhali su joj čaj.
Živim u super kvartu.
Sutra idemo na osiguranje. Nemam pojma kako to funkcionira. Valjda će i ujak ići s nama, on ima iskustva u takvim stvarima.
Sve je to samo lim... Bitno da je mojoj seki dobro. Umrla bih da joj se nešto dogodi.
Oprostite mi na ovakvom postu. U svakom trenutku sam svjesna krhkosti života, ali u ovakvim trenutcima još više.
Znam da volite svoje bližnje. Zagrlite ih. Tek tako. Jer su tu. I život je kratak.
Čitam ja tako danas novine i na naslovnici bombastično piše: Šokantni rezultati državne mature. A ja pitam: "Ma čemu se vi svi čudite?"
Za početak dotični rezultati nisu niti najmanje iznenađujući. Puno je razloga zašto, nema samo jednog krivca, i iluzija je očekivati da će se problem rješiti preko noći, jer neće.
Kao osoba koja je još uvijek dio sustava, mogu malo pisati o svojim zapažanjima. Srednju školu sam završila prije pune tri godine, međutim još uvijek se sjećam nekih stvari.
Uči se za ocjenu, nitko ne uči zato da bi znao, nego da bi gradivo odvalio i nastavio dalje. Tako je bilo u srednjoj, a tako je i sada na faxu. Npr. na faxu gledam kolege koji su položili neki predmet na prvoj godini, i čak su dobili neke dobre ocjene iz njega, sada dvije godine kasnije ne sjećaju se najosnovnijih stvari. Da se razumijemo, ne mora svakoga sve zanimati, ali neke osnove moraš znati.
Naravno, tu je problem i nemotiviranost i disciplina učenika u srednjim i osnovnim školama, a to je nešto što bi trebali roditelji rješavati kod kuće, a ne prepuštati djecu školama pa da ih tamo odgajaju.
Drugi problem je gradivo. Svi se slažu da je preopširno, ali nitko ne čini ništa da bi ga se smanjilo. Teško je odrediti što su osnove, a što nisu, ali pobogu pa ta djeca će imati cijeli život naučiti neke stvari ako ih zanimaju, pa ne moraju izlaziti iz škola kao enciklopedije. Evo primjera od sinoć. Dođe mi najmlađa sestra da joj pomognem pročitati kopiranu stranicu iz bilježnice od prijateljice. Nije mogla pročitati neku vrstu, jer nije nikada čula za nju, pa nije bila sigurna šta bi to moglo biti. Budući da je sada drugi srednje, iz biologije rade zoologiju, još uvijek su na praživotinjama. Ono što je pisalo kao primjer vrste (iz skupine trepetljikaša) bilo je: Tintinnina. Helloouu??!! Nisam mogla vjerovati da ih to uče. Ne podcjenjujem niti jednu vrstu, ali ovo nema smisla učiti u srednjoj školi, mi na faxu smo ih spomenuli samo kao primjer malotrepetljikaša (i pitanje je hoću li ih ikada vidjeti uživo), a ako vam kažem da nema ni članak o toj porodici na wikipediji, onda vam je jasno koliko je ta porodica nevažna za mozak jednog srednjoškolca. Ali, tko odlučuje što je bitno, a što nije?
Dalje su problem nastavnici. Ima ih svakakvih, od onih odličnih, do onih katastrofalnih. Evo primjera iz predmeta važnog za maturu, uz odličnu profesoricu. Hrvatski je bio obavezan predmet i na staroj maturi, a biti će i na državnoj maturi, i to je normalno, ljudi moraju biti pismeni. Međutim, gradivo iz tog predmeta je izuzetno opširno jer radi se praktički čitava povijest književnosti + gramatika. Ako vam kažem da sam ja tijekom svoje četiri gimnazijske godine imala sve skupa možda deset sati gramatike, hoće li vas to iznenaditi? Jer profesorica jednostavno nije stigla. A da ne pričam da smo na kraju četvrti srednje završili sa Krležom. Da se razumijemo, imala sam odličnu profesoricu i sve što sam naučila kod nje sam zaista i naučila, neke stvari neću zaboraviti do kraja života no je li zaista potrebno raditi Krležu, Matoša, Dostojevskog po mjesec dana? Ne kažem ja da oni to ne zaslužuju, ali jednostavno se nema vremena. I da citiram svoju dragu N.: „Idealno bi bilo kada bismo mogli mjesec dana raspravljati o tome je li Ana Karenjina bila kurva ili ne, ali za to se jednostavno nema vremena.“
Moje skromno mišljenje je da su u obrazovnom sustavu nezadovoljni svi. Nemotivirani nastavnici (čast izuzecima) i učenici kojima je tlaka sama pomisao na školu (čast izuzecima). Umjesto da škola bude mjesto gdje svi vole ići, to je mjesto koje svi jedva čekaju da odrade. Dok svi obrazovanje budu shvaćali kao nešto što se mora odraditi, a ne kao nešto u čemu bi svi trebali uživati, pomaka neće biti. Ali za tu utopiju, kao i za sve ostale, nedostaje novca, zar ne?
Bila je ta jedna kuća, zapravo ja sam ju doživljavala vilom, na raskrižju Bukovačke i Maksimirske ulice, tamo s one strane Bukovačke gdje autobusi iskrcavaju putnike i s one strane Maksimirske gdje je tramvajska stanica za smjer prema Kvatriću.
Ne znam točne podatke, ali otprilike predpostavljam da je bila sagrađena u prvoj polovici XX stoljeća. Uvijek kada sam ju gledala, kada bih prolazila kraj nje predstavljala mi je ta neka prošla vremena. Predstavljala mi je neki drugi, stari Zagreb. Jer kada je ta kuća bila sagrađena, Zagreb je bio puno manji grad, a ona je vjerojatno bila neka vila na periferiji. Jer do prije dvadesetak godina tramvaj je vozio samo do tamo, to je bila zadnja stanica.
Ta kuća/vila/zgrada nije bila ništa posebno, nikakvo čudo arhitekture, ali imala je dostojanstvo. Ne znam kako bih vam to opisala. Uvijek je bila tamo, godine su prolazile, ona je bila tamo, nepromijenjena. Uvijek iste, smeđe boje fasade, sa velikim prozorima i visokim stropovima. Ograda oko kuće je bila velika, ali bila je prekrivena bršljanom, što je davalo određenu dozu mističnosti cijeloj kući.
Ulaz u dvorište je bio sa Bukovačke ulice (istok), a ulazna vrata su bila na sjevernoj strani i natkrivena balkonom. Balkon je bio zarastao u bršljan i okolo je bilo nekakvo drveće, tako da je balkon zapravo bio sakriven od znatiželjnih pogleda. Kada sam ga gledala sa ceste, imala sam dojam da onaj tko je gore, je zapravo zaklonjen od znatiželjnih pogleda i u nekakvoj idiličnoj atmosferi može piti svoj jutarnji čaj ili kavu (iako se praktički nalazi usred vrlo prometnog raskrižja). Imao je taj balkon neku eleganciju i određeni spokoj. Barem sam ga ja tako doživljavala, i svaki puta kada sam ga gledala, poželjela sam sjediti gore na njemu.
Godinama sam prolazila kraj te kuće, godinama sam ju promatrala, i godinama sam maštala kako bi bilo prekrasno živjeti baš u toj kući, jer imala je dušu...
I onda, prošle godine čini mi se, su joj skinuli prozore, a potom i krov. Još sam mislila (naivno) da će se renovirati i da će joj vratiti njezin zasluženi sjaj. Potom je par mjeseci na njoj bila jedna od onih odvratnih velikih reklama. Svaki od tih postupaka, kao da joj je oduzimao komadić po komadić dostojanstva, ali ona je i dalje tamo stajala i sve to stoički podnosila. I negdje ovog proljeća su joj konačno skratili muke i srušili ju.
Kada sam prolazila onuda, bio je neki tmuran dan i kada sam vidjela da su je srušili osjetila sam neku prazninu, čudan neki osjećaj. Kao da je netko koga poznajem cijeli život odselio. Ne znam, čudan osjećaj s obzirom da se radi samo o zgradi. Ali stvar je baš u tome, to nije bila samo zgrada. Za mene je to bio simbol nekih prošlih vremena, nekog drugog Zagreba, starog i plemenitog.
I sada tamo grade nešto drugo. Nema više one stare ograde kakve se više gotovo nigdje ne postavljaju, nego su metalne ploče koje zagrađuju gradilište i obljepljene su užasnim reklamama. Još malo pa će to što se gradi prerasti tu ogradu. I biti će tamo ta nova zgrada, modernija, bolja, lijepša, možda staklena ili one odrvratne roza boje fasade. Bit će tamo, za tu neku drugu budućnost.
Djeco, ovo smijete raditi samo kad mame i tate nema doma!
Sigurno ste se pitali što se dogodi kada se yours truly nađe sama u sobi sa kanticom tamno zelene farbe, valjkom i penzlom?
Svašta nešto fora.
Naime, starci su bili na putu tjedan dana, i onda smo farbali jednu prostoriju kao iznenađenje mami i sestra je svoju sobu farbala, u suradnji s ujakom (koji je soboslikar pa zna šta radi, don't worry :). I na kraju je ostalo tamno zelene farbe.
Pa rekoh, zašto ne bih malo razbila monotoniju? I tako sam sobu farbala prije možda godinu ili dvije, ne sjećam se više. Zadovoljna sam bila sadašnjim stanjem, ali ajde malo promjene je uvijek dobrodošlo.
Prvo je ujak surađivao samnom u mom masterplanu, ali je onda morao otići, a ja i kanta farbe smo ostale same. Hihihi.
Predstavljam vam ribu Severinu:
Podloga za prekrasno umjetničko djelo, i vjerojatno najdražu mi sliku u sobi koju imam. Mali bratić ju je naslikao sa nekih 4 ili 5 godina kada je išao u vrtić. Definitivno će jednog dana imati počasno mjesto u mojoj budućoj kući.
Zatim imamo jedno oko, koje se zbog kreveta ne vidi baš najbolje, ali fora je ispalo jer izgleda kao da Severina pokušava jesti nešto. I da, to je the Simpsons posteljina na krevetu. Nasred Metroa sam nagovarala mamu da mi ju kupi. Veoma odraslo i u skladu s mojih 21 godinu, slažem se :P.
A evo i bigger picture. Malo je slika mračna, jer sam slikala maloprije, trebala sam po danu, ali ovaj dan je bio ludnica, nisam baš stigla...
Pa malo kockica s druge strane...
Pa malo točkica... da bude raznoliko naravno :)
Pa jedan medo kojem nije jasno što se događa.
Pa dvije bubamare koje su zalutale među knjige (isprobavala sam patafix, nemam što reći nego da djeluje :P)
I za kraj malo igre sa gumbićima, kad već držim fotić u rukama...
Već neko vrijeme sam planirala napraviti mali kamenjar u dvorištu, jer baš mi to lijepo i slatko izgleda, a i draže mi je to imati nego puste travnjake. Pa tako sam danas odvažno i ambiciozno krenula u tu avanturu, a ako vas zanima kako napraviti kamenjar čitajte dalje.
Za početak da ne bih uletala grlom u jagode i pravila gluposti na intuitivnoj razini, prvo sam se konzultirala sa literaturom. Ova knjiga je izvrsna, jer daje savjete za sve moguće radnje koje želite izvoditi po vrtu. Svi postupci su opisani po koracima i popraćeni slikama. Naravno, nisam sljedila upute od riječi do riječi, nego sam se prilagodila prema materijalu koji mi je bio dostupan.
Potrebni materijal:
Kamen
Cigla
Zemlja
Pijesak
Biljke prikladne za kamenjar koje ćemo zasaditi
Povoljno mjesto, najbolje bi bilo na južnoj strani zbog dovoljne količine svjetla.
I naravno, dobra volja :)
Prvo moramo iskopati rupu onog oblika kakvog želimo da nam bude kamenjar. Treba raditi kada je zemlja dovoljno suha. Iako je prekjučer padala kiša, zemlja je bila poprilično suha. Prvo sam se mučila sa štihačom, a onda sam prešla na motiku, iako sam u pojedinim trenutcima razmišljala kako bi mi kramp dobro došao (nisam ga mogla naći, nemam pojma di ga je tata spremio). Naime tu kod mene je ta zemlja gdje sam ja odlučila napraviti kamenjar prilično loša. To je ilovača izmiješana sa kamenjem i šljunkom (naknadno nasipana zemlja loše kvalitete, jer nije bilo dovoljno zemlje in the first place).
Bilo bi dobro gornji sloj trave sačuvati u komadima pa ga onda kasnije vratiti ali obrnuto okrenuto, međutim to kod mene nije baš išlo jer se zemlja rasipala, a i trava nije baš najkvalitetnija na tom dijelu.
Nakon što se određeni dio zemlje izvadi (rupa ne treba biti dublja od 20 – 30 centimetara), rupu napunimo ciglom ili šutom. Ja sam jednim i drugim, jer nisam imala dovoljno cigle, a ujak je imao nešto šute jer je u procesu gradnje kuće tako da se baš prikladno našlo. Naime cigla i šuta se stavljaju zbog bolje drenaže, tj. da voda bolje prolazi.
Nakon toga, zemlju koju smo vadili van stavimo na šutu i ciglu. Da je gornji sloj sa travom ostao u komadima, okrenula bi ga naopako (da trava bude na cigli, a zemlja s gornje strane), međutim ovako sam samo zemlju vratila natrag, a prije vraćanja sam ju očistila od korova, pogotovo onih najtvrdokornijih kao što je maslačak, jer kasnije će biti praktički nemoguća misija rješiti se dotičnih problema.
Nakon toga se naspe nova zemlja. Ja sam kupila zemlju za cvijeće, jer nisam mogla nabaviti neku drugu. Prvo sam istresla 80 litara zemlje, a kasnije kada sam stavila kamenje, rupe gdje sam sadila sam popunila sa još nekih cca 50 litara zemlje pomiješane sa pijeskom.
Kamenje se naravno slaže po vlastitoj volji. Važno je jedino da bude dobro učvršćeno, a to provjeravamo tako što nakon što namjestimo kamen, stanemo na njega i gledamo koliko je stabilan.
Zatim sam u rupe predviđene za biljke dodala ostatak zemlje pomiješane sa pijeskom. Stavljala sam 1/3 pijeska i 2/3 zemlje. Pijesak se stavlja zato što ne zadržava vlagu, a i biljke koje se sade na kamenjar vole pjeskovita tla.
I na kraju to izgleda ovako:
Od biljaka sam posadila: Senecio, Erica, Thymus, Crocus, Sempervivum, Sedum i još dvije – tri kojima ne znam ime. Naravno to su sve biljke koje vole rasti u kamenjarima, i važno je ne posaditi ih previše gusto jer će se one raširiti s vremenom i tako će kamenjar izgledati prirodno.
I na kraju dana posljedica su bolovi u cijelom tijelu, ali i zadovoljan osmjeh na licu.
Ovi prvi su oni veseli dani kada je sve super i sve za pet. Pogledom u ogledalo se osjećam kao da sam na vrhu svijeta. Ništa me ne može izbaciti iz takta. Makar na sebi imala polupoderane hlaće, prljavu majicu i rasčupanu frizuru. I trava je tada zelenija, i nebo je plavije. Ništa tada nije teško, sve je nekako lagano i bez stresa. Odlične ideje stalno padaju na pamet. Entuzijazam je stalno prisutan.
A onda postoje i ovi drugi dani. Dani kada se pogledam u ogledalo, a izgledam sama sebi kao najružnije stvorenje na planeti. Što god obućem na sebe izgledam si pregrozno. I ne, nije to PMS, to je jednostavno neki osjećaj. Uvuće se u mene i kao oblak ne dopušta suncu da dođe. A to utjeće na raspoloženje... Utjeće jako. I sve je tada nekako teže. A ogledalo je tada najveći neprijatelj. Niti ne gledam u njega, jer kada se pogledam, kao da gledam nekog goblina. I sve bude tako teško.
Ne, nije ovo jedan od drugih dana (već ih dugo nije bilo :), nego jednostavno sam ih se sada sjetila, jer nemam baš previše inspiracije za pisanje. Kao što Medo kaže bila sam u Bosni i tamanila bureke, a budući da tamo nema interneta, nekako me apstinencijska kriza držala ravno dan i pol, a nakon toga sam i zaboravila na njega. I moram priznati da što me duže nema na blogu, to mi se teže vratiti i pisati. Nije da ne želim, nego nekako mi se sve čini blesavo. A i lagano se brinem, jer nemam nekih vedrih i veselih tema za pisati, iako se puno toga događa oko mene, nekako mi se čini da u zadnje vrijeme okidam malo jače samo na politiku. A ne želim to. Zapravo, dajem sama sebi misiju da će ovaj mjesec biti free od politike na mom blogu. Mislim da je to dobro za psihičko zdravlje.
I da, ispričavam se što nisam čitala vaše postove i odgovarala na komentare, pohvatat ću konce u idućih par dana. Pusek svima
. I cijelo vrijeme sam zanovijetala, da ja to ne slušam, da mi se neda, da bi spavala (jer cijelu prošlu noć nisam spavala zbog svega što se dogodilo), bla bla...
). Tamo gdje smo bile najmlađa sestra i ja, oko nas valjda nitko nije znao riječi, ali nas dvije smo pjevale iz sveg glasa. Iako je dosta ljudi znalo, jer se ipak čulo kako pjevaju. No naravno, Zvjezda tjera mjeseca su svi znali.
