"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
nedjelja, 29.11.2009.
Sjećanja na wannabe biljke
Razmišljam tako zadnjih dana o faxu svome najdražem. Svako malo mi na pamet pada pitanje koje mi ljudi oko mene vrlo često postavljaju, a ja već lagano dobivam akutne alergijske napadaje od njega. Sve žive i nežive oko mene zanima što ću raditi kasnije, kada fax jednom zgotovim. I wish I knew.
Znam da ću nešto već raditi, nije kao da ću parazitirati cijeli život na familiji (hmm, that's an interasting thaught), jer previše želim svoju financijsku neovisnost. Ali ono što sve oko mene zanima je što ću ja to točno raditi. I naravno, tako su i meni stavili bubu u uho da već neko vrijeme razmišljam o tome.
Znam što ne želim raditi. To je sigurno. Ali naravno, ako mi se pruži prilika za bilokakav posao u struci, ma za bilo šta, samo da radim, naravno da ću raditi.
Neću sada pisati o problemima biologije u Rvackoj, jer dao bi se roman napisati, ali nadam se da će se stvari početi popravljati...
Ali kada smo se već dotakli biologije, želim vam ispričati jednu pričicu koje se sjetim sa vremena na vrijeme:
Nego, iako zaista studiram ono što volim, ipak je biologija ogromno područje i naravno da postoje neki dijelovi koje ne mogu baš lako probaviti. Jedno od takvih područja je definitivno algologija. Ok, priznajem možda je profesor kriv, jer je bio tako prokleto dosadan i monoton, možda je problem u tome što su se vježbe sastojale od četverosatnog mikroskopiranja vrlo mrtvih konzerviranih algi, ne znam...
No, u svakom slučaju, sama pomisao na te vježbe koje su se održavale, ako se dobro sjećam, srijedom od 16 – 20h me dovodila do ruba živčanog sloma. I tako smo jednom, prije početka mikroskopiranja, po običaju pisali ulazni kolokvij. Oni su se sastojali od tri pitanja o skupinama ili skupini koje/u smo radili predhodni put. I bilo je to jedno pitanje, koje vjerojatno nikada neću zaboraviti, a glasilo je: „Koji ti je najdraži dinoflagelat i zašto?“
Naravno, to je vjerojatno najlakše pitanje ikada koje se studentu može pojaviti na faxu. Meni osobno je to bilo najteže pitanje koje sam ikada dobila u svom sada već petnaest i pol godišnjem školovanju. Iako mi nikada nije bio problem pisati gluposti i odgovarati na debilna pitanja još debilnijim odgovorima, ali ovo pitanje je bio udarac ispod pojasa, i jedva sam došla do zraka.
Naravno, poanta je bila u tome da napišemo neku vrstu dinoflagelata, koju sam ja čak i znala i da ju opišemo na nekakav način, da se vidi da smo barem nešto zapamtili od prethodnog puta. I to bih još nekako uspjela, jer sjećala sam se kako su izgledali, ali da me ubiješ nisam bila u stanju napisati koji mi je najdraži i zašto. Nisam mogla niti slagati. Bila bi to obična white lie za 1 bod glupog kolokvija, ali ja to nisam bila u stanju. Ni dan danas ne znam zašto. A pitanje koje mi je prolazilo kroz glavu je samo bilo: „Zašto bi netko uopće imao najdražeg dinoflagelata?“
Na kraju sam samo napisala da mi niti jedan dinoflagelat nije najdraži. Budući da nisam napisala objašnjenje (jedva sam se suzdržala da ne napišem da su mi svi jednako odvratni kao i sve ostale proklete alge, koliko god da ih ima, ali ipak trebalo je gledati asistenticu do kraja semestra i ne zamjerat joj se već na samom početku) dobila sam samo pola boda.
I dan danas kada se sjetim toga, ne znam bih li se smijala ili plakala. To je naprosto jedan od onih trenutaka kada se pitaš koji je smisao svega toga. I to je bio valjda jedan jedini put kada sam se pitala: „Što ja pobogu radim na biologiji?“ Iako je bilo puno težih i zeznutijih kolegija od tih dosadnih algi, jedino mi je tada to pitanje palo na pamet. No naravno, druge stvari su mi dokazale da sam itekako dobro izabrala. Jer to zaista volim. I naravno to što ne volim alge i glupe načine na koje se razmnožavaju me ne spriječava da kada sam na moru čupam sa kamenja alge kao što su Padina pavonica ili Acetabularia mediterranea i gnjavim sve oko sebe sa dotičnim wannabe biljkama (jer alge su upravo to, wannabe biljke).
A vi, jeste li otkrili koja je vaša najdraža alga dok se kupate u našem lijepom plavom moru?
- Hej, maslačku uz poljski put, a gdje ti je dukat žut? - Pravio sam trampu: dao ga za lampu. - A kome ćeš sjati, može li se znati? - Djeci, kad ne pušu, obasjat ću dušu.
Grigor Vitez
Ne spava mi se, pa zujim i naletila sam na ove prastare slikice u nekom zaboravljenom folderu, pradavno sam ih skenirala. Lijepo je vidjeti sebe u nekim prošlim vremenima, bezbrižnim i dječijim... A snovi su bili beskrajni i sjajili su poput najsjajnijih zvijezda na našem malom nebu.
A i ova pjesmica me vraća u te stare dane...Maslačak. Mislim da je to moj početak svih početaka ozbiljnijeg učenja. Prve rečenice ikada koje sam naučila napamet (a da ih se sjećam naravno), još u vrtiću, kroz igru... Ah... koja su to nevina vremena bila...
I vrtić, kolike samo traume imam od tamo, ali sjećam se i simpatičnih stvari... Bila sam vjeverica, to mi je bilo nacrtano na vreći u kojoj su mi stajale dekica i jastučić za popodnevno spavanje.
Davnih dana sam prestala gledati Milijunaša. Postalo mi dosadno. Ne znam, iritirala me glupost nekih ljudi, a i ta lažna napetost mi i inače ide na živce. A i lako je biti general iz svoje fotelje, zar ne? A kada dobijem adrenalinske porive, to rješavam na druge načine.
Nego vratih se iz kina večeras (btw gledala sam 2012, baš mi se svidio, volim filmove katastrofe) i gledam sada pitanje za milju kuna:
Koji je od ovih kemijskih elemenata najmanje zastupljen u ljudskom organizmu?
a) sumpor
b) kalcij
c) ugljik
d) cink
I mislim si, ajme kako lagano... Jasno je da je odgovor cink (kalcij je vjerojatno najvažniji ion u tijelu za kojekakve procese, ali i bez toga pa nalazi se u kostima; ugljik je baza organske kemije, da nema ugljika ne bi bilo ni nas, to se uči još u osnovnoj školi; sumpor se nalazi u proteinima pa ga zato ima dosta; a cink služi za ubrzavanje nekih staničnih procesa i ima ga najmanje od svega...).
I ne, ne pišem vam ovo da vam dokazujem svoju preogromnu pamet (jer svaki student biologije, a usudila bih se reći i svaki srednjoškolac koji imalo brije na biologiju bi vam bio u stanju odgovoriti na ovo bez imalo razmišljanja), nego zato da vam kažem: učite biologiju, možda jednom osvojite milijun kuna.
A i ne spava mi se, moram s nečim ubit vrijeme u ove sitne sate, pa rekoh zašto ne napisati još jedan blesavi post...
Zincum (-i, n.) est elementum metallicum cum numero atomico 30 et symbolo Zn. Est metallum transitionis. Essum est cum cupro creare orichalcum in temporibus Romanorum et laboratum est in India anno 1200. Metallum purum non scitum est Europae antequam terminus saeculi sexti decimi. Labos zinci non inceptus erat antequam terminus saeculi septi decimi. Zincum est aedificatum in lances qui faciunt chalybem cunctantem corrosioni. Hoc est usus maximus zinci. Accumulatra interdum utuntur zincum et orichalcum facitur de zinco cuproque. Zincum extrahitur de sphaleritio .
Zincum est minerale essentiale necesse pro sustinendo omnes formae vitae. Enzyma illa habent atomum zinci in medio reactivo sunt communes in biochemia. Exemplum est dehydrogenasium alcoholis. Consumptio magnae copiae zinci potest efficere ataxia, fatigatio et defectus cupri.
Naturalia
Zincum in sua forma pura solida est color pallidus canus
Zincum est lucidum diamagneticum metallum. Color zinci alternat inter albo canoque.
Metallum est durum fragileque in temperaturis plurimis sed fit ductile inter 100 et 150 unitatibus Celsii. Super 200 unitatibus Celsii metallum fit fragile et potest pulverari verberando. Zincum est conductor aequus electricitatis. Zincum habet relative humilia puncta fusionis ebullationisque metallo. Habet punctum fusionis in 420 unitatibus Celsii et punctum ebullationis in 900 unitatibus Celsii.
Multae temperationes continent zincum includentes orichalcum quod est temperatio zinci cuprique. Alia metalla nota creare temperationes cum zinco sunt aluminium, stibium, bismuthum, aurum, ferrum, plumbum, hydrargyrum, argentum, stannum, magnesium, cobaltum, niccolum, tellurium natriumque. Dum neque zincum neque zirconium sunt ferromagneticum temperatio ZrZn2 ostendit ferromagnetismum sub 35 unitatibus Kelvinis.
Incidentia
Zincum consistit 75 partes per millionem crustae Terrae.
Zapravo ne fascinira me toliko Vicipaedia, koliko me fasciniraju ljudi koji to pišu. Fascinantno!
+ update u 03:15:
Frustrira me to što sam još uvijek budna i hiperaktivna. Čak i mačor spava dubokim snom iako sam ga prije 5 minuta pošteno izgnjavila da se igra samnom. Bijes je isijavao iz njegovih očiju. Ah ne krivim ga... Ali zato će on mene spremno probuditi ravno u 07:00 sati, a ja ću biti u laganoj komi, jer sam još uvijek budna!!! Ahh!!
Kada sam se vraćala iz kina, prvo sam s N. išla do benzinske. Mislim da se u tih 15 minuta nisam gasila koliko sam pričala. Nisam još ni uhvatila dah do kraja a već sam započinjala sa drugom pričom. Pitala me jesam li na kakvim drogama. To bi bar objasnilo sve. Baš me zanima šta su mi u sprite stavili tamo u Cinestaru. I za vrijeme filma se nisam gasila. I inače komentiram filmove u kinu, ali danas sam posebno bila u elementu.
I tako... Znam da sam dosadna. I sebi sam dosadna. Ali šta sad ne mogu si pomoći.
E da, sad mi je palo na pamet. Majka najdraža mi ima rođendan u srijedu. Nemam pojma šta da joj kupim! To me izluđuje svake godine i za rođendan i za Božić. Ona nema nikakvih želja, a ja više nemam inspiracije. Sestra i ja smo joj mislile kupiti karte za koncert od Leonarda Cohena u Zagrebu iduće godine, ali suptilno nam je rekla da ne, jer ima nepredvidljiv raspored i tko zna gdje će biti i šta će raditi iduće godine u 3. mjesecu. Jedino dolaze u obzir tjedan dana unaprijed. A bila je tako genijalna ideja. I da, sestra joj je na kraju kupila CD. A jaaa... Još ništa... Uf... Dakle da čujem prijedloge, što biste vi kupili ženi za 49 rođendan, koja voli samo jednu vrstu parfema i ima negdje 3 bočice u zalihi (jer su joj to valjda svi kupili za kojekakve prigode u zadnjih godinu dana), ne šminka se osim u rijetkim prilikama, ne pati za odjećom i obućom i sličnim stvarima, a i nije kao da joj fali, od knjiga čita krimiće, ali već ih je toliko pročitala da više ne znam šta nije, kuharica ima jednu cijelu policu, biljaka u kući imamo toliko da već počinje izgledati kao džungla (jedva se probijam do sobe)?? A možda da joj kupim novo izdanje poreznih zakona ili sličnih bljuvotina koje svaki čas čita (ispričavam se ekonomistima :)?
Ajme, smotaniji i zbrčkaniji post od ovoga mislim da još nisam napisala. A sad se idem pokušati teleportirati u svijet snova... Wish me luck, jer inače se neću bit u stanju izvuć van do sutra u vrijeme ručka...
Zaista dugo nisam o politici riječi rekla. E pa vrijeme je da se to promijeni. Povod je prvo sučeljavanje budućih predsjedničkih kandidata na javnoj nam televiziji.
Za Mesića se kaže da je fikus. I jest. Kakve on ovlasti ima? Praktički nikakve. Putuje okolo po svijetu, vicevima šarmira predsjednike drugih država, a i daje izjave na tv-u svako malo, ali i tako ga pitaju za mišljenje reda radi. Da ima neku veliku ovlast, pa i nema. Netko od vrlih kandidata je rekao jednom da on neće biti fikus, nego kaktus. Sve je to super, ali ne mijenja se činjenica da će biti biljka i dalje. A neka me netko slobodno ispravi, ali biljke su prilično pasivne. Ajde da je rekao mesožderka, ali fikus ili kaktus, sve to isti turgor (tlak) drži uspravnim...
Ono što me apsolutno fascinira je kako oni svi skupa laprdaju ozbiljno i semiozbiljno o svim mogućim temama, a kao da će išta moći napraviti. Naputovat će se. I to bi bilo sve. Nije kao da će biti premjeri. Neka mi netko kaže nešto što je Mesić napravio u zadnjih deset godina, a da je imalo velikog utjecaja na život svekolikog pučanstva (molim ne spominjite viceve).
I kao da će ova hrpica klaunića išta moći promijeniti. I vi i ja znamo da neće, al eto, moraju oni tući praznu slamu.
I sad razmišljam si dal da komentiram svakog pojedinog bisera koji je tamo sjedio. Nisam gledala od početka, ali i ovih zadnjih sat vremena je bilo čisto dovoljno da mi izazove probavne smetnje.
Milan Bandić – poprilično sam sigurna da će upasti u drugi krug, a onda ću glasati za njega SAMO i ISKLJUČIVO zato da se makne iz Zagreba. Mislim da će mi se ruka tresti kada budem zaokruživala njegovo ime, ali natjerat ću svoj periferni živčani sustav da se pokori naredbama iz CNS-a. Svoje razloge ne trebam objašnjavat, dovoljno je samo da prestane devastirat Zagreb, a i svi koji misle da je on bajan, uvjerit će se kada bude žario i palio zemljom. Čak je izjavio da model Zagreba treba primjeniti na cijelu Hrvatsku buahahahahahahahahaha. Kao biljka on bi mogao biti kao neki korov, teško iskorjeniv, recimo slak - Calystegia sepium. Taj mi guši ruže ko lud.
Nadan Vidošević – nije mi jasno na kaj se on fura? Neka mi netko objasni, glupa sam. Pretty boy? Wtf? Kaj fakat misli da će žene padat na to? Prosječan je. Nije ništa rekao čime bi me zadivio, a stvarno se trudim biti openminded (iako je odmetnik HDZ-a). Pa kad se fura na taj svoj imidž, od biljaka on bi mogao biti tulipan – Tulipa sp. Kratko cvate, samo u proljeće, a kasnije ga niti ne primjetiš (ljepota je prolazna). A i nije baš da miriši...
Ivo Josipović – majko mila, ali ja bezličnije i amorfnije osobe već dugo nisam vidjela. Ne kažem ja da čovjek nije pametan, jest, ali pobogu daj malo živosti. Svaki put se pitam hoće li udahnut još zraka ili će izdahnut zauvijek i ostat ležat na podu kao da nikada nije niti postojao. Ja njega ne bi stavila ni u carstvo biljaka jer njegova pojavnost je naprosto bezoblična, ali ajde mogao bi proć pod mahovinu, i to oblikom vrlo primitivnu jetrenjarku – Marchantia polymorpha.
Vesna Pusić – pametna je to žena, i veoma ozbiljna nema šta, ali ona priča tako da ju pola države ne razumije. Nisam elitist, ali činjenica je da živimo u državi gdje nisu svi jednako obrazovani, imamo priličan postotak stanovništva koji jedva da je završio osnovnu školu. I kaj ona stvarno očekuje da ju izaberu oni šta nemaju pojma kaj ona brije. Ona bi mogla od biljaka biti zamia - Zamioculcas zamiifolia, nije baš učestala i ne sviđa se svakome iako je neobična.
Miroslav Tuđman – ova zemlja ne bi mogla podnijeti još jedno prezime Tuđman na vlasti. To je sve što imam reći za njega, a od biljaka bi mogao biti Rhynia. Nikad niste čuli za tu biljku? Naravno da niste, zato što je izumrla još u Devonu.
Josip Jurčević & Slavko Vukšić – iskreno pojma nemam ko su ti ljudi, sad sam pročitala Jurčevićevu biografiju, a Vukšićeve nema na netu – i dalje su mi potpuni anonimusi. Možda nisam dovoljno upućena u sve detalje društvenog i političkog života, ali kad bolje promislim i bolje da nisam. Mislim da bi mi živčani sustav doživio kolaps. Nego, mislim da oni računaju na ono što je Mikšić računao prije pet godina, da će kao anonimci uspjeti nagovoriti ljude da glasaju za njih. Ali kao što se njemu dogodilo, dogodit će se i njima. Jedno veliko ništa. Došli – prošli. Možda će za 5 godina opet probat kao i Mikšić. Ako ne znaju kud će s parama, umjesto da ih ulupavaju u predizborne plakate i reklame, nek ih daju meni. Budem ih već nekako potrošila :P. Od biljaka oni bi mogli biti lijepe kate – Callistephus chinensis. Ima ih svako dvorište koje drži do sebe, ali nije baš da plijene pažnju nešto pretjerano.
Dragan Primorac – buahahahahahahaha. Hahahahahaha. Hehehehehehe. Hihihihihihihi. Od njegova nastupa večeras proradila mi crijeva. Ali ne samo danas, tako je otprilike svaki put kad ga vidim, a vjerojatno i velikoj većini studenata i srednjoškolaca koje je usrećio. Od biljaka on bi mogao biti bakterija koja izaziva tumor na biljci npr. Agrobacterium tumefaciens.
Damir Kajin – iskreno, on je moj favorit. Radnik je, uvijek je aktivan u saboru, ima popriličan staž u politici i nema afera iza sebe. Sviđaju mi se njegovi stavovi, ali na žalost neće pobjediti jer nema baš realne šanse. U prvom krugu ću glasati za njega, a u drugom za bisera sa početka liste. A i iskreno mislim da bi više mogao dati u Saboru nego kao predsjednik. Od biljaka on bi bio prkos – Portulaca grandiflora. Ime sve govori.
Vesna Škare Ožbolt – meni ta nit smrdi nit miriši. Pokušava oživjeti svoju itekako mrtvu političku karijeru. Ovom kampanjom joj daje umjetno disanje. Nadam se da će nakon toga shvatiti da su nezini dani u politici gotovi. Od biljaka ona bi bila Senecio cineraria – srebrni dragušac. Ne cvate (osim nekih kultivara) i traje samo jednu godinu.
Andrija Hebrang – mislim da je svaka moja riječ o njemu suvišna. On dovoljno govori sam za sebe. A od biljaka bio bi čuvakuća - Sempervivum. Laje bezveze, čuva kuću u kojoj nikog nema doma.
Boris Mikšić – american boj sa american san. Nemam pojma šta tu opet radi, ako misli da ima šanse, baš je naivan. Od biljaka on bi bio pajasen – Ailanthus altissima. Invazivna vrsta u Hrvatskoj koja uništava autohtonu vegetaciju, podrijetlom iz sjeverne Amerike.
I tako, veselo je to sve skupa. Ovogodišnje predbožićno vrijeme neće biti ispunjeno samo sa iritantnim božićnim pjesmama, nego i sa iritantnim predizbornim reklamama i predizbornim obećanjima koja idu u vjetar, jer biljke i tako ništa neće promijenit, osim možda malo osvježit floru Pantovčaka. A vi, što biste vi voljeli imati u svome vrtu?
Život je prepun raznoraznih situacija i događaja. Zapravo svaki dan se sastoji od događaja. Mislim da bi se čak moglo reći i da događaji čine dan. Dobro, nećemo sad ulaziti u cirkadijalni ritam svakog pojedinca, ali razumijete što želim reći. E sad svaki događaj na nas utjeće. Na ovaj ili onaj način. Mijenja nas malo po malo. Oblikuje nas. Control freakovi kakvi jesmo trudimo se držati sve konce u rukama. Nekima ide bolje, nekima lošije. Dakle, moglo bi se reći da sami određujemo koliko će nešto utjecati na nas. Isto tako sami određujemo koliko ćemo dopustiti drugima da nas gnjave. (Ma koliko ta spoznaja bila bolna.)
Okolinu isto tako možemo birati. Naravno, teško je ponekad, pogotovo kada je posao u pitanju, ali i tu možemo balansirati i snalaziti se na kojekakve načine. Prijatelje naravno biramo, kao i životne supatnike. Ali ima nešto što nikako ne biramo, a to je obitelj.
Teško je kada pod istim krovom živi nekoliko različitih individua, različitih karaktera, različitih percepcija i različitog poimanja svijeta oko nas. Sukobi su gotovo neizbježni. Naravno, prvo se pokušava na različite načine, kompromisi su stalno prisutni, ali opet razlike u karakteru ponekad znaju biti ogromne. Ali zapravo još gore su bolne sličnosti u karakteru. Kada kod drugoga vidiš ono što ne voliš kod sebe. Sukob je neizbježan.
A korijen svega je želja za promjenom. Ta ljudska potreba da se promijeni druga osoba. I svatko bi najradije drugoga oblikovao prema svojim zamislima i mjerama. Nemojte mi reći da to ne pokušavate ili niste pokušavali. Svi to rade, često i nesvjesno. A to je nemoguće. Nemoguće je promjeniti drugu osobu. To je kao da pokušavate natjerati Jupiter ili bilo koji drugi planet da obrne svoju rotaciju. Ain't gonna happen.
I onda dođete do spoznaje da nije stvar u toj drugoj osobi. Da nije problem u tome što ona želi od vas. Čak nije ni problem u tome što niste birali sredinu u kojoj se nalazite. Problem je u vama. Jer neposredni uzrok sukoba je nebitan. Stvari su često puno dublje. A kako se boriti s time? Pa shvaćanje i prihvaćanje je početak oporavka...
I ovih rečenica ne bi bilo da je yours trully oprala suđe bez rasprave, koje je na kraju cijele balade i onako oprala. Ali jasno je i vama i meni da nije stvar u suđu... Nikad nije. Ahh...
Htjela sam ovaj post napisati puno prije, ali eto, očito još nije bilo vrijeme za njega. Pa za početak da vidimo što Anić kaže za sevdah i sevdalinke:
sevdahm – ljubav, ljubavna čežnja, zanos; tur. sevda: ljubav; crna žuč, zbog shvaćanja da je to jedna od četiriju tjelesnih tekućina, i da je ta povezana s ljubavnim osjećajima
sevdalinkaž – lirska ljubavna solistička pjesma bosansko-hercegovačkog muslimanskog gradskog i malovaroškog stanovništva; naziv poznat od 1890.; tur. sevdali: zaljubljenik
sevdisati – predavati se sevdahu, prepustiti se raspoloženju koje donosi sevdah
Dakle sve je rečeno. To su prekrasne ljubavne pjesme, najčešće tužne, ali ponekad i vrlo duhovite i životne. Za većinu tih pjesama je vrlo teško pronaći autora, jer su najčešće nastale u narodu. I da se razumijemo, to su narodne pjesme, ali nisu narodnjaci. To je bosanski fado. I naravno ne može ih svatko pjevati.
Već treću godinu za redom održao se Sevdah u Lisinskom. Bila sam sve tri godine na koncertima, i moram priznati da je prve dvije godine bilo odlično, ali ove godine je bilo malo lošije nego što sam navikla, ali dobro, bit će prilike da se popravi dojam iduće godine.
Što meni sevdalinka znači? Pa jako puno. Odrasla sam s tim pjesmama. Sjećam se svih derneka koji su se doma održavali i na svakom se pjevalo, a s obzirom da imam pola familije Bosanaca, nije ni čudno. To su trenutci koji povezuju ljude. I zato svaki puta kada čujem neku sevdalinku baš me uhvati taj neki patos.
I za kraj evo nekoliko prekrasnih sevdalinki sa ovogodišnjeg koncerta.
Za početak „Snijeg pade na behar na voće“ u izvedbi Ibrice Jusića sa neizostavnim Arčijem. Počeo je lajati za vrijeme koncerta kao što možete vidjeti, a Ibrica se lijepo izvukao i rekao da očito i on želi pjevati. Inače ovo je meni osobno jedna od najdražih pjesama.
„Da zna zora“ u izvedbi Nedžada Salkovića. Što drugo reći osim da je čovjek genijalac. A pjesma je naprosto predivna, zar ne?
Također jako poznata pjesma „Ne klepeći nanulama“ (nanula je drvena sandala, nešto slično kao klompe).
Ovo bi bio primjer lošeg pjevanja. Gospođa je vjerojatno dobro pjevala dok je bila mlađa, ali sada joj to stvarno više ne ide. Zato me razočarala ova izvedba, iako ovu pjesmu jako jako volim. Kada sam bila mala tata mi ju je pjevao kao uspavanku. „Ja zagrizoh šareniku jabuku“ u izvedbi Zore Dubljević
I za kraj fenomenalna izvedba Josipe Lisac i Edina Karamazova „Niz polje idu babo“. Teško je procjeniti tko je veći virtuoz.
Ako vam se pruži prilika da iduće godine otiđete na koncert sevdalinki, svakako otiđite, sigurna sam da nećete požaliti. Ima nešto u tim pjesmama, zar ne?
p.s. Jel' netko za rakiju? hihihi
p.p.s. veliko hvala hvala svima na savjetima iz prošlog posta , osjećam se bolje, vježbe disanja pomažu. Pričala sam s prijateljicom, ona ima identične probleme. Još neću ići doktoru, zato što su užasne gužve zbog gripe, ali čim se situacija malo smiri idem na sistematski :))
Osjećaj u meni + u Dubrovniku žele ubiti 300 nevinih životinja...
Prije posta, vjerojatno važnije od cijelog ovog mog teksta ispod, molim Vas pročitajte post od Mede o tome kako u Dubrovniku žele ubiti 300 životinja. I molim Vas potpišite on – line peticiju, veoma je jednostavno, zahtijeva 15 sekundi vašeg vremena. Hvala svima.
Postoje neke stvari koje naprosto znam. Ne, ne mislim pritom na one podatke koji se mogu pronaći u knjigama. Zapravo bolje je reći da postoje određene stvari koje osjećam. I nije to intuicija, ne bih to tako nazvala, nego jednostavno neki osjećaj u meni koji kao da mi govori što jest za mene, a što nije.
Tako na primjer znam i osjećam da Zagreb nije mjesto gdje ću živjeti cijeli život. Naprosto, to nije moj dom, to je samo mjesto gdje sam se rodila i gdje sam odrasla, ali tu ne pripadam. To osjećam već godinama i ne mogu objasniti zašto se osjećam kao stranac u vlastitom gradu. Ali, naprosto je tako. Nemojte misliti da ga ne volim, volim ga jako, poznajem ga prilično dobro, srceme boli kada vidim šta mu se događa, ali naprosto to nije to.
Bila sam u puno gradova, što po Hrvatskoj, što po Europi i u niti jednom nisam osjetila taj osjećaj pripadanja. Kao da je to to. Sve do prošle nedjelje. Ajmo sada, ona napeta muzika, bubnjevi... Gdje je to Semiramida bila prošle nedjelje?? Bila sam u Puli. Inače mi je mama tamo rođena, ali ovo je bio prvi put da sam baš bila u samom gradu (ne pitajte zašto nisam prije jer je duga i komplicirana priča). Ok, bila sam na terenu tamo prije godinu i pol, ali baš u centru grada nisam bila. Nisam šetala ulicama, nisam taj put čak niti vidjela Arenu. Dakle, kao da i nisam bila u gradu.
Nije da sam se zaljubila u grad, iako je presladak. To je totalno jedan drugačiji osjećaj, jer npr. u Rim sam beznadno zaljubljena. Ne, nego sam se tamo osjećala... hmmm... pa kao da sam doma... Teško mi je to objasniti, ali kao da je to to. Kao da sam dugo bila negdje, a vratila sam se kući. Tjedan dana mi je trebalo da si protumačim taj osjećaj. I mislim da mi je sada jasno, jer nikada prije ga nisam osjetila za niti jedno drugo mjesto. Naravno, ne želim reći da je to moje mjesto iz snova za budući život na temelju jedne šetnje gradom, ali ne znam, čudan je taj osjećaj i progoni me već danima.
Znam da sam vidjela grad praktički bez turista (iako ih je bilo nešto sitno), znam da je po ljeti drugačije, znam da je opako kada zapuše bura, ali nekako, taj osjećaj mi ne da mira... More je bilo tako plavo... Iako nisam (još) zaljubljena u more baš toliko, ali i to bi se moglo dogoditi.
Ono što me jako iznenadilo je to što mama nije baš osjećala neku nostalgiju što je tamo, a pogotovo ne zato što vidi more. A pokazala mi je gdje je živjela prije. Imala je pogled na more i na prekrasnu šumu s druge strane. I nije mi jasno kako joj to ne fali.
Ne znam, zbunjena sam, ali vjerujem svojim osjećajima. Ali kao što bi Doris Day rekla:
Que Sera, Sera,
Whatever will be, will be
The future's not ours, to see
Que Sera, Sera
What will be, will be.
I tako, puno toga ja još znam, tj. osjećam, ali to su priče za neke druge posteve. Isto tako bih voljela napisati post sa slikama iz Pule, ali imamo neki novi fotić, tj. kameru – fotić, pa je proces da prebacim slike na komp.
...evo par slikica. A i dosta mi je smrada iz prethodnog posta .
Ne paše mi jesen. A zima još manje. Hvata me neko čudno raspoloženje. Ne znam... Bljak. Ono što znam jest da jedva čekam da završi ovaj dio godine.
I zato da stavim malo boje (malo šarene) na ovaj blog uživajte u nekoliko kasnoljetnih i ranojesenskih slikica koje su nastale zajedno sa zadnjim zrakama mog najdražeg sunca...
Oduševljena sam kako ste oduševljeni mojim prethodnim postom, i hvala Vam svima na tome :). No dosta lamentiranja, bacimo se na konkretne stvari.
Bila sam danas cijelo poslijepodne kod Mede i igrali smo Pictonary, skupilo nas se 6, taman za 3 ekipe. No to nije bitno, bitna je činjenica da sam još uvijek bez auta (ne, nisam ovisna o njemu sram vas bilo što ste na to pomislili :), pa sam išla pješice do Novog Zagreba. A to je pothvat u trajanju od minimalno sat do sat i pol, ovisno o milosti javnog prijevoza i izabranog pravca. E sad, do tamo sam došla u rekordnih sat vremena, za povratak mi je trebalo malo duže. No ni to nije bitno.
Bitna je činjenica da Medo živi poprilično daleko, i pješice bi mi trebalo barem 3 sata, tako da ta opcija u startu otpada. Bicikl mi nije u voznom stanju, tako da i to otpada. Dakle, javni prijevoz. Ne, neću komentirati stanje Zagrebačkog Električnog Tramvaja, niti bilo što vezano uz Zagrebački Holding (iako bi se mogao tu roman napisati), nego ovaj put komentiram ljude koji se njime voze.
Čekam ja tako (naivno) tramvaj na Glavnom Kolodvoru, uživam na friškom hladnom zraku uz zvukove grupe Lacuna Coil. Budući da je već bilo skoro 23 sata, tramvaji rjeđe voze, a meni i tako odgovara samo četvorka. I konačno se pojavi četvorka. Ulazim u poluprazni tramvaj i umalo da se nisam ispovraćala od smrada, a nakon toga skoro onesvijestila. Ukiseljeni smrad, mješavina smrada ustajalog znoja, alkohola, cigareta, podrigotine i bljuvotine. Odurno nešto. Ja koja zaista nisam gadljiva, mogu vidjeti i osjetiti svakojako gnjusobe, ovo me zaista izbacilo iz takta. Jedva sam se odvukla do drugog kraja tramvaja gdje ukiseljeni smrad nije baš toliko dopirao. I ne bih ovo vjerojatno niti spominjala da je prvi ovakav incident, ali na žalost nije.
Da, dobro pogađate, vozila se u tramvaju osoba koja je smrdila gadnije od sedam tvorova zajedno u sezoni parenja. Pretpostavljam beskućnik ili osoba vrlo lošeg imovinskog statusa. Ali bez obzira na status u društvu i (potencijano tešku) životnu situaciju, smrad je nešto što ne mogu tolerirati i oprostiti, a reći ću vam i zašto.
I da, prije nego nastavim, da se odmah razumijemo, nisam čistunka bolesno opsjednuta čistoćom. Kada radim nešto ili sam na terenu, prva ću se isprljati od glave do pete, uletit ću baruštinu ako treba, stvarno se ne bojim isprljati niti glumim kraljevnu na zrnu graška. I nije bitno koliko to traje, ali na kraju cijele balade moram se baciti pod tuš i obući čistu odjeću. I to mi je normalno. Znam kakav sam faks izabrala i znam što se sve mora raditi, glumiti primadonu je u najmanju ruku groteskno. Ali svakodnevno tuširanje je nešto čega ću se jako jako teško odreći.
Kao što vidite, zaista nisam picajzla, ali ono što ne podnosim kod ljudi je nedostatak osnovne higijene. Ako imaš uvjete i možeš se tuširati svaki dan, ne razumijem što te sprječava? Voda nije baš toliko skupa. Ok, u Zagrebu je vjerojatno skuplja nego u drugim djelovima Lijepe nam Naše, ali bez obzira na to, mislim da svatko može zadovoljiti uvijete osnovne osobne higijene.
Također što se beskućnika tiče, slažem se nije to laka životna situacija, ali postoji hrpa javnih wc-a i sličnih mjesta gdje se mogu koliko – toliko dovesti u red, ali na žalost njih očito nije briga. Jer vjerojatno će radije vrijeme potrošiti žicajući novce za alkohol i cigarete nego na 10 minuta osobne higijene. Da, generaliziram, jasno mi je to, ali osobe koje su završile na ulici zbog teške životne situacije najčešće se brinu za sebe i svoju osobnu higijenu, ali oni koji su tako završili zbog droge i alkohola boli briga koliko smrde drugima, jer vlastiti smrad očito ne osjete.
Taj nesnosni smrad se češće može osjetiti zimi nego ljeti, jer zimi su tramvaji besplatne grijalice za takve ljude, a i puno više ljudi se vozi tramvajima kad je lošije vrijeme. To je jedan od razloga zašto više volim toplija godišnja doba jer dan tada duže traje, lijepše je vrijeme i maksimalno izbjegavam javni prijevoz.
I koliko god sam svjesna da su ovakvi šokovi mogući, svejedno se svaki put iznenadim i svaki put mi se želudac okrene za 180 stupnjeva pa se vrati natrag. I zato trebam ili vježbati prag tolerancije prema intenzitetu smrada ili ići linijom manjeg otpora i hodati pješice ili promijeniti tramvaj. It's a lose – lose situation, zar ne?
. „Ja zagrizoh šareniku jabuku“ u izvedbi Zore Dubljević
. 
