Smradoljubci

Oduševljena sam kako ste oduševljeni mojim prethodnim postom, i hvala Vam svima na tome :). No dosta lamentiranja, bacimo se na konkretne stvari.

Bila sam danas cijelo poslijepodne kod Mede i igrali smo Pictonary, skupilo nas se 6, taman za 3 ekipe. No to nije bitno, bitna je činjenica da sam još uvijek bez auta (ne, nisam ovisna o njemu sram vas bilo što ste na to pomislili :), pa sam išla pješice do Novog Zagreba. A to je pothvat u trajanju od minimalno sat do sat i pol, ovisno o milosti javnog prijevoza i izabranog pravca. E sad, do tamo sam došla u rekordnih sat vremena, za povratak mi je trebalo malo duže. No ni to nije bitno.

Bitna je činjenica da Medo živi poprilično daleko, i pješice bi mi trebalo barem 3 sata, tako da ta opcija u startu otpada. Bicikl mi nije u voznom stanju, tako da i to otpada. Dakle, javni prijevoz. Ne, neću komentirati stanje Zagrebačkog Električnog Tramvaja, niti bilo što vezano uz Zagrebački Holding (iako bi se mogao tu roman napisati), nego ovaj put komentiram ljude koji se njime voze.

Čekam ja tako (naivno) tramvaj na Glavnom Kolodvoru, uživam na friškom hladnom zraku uz zvukove grupe Lacuna Coil. Budući da je već bilo skoro 23 sata, tramvaji rjeđe voze, a meni i tako odgovara samo četvorka. I konačno se pojavi četvorka. Ulazim u poluprazni tramvaj i umalo da se nisam ispovraćala od smrada, a nakon toga skoro onesvijestila. Ukiseljeni smrad, mješavina smrada ustajalog znoja, alkohola, cigareta, podrigotine i bljuvotine. Odurno nešto. Ja koja zaista nisam gadljiva, mogu vidjeti i osjetiti svakojako gnjusobe, ovo me zaista izbacilo iz takta. Jedva sam se odvukla do drugog kraja tramvaja gdje ukiseljeni smrad nije baš toliko dopirao. I ne bih ovo vjerojatno niti spominjala da je prvi ovakav incident, ali na žalost nije.

Da, dobro pogađate, vozila se u tramvaju osoba koja je smrdila gadnije od sedam tvorova zajedno u sezoni parenja. Pretpostavljam beskućnik ili osoba vrlo lošeg imovinskog statusa. Ali bez obzira na status u društvu i (potencijano tešku) životnu situaciju, smrad je nešto što ne mogu tolerirati i oprostiti, a reći ću vam i zašto.

I da, prije nego nastavim, da se odmah razumijemo, nisam čistunka bolesno opsjednuta čistoćom. Kada radim nešto ili sam na terenu, prva ću se isprljati od glave do pete, uletit ću baruštinu ako treba, stvarno se ne bojim isprljati niti glumim kraljevnu na zrnu graška. I nije bitno koliko to traje, ali na kraju cijele balade moram se baciti pod tuš i obući čistu odjeću. I to mi je normalno. Znam kakav sam faks izabrala i znam što se sve mora raditi, glumiti primadonu je u najmanju ruku groteskno. Ali svakodnevno tuširanje je nešto čega ću se jako jako teško odreći.

Kao što vidite, zaista nisam picajzla, ali ono što ne podnosim kod ljudi je nedostatak osnovne higijene. Ako imaš uvjete i možeš se tuširati svaki dan, ne razumijem što te sprječava? Voda nije baš toliko skupa. Ok, u Zagrebu je vjerojatno skuplja nego u drugim djelovima Lijepe nam Naše, ali bez obzira na to, mislim da svatko može zadovoljiti uvijete osnovne osobne higijene.

Također što se beskućnika tiče, slažem se nije to laka životna situacija, ali postoji hrpa javnih wc-a i sličnih mjesta gdje se mogu koliko – toliko dovesti u red, ali na žalost njih očito nije briga. Jer vjerojatno će radije vrijeme potrošiti žicajući novce za alkohol i cigarete nego na 10 minuta osobne higijene. Da, generaliziram, jasno mi je to, ali osobe koje su završile na ulici zbog teške životne situacije najčešće se brinu za sebe i svoju osobnu higijenu, ali oni koji su tako završili zbog droge i alkohola boli briga koliko smrde drugima, jer vlastiti smrad očito ne osjete.

Taj nesnosni smrad se češće može osjetiti zimi nego ljeti, jer zimi su tramvaji besplatne grijalice za takve ljude, a i puno više ljudi se vozi tramvajima kad je lošije vrijeme. To je jedan od razloga zašto više volim toplija godišnja doba jer dan tada duže traje, lijepše je vrijeme i maksimalno izbjegavam javni prijevoz.

I koliko god sam svjesna da su ovakvi šokovi mogući, svejedno se svaki put iznenadim i svaki put mi se želudac okrene za 180 stupnjeva pa se vrati natrag. I zato trebam ili vježbati prag tolerancije prema intenzitetu smrada ili ići linijom manjeg otpora i hodati pješice ili promijeniti tramvaj. It's a lose – lose situation, zar ne?