"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
ponedjeljak, 28.12.2009.
O kapitalizmu
Kao i blogericu annabelle, tako je i mene kolega bloger neverin inspirirao da napišem koju riječ o kapitalizmu. Evo mog skromnog doprinosa:
Svi mi dolazimo na ovaj svijet na jednak način. Svatko od nas je bio u 'dva dijela' sve dok se nije dogodio onaj sudbonosni trenutak kada su se jajna stanica i spermij spojili. Zatim smo svi proveli oko 9 mjeseci (neki manje, a neki možda malo više) u sigurnom okruženju majčine utrobe. I nakon toga smo na ovaj ili onaj način ugledali svjetlo dana. I to je trenutak kada počinju razlike.
Iako smo svi sastavljeni od jednakih sastojaka, to ne znači apsolutno ništa jer svijet u kojem živimo potencira razlike među nama. Društvo je takvo da svi ne možemo biti jednaki, a kapitalizam samo produbljuje razlike. Nije važno što smo došli na ovaj svijet na jednake načine, što cijeli život dišemo isti zrak i pijemo istu vodu i nije važno što ćemo svi otići na jednak način.
A što je važno?
Pa po mom mišljenju važno je gdje ste došli na svijet, kako se prezivate i tko su vam roditelji. Ponekad je važno i kako izgledate, jeste li u stanju učiti ili ne, koliko ste sposobni za određene poslove te koliko imate novaca...
I tu priča zapravo i počinje – novac. Postao je Bog naše svakodnevice, a kapitalistički sustav je itekako pomogao da do toga dođe. Sve se vrti oko tih papirića koji svima život znače. Gube se osjećaji; nisu bitni. Bitno je koliko ste sposobni i koliko možete napraviti, tj. zaraditi. Ako ste prosječni, prosječno ćete i zarađivati, naravno ako imate sreće. Ako nemate, ah, pa tu su uvijek banke s kojekakvim kreditima i idealnim kamatama upravo za vas. Otplaćivat ćete ih do kraja života i iako se to tako danas više ne zove, ali zapravo tako jest, postat ćete rob. Jer lihvarstvo je dobilo sasvim novu dimenziju. Možda to nije baš dužničko ropstvo u pravom smislu tih riječi, kakvo je bilo, recimo, u staroj Grčkoj, ali svodi se zapravo na isto. Samo su nijanse različite, jer postoje iluzije. A te iluzije su da smo slobodni. A nismo.
Kako može biti slobodan neki radnik koji radi na nekom brodogradilištu za bijednih 3000 kuna ili kako može biti slobodna neka radnica u dućanu koja radi za minimalac? A imaju obitelji, imaju djecu. Kako objasniti djetetu što je kapitalizam? Voljela bih da meni netko kaže koji je najbolji pristup, jer imat ću i ja djecu jednog dana, pa da znam što da im kažem. Djeca ne pitaju, djeca imaju potrebe i sitne želje, a roditelji, naravno, vole svoju mladunčad stoga ulaze u te kredite koje otplaćuju krvavo i polako. Žive u začaranom krugu gdje imaju prividni osjećaj da uspijevaju dobiti onoliko koliko zaslužuju. I tako je Vrag kupio njihovu dušu. Veoma jednostavno, zar ne?
I sve je to tako ako ste prosječni. Borite se i rukama i nogama, ali nedostajalo je malo sreće u životu i eto, tu ste gdje jeste. I još ste sretni jer barem imate krov nad glavom. A što ako niste prosječni? Što ako su vam se zvijezde posložile na takav način da niste uspjeli? Onda ste otpad i osuđeni ste na milost i nemilost drugih. Onda vas niti banke ne žele! Nitko vas ne želi jer ste na margini, a ovaj sustav ne mari baš previše za marginalce. Niste u stanju ništa napraviti i stvoriti i to vam je grijeh. Društvo je onoliko dobro koliko se brine za svoje najslabije članove. Ali u kapitalizmu nije bitno jer ako ne zarađujete novac, niste važni. Kapitalizam je stvorio takvo društvo. Ili je društvo stvorilo takav kapitalizam? Ne znam što je gore, ali više nije niti bitno.
No, mogli ste i imati sreće. Mogli ste od početka imati prednost pred drugima. Nije bitno na koji način. Onda ste bolji od drugih jer ste vjerojatno ili sposobniji ili imate iza sebe bolju pozadinu. I novac vam ne predstavlja problem jer ga imate i više nego dovoljno. Egzistencija nije u pitanju, a djeca kod kuće ne plaču za igračkama koje bi voljeli imati, jer imaju sve što žele. I naravno, vrijedite više jer imate više. Bolji ste od drugih. Imate više mogućnosti. Skoro pa se približavate božanstvima, a neki i misle da to jeste jer imate to prijeko potrebno sredstvo. Imate novac.
Sve ove situacije su realne i svuda su oko nas. Dok jedni imaju previše, drugi troše ono što nemaju, ali zato to krvavo otplaćuju, a na treće je društvo i zaboravilo. Možda se to samo meni čini tako, ali to me nevjerojatno podsjeća na kaste i velike razlike među ljudima. I nije više bitno kakva ste osoba, nije bitno pomažete li svojim bližnjima ili ste takvi da je s vama nemoguće živjeti. Ne, to ništa nije bitno. Bitno je koliko vrijedite, točno onoliko koliko imate u novčaniku, pod madracem ili u banci. A to je omogućio kapitalizam.
Ne možemo odrediti gdje ćemo se roditi. Ali, na kraju to postaje od presudne važnosti. Nije li strašno da nam život de facto određuje u čijem su se jajovodu spojili jajna stanica i spermij? A to što smo svi jednaki, što nam svima teče krv žilama i venama, to što svi jednako osjećamo bol isto kao i sreću, to ništa nije važno. Važno je kojem društvenom sloju pripadate. Jer toliko vrijedite.
Tako ja doživljavam kapitalizam. Kao sustav gdje vlada nejednakost. Kao sustav gdje osjećaji nisu bitni, gdje su emocije nepoželjne. Kao sustav gdje svi prividno imaju jednake mogućnosti, ali zapravo mnogi varaju i imaju bolju startnu poziciju u toj utrci za novcem.
Datum i vrijeme kreiranja bloga:
27.12.2008. (16:53)
Prošla je točno godina dana. Ah, a koja je to tek godina bila. Za pamćenje zaista. Ušla sam u nju optimistično i sa velikim planovima. Ono što moram priznati, mislim da sam nadmašila sva svoja očekivanja. I neizmjerno mi je drago zbog toga.
Sjećam se prošle godine u ovo vrijeme sam se još uvijek borila sa svojim demonima, i tadašnje novogodišnje putovanje mi je bio bijeg daleko od svega i da razmislim što točno želim od sebe. Koje je to putovanje bilo. Prošle sam godine u jednom kratkom periodu pobjegla od sebe, prestala sam slušati sebe i slobodno mogu reći da sam bila netko drugi. Mnogi su to primjetili, ali mene nije bilo briga. Sve se promijenilo kada sam se probudila jedno jutro i odlučila da ne mogu i ne želim tako živjeti. I tu je sve počelo. To je bila odluka koja mi je promijenila život – na bolje naravno.
Sjećam se kada sam otvarala ovaj blog, nisam imala nikakve inspiracije za ime i nekako mi je pala na pamet Semiramida i njezini viseći vrtovi. Sjetila sam se bila jedne anegdote iz srednje škole, ali to više nije niti bitno.
Jedina odluka u vezi bloga koju sam imala i željela svakako ispuniti jest bila ta da ga ne izbrišem nakon nekoliko postova. Bilo mi je važno da ostanem dosljedna u tome. Jer to je bila konstanta koja mi je govorila da mogu sve što želim, samo moram biti ustrajna u tome. I kao što vidite uspjela sam u tome, iako je bilo trenutaka kada mi nije bilo do ničega, a najmanje do pisanja.
I tako je počela ta Nova godina. Pamtit ću ju po prekrasnim događanjima, jer zaista kada sve zbrojim i oduzmem i na kraju podvučem crtu, mislim da bolje nije niti moglo biti.
Pamtit ću ovu godinu po prijateljstvu koje mi već jest i koje mi bude sigurno obilježilo život. Nevjerojatno je kako se neke kockice poslože, kad se čovjek najmanje nada.
Pamtit ću po tome što je moja najdraža prijateljica konačno sretna i zadovoljna i što sam bila dovoljno blizu da ju slušam i pomognem kada je trebalo.
Pamtit ću ovu godinu po tome što je jedno prijateljstvo dobilo potpuno novu dimenziju i drago mi je da sam dobila priliku da svojim postupcima opravdam sve ono u što vjerujem i sve ono što zaista mislim.
Ovo je definitivno bila godina prekrasnih prijateljstava.
Zatim je tu i fax. Prestala sam biti mala štreberica koja je sve morala završiti na vrijeme – sada i odmah, a zbog toga se nikada nisam mogla opustiti i jednostavno uživati. E pa i to se promijenilo. Izbila sam si iz glave neke iluzije, pomirila se sa nekim stvarima i sve je konačno sjelo na svoje mjesto.
U dva tjedna sam položila dva paklena ispita i dokazala sam sama sebi da mogu sve što hoću, a svi strahovi i nedostatak samopouzdanja su završili u smeću. Naravno i prijatelji su tu bili od velike pomoći i samo mi pomagali da shvatim ono što već ionako znam. Hvala vam dragi moji za sve.
Bilo je tu i studentskog aktivizma. Moram samo reći da sam se trudila maksimalno i da nisam odustala. I dalje se borim, malo po malo, ali što je najvažnije ne odustajem. Možda se borim protiv vjetrenjača, briga me, ali znam da sam probala i znam, da za razliku od većine barem nešto radim.
Bilo je koncerata ko' u priči, bilo je putovanja, bilo je izleta, bilo je zabave i veselja, bilo je glupiranja, bila je i koja suza, bilo je sreće, bilo je svađa, bilo je ljubavi, bilo je kiše, bilo je sunca, bilo je mora, bilo je učenja, bilo je tipkanja, bilo je alkohola, bilo je pisanja, bilo je autocesti, bilo je pjevanja, bilo je inspiracije, bilo je sudara, bilo je svega. I znate što? Bilo je odlično.
Želim da svima svaka godina bude kao što je ova bila meni. Želim vam svima puno ljubavi, sreće, veselja, dobre zabave i uživanja. Nemojte nikada zaboraviti tko ste i slušajte sebe, jer u svakome se od vas nalazi jedan mali mudrac koji zna što je najbolje – nemojte ga ignorirati.
Pozdrav svima do nekih novih postova u idućoj godini, naravno nakon lude i nezaboravne Nove godine.
Da ovo će biti jedan slatkast postić, ali što mogu kada sam sva u tom nekom slatkastom raspoloženju, ali tko ne želi čitat – adio odmah na početku :).
Želim Sretan Božić svima znanima i neznanima. Svima meni dragim blogerima, svakom tko slučajno klikne na ovaj blogić, svima koji slave Božić, ali i onima koji ga ne slave...
Božić mi je vjerojatno najdraži od svih blagdana, obožavam miris bora u kući (da da, znam ubijanje svih tih Pinusa, Picea i Abiesa iz čistog hira je strašno, ali ne mogu si pomoć, ajde barem se ne opravdavam da su uzgojeni samo za tu namjeru :). Obožavam domaću atmosferu i miris kolača u kući. I svi su tako nekako veseli i super. I ne, nije stvar u poklonima, iskreno, ove godine sam valjda svima oko sebe vikala da mi ništa ne treba (ali svejedno su me neki ignorirali, ali nije kao da ću se buniti ujutro kada budem otvarala poklone (ne treba biti nezahvalan jel' tako? :)) – i stvarno mi ništa ne treba (a zašto mi ništa ne treba saznati ćete uskoro u još jednom slatkastom postu koji slijedi za par dana). Sretna sam i zadovoljna. Trebaju mi samo moji ljudi oko mene i život je lijep.
A sada želim podijeliti malo božićnog ugođaja iz moje kuće. Prvo smo danas poslijepodne okitili naš borić (ustvari to je smreka, ali dobro :). Baš je sladak i medeni. Uostalom evo slika, nadam se da vam se sviđa, mi volimo da je šareno – ciganija kako bi moja sestra iz milja rekla.
Druga stvar kojom sam se danas bavila više – manje cijelo popodne su kolači. Točnije mađarski čupavci. Naravno, trajalo je dvostruko duže jer sam radila dvostruku turu, budući da ovdje svi oko mene naprosto obožavaju te kolače i doslovce se dave u njima. A budući da su svima toliko fini, podijelit ću recept i sa vama. Originalni sam dobila još prije nekoliko godina od prijateljičine mame, ali ja sam to malo modificirala, jer mi se krema baš nije sviđala.
tijesto:
7 bjelanjaka
35 dkg šećera
23 dkg brašna
7 žumanjaka
1/2 praška za pecivo
2 žlice kakaa
7 žlica vode
Bjelanjke posebno izmiksati u snijeg. Sve ostalo pomiješati i izmiksati u tijesto, te na kraju dodati i bjelanjke te sve promiješati. Peći u pećnici na 200 stupnjeva Celzijevih. Gotovo je kada upiknete nožem i ništa ne ostaje na njemu (barem nekih dvadesetak minuta treba peći, nisam mjerila, ali čini mi se tako nekako).
krema:
1/2 litre mlijeka
1 1/2 puding od vanilije ili čokolade
25 dag margarina ili putra
25 dag šećera u prahu
Skuhati puding i ostaviti ga da se dobro ohladi (dobro ga je svako malo promiješati da se prije ohladi). Posebno izmiješati margarin ili putar (mi u sve kolače stavljamo putar jer je najmlađa sestra alergična na margarin, ali isto je to sve) zajedno sa šećerom. Kada se puding ohladi, pomiješati ga sa putrom i šećerom.
Kada se i tijesto i krema skroz ohlade, tijesto treba rezati sa čašom da bi se dobili krugovi. Prepoloviti ga na pola, i napuniti ga kremom, te namazati i okolo. Zatim uvaljati u kokos sa strana (250 g kokosovog brašna je dovoljno za ovu mjeru). Na kraju, premazati glazurom od čokolade.
čokolada:
5 redova čokolade za kuhanje
2 žlice šećera
2 žlice vode
10 dkg maslaca ili margarina
Gdje bih drugdje imala priliku držati žohare? Ili igrati se sa zmijama? Ili možda promatrati ponašanje štakora i uvjeriti se kako su umiljati, dragi, a prije svega pametni? Gdje bih naučila imati toliko strahopoštovanja prema svim biljkama i diviti im se zato jer nas održavaju na životu, a o tome zapravo nikada ne razmišljamo.
Nauphoeta cinerea ili pepeljasti žohar. Na drugoj slici smo mjerili koliko im vremena treba da prođu kroz stazu, ovisno o temperaturi njihova tijela. Budući da su hladnokrvne životinje, što su topliji to su brži, rekorderu je trebalo oko 2 sekunde, dok je ohlađenome na nekih 9 celzijevaca trebalo čak pola minute. Inače kada im je tjelesna temperatura oko 30 stupnjeva čak su u stanju i letjeti.
Elaphe guttata guttata ili kukuruzna zmija. Vjerojatno je najčešća zmija koju ljudi drže kao kućnog ljubimca (i ja bi jednuuuu). Ove na slici su još uvijek bebe (okotile su se negdje u 8 mjesecu), nisu li prepreslatke (osim ove jedne koja je stara već nekoliko godina, vidite joj veliku glavu u mojoj ruci)? Ova prva je albino, zato je tako svijetla, dok su ove ostale normalne. Inače su jako mirne i miroljubive, pa zato predstavljaju idealne egzotične kućne ljubimce.
Lampropeltis triangulum sinaloae ili mliječna zmija. Ova super izgleda, ali je malo nervoznija i živčanija, pa ju ljudi rjeđe uzimaju za kućnog ljubimca. Inače svojim izgledom oponaša jednu mnogo opasniju i otrovniju vrstu, ali ne mogu se sada sjetiti koju, a ne stignem tražiti po netu (Medo pomagaj :).
Rattus norvegicus ili štakor selac. Ovo su laboratorijski štakori (i zato su albino), tj. soj Wistar, jedan od najmirnijih i najpitomijih sojeva. Preslatki su, obožavaju se maziti. Kada netko kaže štakor svi odmah misle: bolesti, zaraze, kanalizacija i ne znam šta sve ne, ali to su zapravo jako inteligentne i umiljate životinje. Treba im samo dati priliku (kao uostalom i svima). Na prvoj slici je štakor u testu ponašanja (mjeri se koliko puta gurne glavu u rupu). Ovisno o tome gdje ju gurne nam daje različite informacije o njegovom stanju (dal' je anksiozan, nervozan ili je sretan...)
Zaista obožavam to što studiram. Svakakve stvari sam doživjela na faxu, i lijepe i ružne, ali sve je to dio života. Mislim da učim vjerojatno o najnevjerojatnijoj znanosti na svijetu. Učim o životu. Ima li što lijepše od toga?
Jučer je dakle bio potpuni kolaps, u cijelom gradu. Zimsku službu su iznenadili zimski uvijeti, kao i svake godine. nakon popodnevnog zabavljanja kao što ste vidjeli u prethodnom postu, imala sam najbolju namjeru večer provesti u toplom kutku moje sobice i čitajući knjigu, ili peglajući veš, ovisi kako bih se osjećala u tom trenutku. No, planovi su tu da se mijenjaju, pa tako je bilo i sinoć. Zove mene frendica da idemo na kuhano vino. Ja kažem, nije bed, samo ako idemo, ja ne vozim, jer hoći i ja, jel' te, kuhanog vina probati. I kaže ona nije bed, idu još i frendica i njezin dečko – on će voziti.
I sve super, krenemo mi, kližemo se. Tipične zimske radosti. Nakon prve šalice vina, odlučili smo se premjestiti u jedan drugi birc. I sad da skratim priču, išli smo preko jednog brda u brdovitom kvartu (Remete za Zagrebčane), koje je naravno bilo poluočišćeno. I dođemo mi do 2/3 brda i mali autić ne ide, točnije ide, ali u nazad. I sad, vratili bi se mi natrag, ali iza nas je bio auto i ta mogućnost je otpala. Dakle ili gore ili ništa. I izađemo mi tri cure van, da ćemo gurat. Zahvaljivala sam Isusu, Alahu, Krišni i Zeusu što sam obukla vojničke hlaće i tenesice. Jedna frendica je bila u peticama, a druga u nekim čizmicama. Gurale smo mi, auto je išao malo gore, malo dolje. Smijale smo se ko lude. To je bila scena i pol. Na kraju je auto uspio potegnut i prevalio tu malu uzbrdicu. Tip u autu iza kada je prolazio kraj nas, pokazao nam je palac gore i nasmijao nam se. I još smo čule da netko iz neke kuće plješće na dobro obavljenom poslu. Jer to je definitivno scena koja se ne viđa svaki dan.
Obožavam zimske radosti u Zagrebu.
Bila je to zanimljiva večer. Naučila sam igrati poker. Ispalo je da mi dobro (zapravo odlično) ide. Čak sam zaradila 20 kuna. Hehe bit će za koju godinu: „My name is Semmy, and I have a problem.“.
A sad me ispričajte, idem na nedjeljni ručak, a nakon toga učiti Medu i Ulfuz kako se pravi pita.
Hehe koja bjelina. Obožavam kada zimi pogledam kroz prozor i vidim snijeg vani, i to puno snijega. I to je valjda jedino što volim što se zime tiče.
Nadobudna kakva jesam, krenula sam čistiti dvorište, da bih shvatila da je to trenutno sizifov posao. Jer očito koliko ja njega mogu očistiti, toliko je on u stanju napadati. Pa sam odustala, budem sutra. Htjela sam i velikog snjegovića napravit, ali snijeg je premekan, pa ne ide baš. Bit će bolje sutra, kada malo ostoji.
Pogled sa mog prozora...
Oscar mi je svesrdno odmagao u čišćenju . Na kraju sam odustala od čišćenja pa sam se igrala s njim. Slatkica. Totalno uživa u ovome :). Za razliku od Matka, kojeg sinoć nisam mogla pronaći pa je spavao negdje vani. A danas kada sam izašla van i zvala ga, dotrčao je kroz snijeg kao mali zeko. I kada je ušao unutra, 5 minuta je mjaukao kao da mi pokušava objasniti da je vani ubitačno hladno i da je on bio vani, i da di sam ja do sada, sunce mi žarko hehehe. Mucek mali.
Dakle, malo veselije teme za promjenu. Danas je u mojoj srednjoj školi Božićni sajam. Iako sam davno završila sa školom (sada mi djeluje kao da je bilo u prošlom životu :), moja najmlađa sestra trenutno tamo pohađa 2. razred (familijarno je postalo, svi smo išli tamo osim tate). Svatko od učenika bi trebao donijeti neke sitnice i onda se to prodaje. Sajam počinje danas u 5. Sestra je odlučila napraviti čokoladne muffine sa višnjama. Već je prava mala majstorica u tome. Pa evo recepta i slikica.
Osnovni recept je preuzet sa ove stranice. Samo što sestra inače umjesto lješnjaka stavlja višnje, jer onda muffini budu sočniji. Budući da je radila peterostruku mjeru stavila je teglu i pol višanja unutra. Tako da na ovu normalnu mjeru dovoljno bi bilo oko 1/3 tegle višanja. Također u smjesu dodaje i kokosovo brašno.
A sada evo malo slikica. Jako su njami :).
Na kraju ih je svakog pojedinačno spakirala u celofan i tako će ih prodavati. Ma tko ih ne bi kupio :).
Moj skromni doprinos su tri anđela za bor. Iskoristila sam svoj talent za izradu kojekakvih sitnica. Anđele sam radila od nekih starih majici, materijala za zavjese, žice, špage i perlica. Napravila bi ih i više, samo što je proces dugotrajan (najmanje 2 sata za svakoga), a nisam baš imala vremena. No bit će još prilika... Mama kaže da su zubati :).
Počela sam pisati post o pohlepi, ali negdje putem sam izgubila inspiraciju, no doći će ona već, ne sumnjam.
Zadnjih mjeseci sam svjedok jedne zaista neugodne priče, a glavni akteri su osobe koje su došle na kraj svoga radnoga vijeka, i umjesto da se dostojanstveno povuku (barem to, kada su iza sebe ostavili blato), dotični padaju uz veliki bum i kanđe kojima grebu sve što stignu, samo da ostave trag.
Loše stvari su dotični radili, cijeli radni vijek im je bio prepun kojekakvih skandala i obskurnih radnji, ali uz dobra zataškavanja, sve je to nekako prošlo. A i prije su bila druga vremena, moglo se što se htjelo. I naravno, teško je prijeći preko tih grijeha prošlosti, no nije mi jasno kako ne shvaćaju sada, u ovom vremenu koliko su toga lošega napravili? I nikako mi nije jasno zašto se ne pokriju po glavama i šute, i odu tiho. Bit će bolje za njih.
Naravno, ova priča je dovoljno općenita da bi se mogla primjeniti na mnoge. I jasno mi je zapravo zašto se ljudi tako ponašaju. Jer su svjesni da su cijeli život potrošili na ništa. Nisu ostavili nikakvo naslijeđe iza sebe. Otići će i nitko ih se neće sjećati, nego će svima biti drago što su fosilne aždaje konačno otišle. I onda, kada bi na kraju mogli pokazati mrvicu dostojanstva, padaju u to blato i još se poput svinja valjaju u njemu (i pritom neka se prave svinje ne uvrijede:).
Mogu samo zamisliti kako je teška spoznaja o vlastitom neuspješnom životu. Da se razumijemo, neuspjehom smatram loše međuljudske odnose, patološku okolinu koje takve osobe imaju oko sebe. Rad isključivo temeljen na tome da donese nekakvu sitnu osobnu korist i zadovoljštinu – dakle prije svega sebičnost. I nije li tužno da nakon što netko tako ode svi samo osjete olakšanje?
Za puno ljudi možemo reći da su mudri, da su nam na neki način obogatili život, da su posebni – svaki na svoj način. Ali nitko ne spominje te loše ljude, kojima je glavni pogon vlastita sebičnost i pohlepa. I oni nam oblikuju život. Oni su primjeri koji nam pokazuju kako ne treba živjeti. Jer ne moramo i sami biti loši da bismo shvatili da to nije dobro. Dovoljno je promatrati druge ljude i učiti iz njihovog primjera.
I zato mislim da o zlim i lošim ljudima treba pričati. Jer tako znamo što je dobro. Znamo što treba cijeniti. Osobno vjerujem da smo svi u dubini duše dobri, samo što neki putem izgube dobrotu ili jednostavno idu linijom manjeg otpora...
Nadam se da će ova sapunica koju gledam već neko vrijeme što prije završiti. Jer jednostavno je već postalo žalosno sve to promatrati...
Puno ljudi govori, veoma često, da ih vesele male stvari. To su one sitnice koje drugi vjerojatno ne bi niti primjetili, a meni nacrtaju osmjeh na lice i toplinu oko srca. I tada se osjećam tako živom i tako dobro.
Veseli me kada mi bratić dođe iz čista mira u sobu samo da me pita kako sam i da me zagrli. I da pričamo.
Preslatko mi je kako Matko the mačor ne može dočekati da mu istresem hranu, pa gura glavu u konzervu i sav se uprlja kao mala svinjica. I još mi sa šapicom miče ruku kako bi što bolje došao do konzerve.
Dan mi je lijepši kada izlazim iz dvorišta sa autom i polako se vozim ulicom, a sva djeca koja su vani i koliko ih ima mi mašu.
Jako jako me veseli pjevanje u autu dok se vozikam po gradu. Pogotovo kada su prometne gužve. Onda naprosto brzina dolaska do odredišta ne ovisi o meni. I pustim si neku muzikicu dragu i pjevam i plešem za volanom i u mislima. I naravno pratim promet :).
Razveselio me zelenoplavi ključ od dvorišnih vrata. A tati sam samo spomenula da bih nešto šareno...
Ovo ljeto kada sam bila u Bosni, majka je radila pitu od krumpira. Sjedile smo vani na dvorištu dok je ona rezala krumpir na kockice i pričale. To što sam mogla prisustvovati njezinom malom ritualu, dok sjedi, reže krumpir i gleda tko sve šeće cestom i zafrkava djeda koji kosi travu ili nešto već radi, me baš razveselilo. A da ne pričam tek o piti kasnije, ali to je neka druga priča :)).
Danas sam baš bila sretna kada mi je najmlađa sestra rekla da joj je na instrukcijama iz matematike bilo lakše zato jer smo sinoć zajedno vježbale matematiku.
Svaki put me iskreno nasmiju poruke koje mi Medo pošalje. Njegov smisao za humor i ironiju su jedinstveni.
Poruka koja sadrži samo jednu riječ, a koja znači toliko puno, dovoljna je da pjevam cijeli dan.
Ne volim kišu, ali vesele me lokvice vode i skakanje u njih. Sva sreća što martensice ne propuštaju vodu.
Pomisao da na ovom svijetu nisam usamljena u svojim mislima mi stavlja osmjeh na lice.
I ima toga još što čini moj život lijepšim, ali već je kasno...
A koje su vaše male stvari?
update: ova pjesma mi je baš zakon i tako je prikladna, baš sam se sjetila da bih ju mogla staviti :)
"Genij može imati svoje granice, ali glupost nije tako hendikepirana." Elbert Hubbard
Već se dugo spremam napisati post o visokom obrazovanju, budući da je tema itekako aktualna, ali nikako da to napravim. Ali sada zavežite pojaseve i krećemo.
Svi imaju svoje mišljenje o jednoj jedinoj želji studenata, a ja ću ovdje iznjeti svoje. Dakle, budući da je tema itekako osjetljiva, ovo je moje i isključivo moje mišljenje. Govorim o svom iskustvu i stvarima koje sam doživjela na vlastitoj koži, vidjela, čula itd.
Zahtjev studenata je jasan kao dan, a za sve one koji ga možda slučajno ne znaju (iako sumnjam) glasi: “Tražimo zakonski osigurano potpuno javno financirano obrazovanje na svim razinama zaključno s poslijediplomskim studijem”
Naravno da neke manje, a neke više žulja činjenica da bi mi sve za đabe, jer ništa na ovom svijetu nije besplatno. I kako se samo usuđujemo tražiti nešto slično, kada su studenti u Hrvatskoj maltene ko bubrezi u loju. E pa dragi moji, krenimo sa razbijanjem iluzija.
Ono što me itekako smeta, tj. mogla bih reći vrijeđa jest to što se studente proglašava neradnicima, govori se kako se borimo za vječne studente, kako gradimo cestu prema ljenčarenju i neradu. A vjerujte mi, to je veoma veoma daleko od istine.
Kakava je situacija sada?
Stav koji prevladava jest taj da se svaka greška studenta mora platiti. Na taj način, neki pametni ljudi misle da ako se studente udari po džepu da će se više motivirati za studiranje. Postoje analize koje govore o korelaciji između plaćanja studija i duljine studiranja, i ono što one govore jest da zapravo nema razlike između studenata koji plaćaju (upisali su fax u kategoriji 'osobnih potreba') i onih koji ne plaćaju (uz potporu MZOŠ-a). No, isto tako postoje i podaci koji vrlo jasno ukazuju da studiranje postaje privilegija bogatih. Dakle tko ima para, može što hoće, a tko nema – jebiga.
Koliko god to zvučalo nevjerojatno, ali upravo plaćanje kazni omogućava dulje studiranje. To je zapravo jedan mini paradoks koji se događa unutar sustava.
Bolonjcima ne trebam puno objašnjavati, ali ostatku da bude jasnije ću reći ovo: prema bolonji postoji određeni sustav koji onemogućava da student 'zabušava'. Naime, postoji cijeli niz odredbi koje se moraju ispuniti da se ne bi izgubilo pravo na studiranje. I one su prilično stroge. Dakle imate neke dopuštene manevre u kojima se možete 'kretati', ali ako ih ne poštujete, letite sa faxa once and for all. Ajmo konkretno: ako ne skupite 18 ECTS bodova (ECTS bodovi se dodjeljuju proporcionalno težini kolegija - u teoriji, u praksi ima svega, ali bitno je da se ECTS bodovi ostvaruju polaganjem kolegija) u jednog godini, ili 35ECTS boda u dvije godine – gubite pravo studiranja. Isto tako, ako ne položite određeni kolegij unutar jedne akademske godine, ponovo ga upisujete iduće, uz napomenu da se to plaća. Svaki ECTS bod koji nosi kolegij množi se sa određenom svotom novaca (ovisno od faxa do faxa na Zagrebačkom sveučilištu je taj raspon između 100 do 360 kuna, na PMF-u iznosi 150 kuna, pa ako ste pali ili niste položili neki kolegij u zadanom roku, npr. Staničnu i molekularnu biologiju koja nosi 9 ECTS bodova, ponovo ćete ju upisati i platiti 9x150kn = 1350kn). Također, kolegij možete ponovo upisati samo jednom, ako ga niti nakon drugog upisa niste položili – letite s faxa. Naravno, kada se u cijelu priču uvede i sustav predmeta prethodnika i sljedbenika (uvjeti), stvar se dodatno komplicira i de facto ono što je teorijski moguće, postaje još manje mogućim upravo zato što se neki predmeti moraju položiti, da bi se mogli upisati novi. Sve u svemu bolonja kao takva onemogućuje tzv. vječno studiranje koje svi redom toliko spominju, jer je sustav prilično dobro koncipiran. I ono što studenti žele je da se takva bolonja i provodi.
No, tu ima i jedno veliko ALI. Upravo kroz ponovo upisivanje određenih nepoloženih kolegija i plaćanje istih, fakulteti dozvoljavaju upisivanje i treći put, ako ne i više puta. Dakle, zdravoseljački – kol'ko para, tol'ko muzike. Naravno, ne može svaki student platiti ne znam koliko puta ponovni upis kolegija koji nosi 8 ECTS bodova, ali oni koji mogu plaćati će naravno platiti i na taj način ulaze u kategoriju vječnog studenta. A naravno, pravila bolonje se tu zaobilaze, jer student daje pare. A pare očito svima vežu usta. I da, ovdje moram napomenuti da se ponovni upis kolegija naplaćuje mimo školarina. Dakle imate određenu svotu novaca koju plaćate za godinu (na Biologiji je to nešto iznad 9000 kuna) i onda na to još te dodatne novce. Naravno te ponovno upisane kolegije vi bi trebali ponovo slušati i odlaziti na vježbe i seminare, ali ukoliko ste to sve odradili u praksi se ne morate pojavljivati na faxu. Dakle, vi ste sebi za određene novce kupili mogućnost izlaska na ispit još nekoliko puta (neki profesori čak ne dozvoljavaju da ako ste ponovo upisali predmet idete na kolokvije, nego samo na ispit). I ništa više. Realno, zapravo jako malo koštate, ali ste vi to masno platili.
Naravno, ovakav sustav kada studenti sve plaćaju odgovara Sveučilištu i Ministarstvu, ali potiče duže studiranje, i ponavljam da studiranje postaje privilegija onih koji imaju novaca.
Javlja se socijalna nejednakost
Hrvatska je socijalna (a ne socijalistička!) država. To znači da bismo svi trebali biti jednaki i da bismo svi na temelju svojih sposobnosti trebali imati jednake mogućnosti. Utopistički ili ne, to je tako i to je ispravno. Ono što se događa jest to da samo odabrani mogu studirati, oni koji imaju novaca.
Prema jedinim dostupnim podacima vezanim uz socio-ekonomski status studenata (iz studije Dolenec, Marušić, Puzić, IRO 2006:9-10) može se pročitati zaključak: „...dobivene razlike mogu ukazati na vrlo visoku stopu socijalne reprodukcije u pogledu obrazovne strukture, odnosno na mogućnost da obrazovanje, umjesto kao sredstvo socijalne promocije djeluje kao svojevrsni filter koji ne propušta one koji su bliži donjem dijelu socijalne ljestvice.“
Neću vam sada donositi konkretne brojke, ali ako nekoga posebno zanima mogu i to, no ova rečenica je prilično jasna.
Predlagali su se različiti modeli – studentsko kreditiranje (uvod u dužničko robstvo), sustav stipendija, različiti načini za subvencioniranje od strane države, ali samo onima najuspješnijima... I sve je to divno i krasno, ali događa se velika nejednakost jer novac postaje mjerilo, a ako netko nema mogućnosti, mora biti izvrstan. A puno ljudi nema mogućnosti. A recite vi meni, mogu li (i moraju li) svi biti izvrsni?
Druga je stvar također što je uz bolonju praktički nemoguće studirati i raditi. Većina koja ozbiljno studira, zna o čemu pričam. Dakle i tu se smanjuje mogućnost za bilokakav dodatan izvor prihoda.
Puno je pitanja, a odgovora nema...
Na Sveučilištu trenutno vlada kaos. Entropija sustava je ogromna. Doslovce se ne zna tko pije, a tko plaća. I naravno, takva situacija je pogodna za kojekakve malverzacije i sitne nepodopštine. Neću sada ulaziti u to kakvi su planovi za zagrebačko sveučilište, jer time bih se jako udaljila od teme, ali ono što je bitno da oko sustava školarina vlada jedna jako velika konfuzija. Nitko ne zna definirati što je školarina. Ne postoji odgovor na pitanje što je školarina? Oni studenti koji studiraju za tzv. osobne potrebe plaćaju određenu 'školarinu', ali nitko ne zna kuda te pare idu. Nisu to mali novci, da se razumijemo. Ministarstvo nema pojma kuda se pare troše i šta se sa njima događa (izlika je autonomija sveučilišta). Sveučilište da je firma, propala bi odavno. Jer transparentnosti nema.
Drugo je pitanje zašto se ne dobiva račun kada školarinu platimo? To isto nitko ne zna. Odgovor mogu samo pretpostaviti, a i vrlo je logičan. Jer na taj način bi profesori morali staviti potpis da smo određene stvari naučili na njegovom kolegiju i garantiraju na taj način da imamo određene vještine i znanja. Naravno, nitko se ne usuđuje jamčiti takve stvari jer ne žele snositi odgovornost. Naravno, tu bi se otvorila Pandorina kutija, jer bi svatko imao pravo reklamacije na račun... A i sami znamo kakva je kvaliteta studija. Što nas dovodi do toga da se mnogi pitaju zašto ne tražimo veću kvalitetu studija? Pa zar bi prvo trebali plaćati nekvalitetan studij? Jer znamo da se to neće popraviti preko noći. Radi se i na ovom pitanju, ali glavni je problem što ne postoje sankcije za profesore ako rade loše. Naravno, to se ne bi promijenilo niti plaćanjem.
Novaca ima
Ima itekako. Tko kaže da nema – laže. Ono što studenti tvrde jest da je stvar jedino u preraspodjeli novaca. Prema podacima koje imam besplatno bi obrazovanje državu stajalo od 300 do 500 milijuna kuna godišnje, što je svega oko 0,2% državnoga proračuna koji iznosi oko 120 milijardi kuna. Ako znamo da su samo rukometne dvorane koštale 2 milijarde kuna, a prema nekim (optimističnim) procjenama kroz korupciju nestane 6 milijardi kuna godišnje jasno je da je sve samo stvar volje i određivanja prioriteta. Dakle, moramo si postaviti pitanje što nam je bitnije?
Neinformiranost se pretvara u glupost
Jako puno ljudi ima potrebu komentirati trenutnu situaciju. Toliko da to postaje neukusno. Osnovna je stvar što su ljudi nedovoljno informirani, ali naravno kroz tu svoju neinformiranost pokazuju količinu gluposti koju su u stanju izgovoriti u jedinici vremena. Ono što me osobno jako jako jako smeta je to što se prvenstveno studente FFZG-a pokušava prikazati kao da su neradnici, napušeni jadnici i ne znam što sve ne. Nisam studentica tog fakulteta, ali svoje kolege ću itekako braniti. Tamo su kolege koji redovno studiraju, svi su oni bolonjci i bore se za bolju budućnost, za svoju djecu. A ono što ljude vjerojatno najviše čudi jest to da nisu sebični i ne gledaju vlastite intrese. Oni koji su sada tamo su se izborili za besplatni diplomski i dok to traje oni će fax i završiti, ali hvala Zeusu i nebesima, gledaju dalje i misle na one koji će tek doći. I svatko tko se imalo pokušao informirati o tome što se tamo događa zna bi i vidio bi da su to ljudi koji rade puno. Organiziraju kojekakve sadržaje kao alternativu nastavi. Profesori tamo ne drže predavanja nego sudjeluju na tribinama vezanim uz cijelu ovu problematiku. Kada traje blokada, taj fax je središte intelektualnog rada i mogućnosti za pozitivan napredak.
Nije li logično da upravo tako nešto krene sa Filozofskog fakulteta. Ne bi li bilo pretužno i prežalosno kada bi oni koji bi trebali biti predvodnici društvenih znanosti šutjeli? Svi oni koji kritiziraju taj fax zbog toga, neka se onda poklope po glavi i šute. Njima je možda šutnja zlato. Ali u ovom slučaju itekako nije.
Koliko ljudi je samo kritiziralo blokadu i plenum. Kao, nije dobra metoda. Ma jel'? A dajte vi meni, dragi moji, neku bolju. Prosvjedovali smo i ništa se nije dogodilo.Sastančilo se sa exMinistromwannabePrecjednikom i ostalom ekipom iz dotičnog resora. Samo nebo zna koliko se pisama slalo na različite instance. I od svega toga jedno veliko NIŠTA. Ovo se nije dogodilo preko noći. Iza nas je 3 godine borbe. Na proljeće je tek izašlo van. I zato kada kritizirate plenum ili blokadu, idite tamo vidjeti kako to funkcionira, jer svi su dobrodošli, a onda pričajte lovačke priče. Ono što je pozitivno jest to da se postigao određeni napredak, ali do cilja još nismo došli, no nada umire posljednja :).
Ja/Mi vas podržavam/o, ali...
Koliko puta sam samo ovo čula. Eh da mi je lipa za svaki put, sigurno bih do sad već skupila 5 kuna :P. Svi povlače argument da se sve mora platiti i ništa nije besplatno. I ja se tu apsolutno slažem. Svi govore da ne žele plaćati tuđi nerad. I sa time se slažem, ali već sam gore objasnila kako bolonja onemogućava nerad i mi želimo takvu primjenu bolonje. Kažu kapitalizam ste htjeli – kapitalizam ste dobili (mene nitko ništa nije pitao šta hoću :). I kažu da sustav naprosto funkcionira tako. I sve je to ok, ali zašto se mi ne bismo borili protiv njega? Tko je ikada rekao da je kapitalizam savršen? To je sustav koji je jako daleko od savršenstva, ali je vjerojatno najbolji koji trenutno imamo. No zašto mi ne bismo pokušali ga prilagoditi sebi. Kada nešto čovjek želi, moj je stav da je bolje umrijeti pokušavajući nego sjediti i ne raditi ništa. Jer živjeti sa spoznajom da si mogao, a nisi probao, meni je osobno strašno. I zato, nemojte nam govoriti: „Ali vani je tako, vani je ovako...“ Pa neka je. Zašto kod nas ne bi bilo drugačije?
I za kraj...
Ajme, stvarno se ne sjećam kada sam zadnji put napisala ovako dugačak tekst. Ne da mi se raspravljati u komentarima na drugim blogovima na istu temu, jer argumenata je puno, a ovako sam bar probala približiti svoje mišljenje i situaciju kakva je sada. Blokade su trenutno prekinute, ali plenumi se i dalje sastaju. Nadam se da ćemo uspijeti promijeniti sustav, ako ne, barem ćemo znati da smo probali...
Plakala sam sinoć. Plakala kako već dugo nisam. U snu. Jer strašan san sam sanjala. Sanjala sam da mi je jako draga prijateljica umrla. Da, da, znam one bapske priče koje kažu da sam joj tako produžila život. To su sve sranja. Moja bol u snu nije bila ništa manja nego ona stvarna, da se to zbilja dogodilo. Ne znam kako bih to podnijela. Znam da je to sebično. Ali što ću, priznajem, sebična sam kada su moji prijatelji u pitanju. Volim ih sve i život bi mi bio ništa da ih nemam. To su najjače veze koje mogu postojati.
I za kraj, jedna pjesma posvećena svim mojim prijateljima, napisala sam ju neki dan kada nisam mogla spavati, a tako je prikladana sada. Volim vas, znate to :)
Zrnca i kapi
Zrno sam pijeska.
Kap sam vode.
Sama sam ništa.
Isparila bih u ništa...
Vjetar bi me otpuhao u ništa...
Ali kapi vode čine more,
I zrnca pijeska čine pustinju.
Zajedno smo veličanstveni.
Zajedno smo jedno.
Dio sam većega
Dio sam cjeline
Zajedno sam sve
Volim biti sve.
Ali i dalje sam zrnce pijeska,
I dalje sam kapljica vode.
Jedinstvena, neponovljiva.
Ali nisam sama,
Samo neka ostane zappisano... ili još jedan semikonfuzan post od yours truly
Postoji toliko riječi u meni ali nekako polako izlaze. Presporo za moj ukus. Hiperaktivna kakva jesam želim dati sebe, ali nešto kao da me zaustavlja i govori: daj stani malo, kud ti se žuri? I toliko toga mi šeće po glavi, toliko toga vidim, tolikim stvarima se čudim, toliko toga me oduševljava... Osjećam se kao da je svega oko mene previše, ali u pozitivnom smislu. Želim sve, želim odmah, ali polako treba. Pomalo.
Svakim danom iznenađujem samu sebe. Pozitivno naravno. Ne mogu vjerovati da uspjevam to što uspjevam. Sve prepreke su nekako lagane. Nemojte misliti da mi teče med i mlijeko, naravno da ne, ali sve to nekako tako lako prihvaćam. A prije nisam. A i iznenađuje me količina tolerancije u meni (nije da nisam bila tolerantna prije), štoviše toliko da me zabrinjava :P.
A i osjećaji neki čudni, čak se pitam da nisam na rubu jednog emocionalnog otkrića, voljela bih da jesam. Jer ako jesam, onda ću zaista znati da postajem osoba kakva želim biti.
Iako nepravdu doživljavam jednako jako kao i prije. Bez obzira što trenutno nemam snage ovdje pisati o nekim stvarima, to ne znači da se one ne događaju i da me ne mijenjaju i da mi ne utječu na život. Neke polako, neke bombastično, ali drago mi je da sam dio ovog malenog svemira i da proživljavam i doživljavam ovo sve.
No, da prestanem biti konfuzna i razumljiva samo sebi, ajmo malo na konkretnije stvari.
Od idućeg tjedna ću ponovo početi učiti novogrčki!!!!!!!!!!!!!!!!! Jeeeeeejjjjjjj!!!!!! Sretna sam zbog toga neizmjerno. Uglavnom, u srednjoj sam ga učila 4 godine i na žalost nisam mogla nastaviti dalje, jer u Zagrebu ne postoji niti jedna škola stranih jezika koja nudi učenje novogrčkog (!). E sad kako najmlađa sestra ide u drugi srednje moje bivše škole, uči novogrčki kod profesora koji je izvorni govornik. Prije su bile neke druge profesorice, a on je došao prošle godine čini mi se. Uglavnom, N. i ja smo mu se javile i pitale ga možemo li mi nastaviti učiti, i on je bio sav oduševljen. Jučer smo ga upoznale, baš je bio simpatičan, mali i okrugli, tipični Grk :))). Tako da od idućeg tjedna nastupa novi režim, ponedjeljkom i srijedom talijanski kao i do sada, a utorkom i četvrtkom novogrčki. Predivno :). Elinika ine parapoliorea glosa ke ego thelo na ksero. Hihihihihi.
A sada kalinihta, ilitiga laku noć svima, idem spavat jer ujutro idem na nekakvu inventuru brojat autodijelove hihihihi to će biti zabavno, a nakon toga izrađivanje božićnih ukrasa sa kolegama botaničarima, pa izložba na faxu od N., pa ispitić nekakav i još kava s frendicom valjda. Ah koji dan, jedva čekam :)
p.s. Nije li grčki prekrasan? Nadam se da ste oduševljeni kao i ja :))
Nisam kraljevna, a bome ne volim niti grašak (skupa sa grahom i kuhanim kestenima, jer sve mi je to isto), ali da imam problema sa krevetom i spavanjem – definitivno imam. Sve je počelo tamo negdje prošli tjedan kada mi je pukla bočna daska na mom krevetu. Koji je drven. I to mi se dogodilo drugi put u zadnjih godinu i pol! Ispada ko' da sam slonica (ili u najmanju ruku neki veći sisavac, medvjedica možda?) koja divlja po krevetu i lomi daske. Rekla bih slobodno da je to sad već simptomatično, ali o krevetu pričamo, pa bar bi taj komad namještaja morao izdržati barem nekoliko G-ova sile teže (bez obzira od kakvog je materijala), zar ne?
No, budući da mi se krevet najdraži sastoji od dva dijela, gornji na kojem moja malenkost spava i donji koji se izvuče kada mi dođe netko u goste, onda sam par dana spavala na tom drugom krevetu. E sad, u međuvremenu je moj mozak izrodio par ingenioznih ideja koje kao što su pale na pamet u velikom stilu, isto tako i otpale sa repertoara.
U početku sam odustala od bilokakvih popravaka i zamjena puknute daske, jer kao što je povijest pokazala, vrijeme poluraspada je bilo izrazito kratko, a i nije mi se dalo asistirati sat i pol – dva ocu najdražem dok to mijenja.
Prva ideja je bila da zamijenim u potpunosti krevet, i da kupim metalni. Ambiciozno sam otišla u Kiku, ali nisam našla ništa zadovoljavajuće, a i tko bi ih dočekao da mi to dostave doma. Nakon prve i neuspješne potrage, odustala sam od te ideje i daljnjih hodočašćenja po kojekakvim dućanima i trošenju benzina dok krstarim po Žitnjaku u potrazi za prikladnim komadom metala, a između ostalog i zbog nedostatka vremena zadnjih dana.
Iduća briljantna ideja, koju sam djelomično provela u djelo je da oba madraca koja imam stavim jedan na drugi, na donji krevet koji se izvlači, a da krevet koji je pukao rastavim i pošaljem na vječna lovišta. I spojila sam ja tako ta dva madraca u subotu. Prvu noć nikako nisam mogla zaspat, ali to sam pripisala hiperaktivnosti zbog alkohola u organizmu jer smo doma feštali zbog maminog rođendana (što me sjetilo, kupila sam joj knjigu od Ante Tomića: Čudo u Poskokovoj Dragi, pročitala ju je i oduševljena je bila, smijala se ko' luda, jedva čekam da ju i ja pročitam:).
Onda je došla nedjelja, koja je to tortura bila, isto nisam mogla zaspati do sitnih sati, već je praktički svanulo kada sam se konačno onesvijestila od umora i prokletog okretanja u krevetu.
Tada sam shvatila da tako nikako neće ići, problem je što su dva madraca jedan na drugome doslovce premekani. A ja volim da je tvrdo, i to jako. Jbga, očito imam neke spartanske gene u sebi. Cijeli ponedjeljak sam davila tatu da napravi bilo što, da me briga za estetiku, što se mene tiče može i duck-tape uzeti i zalijepiti pukotinu, samo ako će držati. Neka spoji sa komadom drveta i to prišerafi. Bilo što!! Jučer to nije stigao napraviti. I da, usput sam zahvaljivala Providnosti što me spriječila da rastavim prokleti krevet i ostavim ga u sobi, jer nisam imala vremena da ga maknem. Bez obzira na trenutni nedostatak prostora i činjenicu da spavam nasred sobe.
I onda sinoć sam opet bila osuđena na spavanje na dva fuckin' madraca. Glupača, umjesto da jedan maknem, ne ja sam se mučila do sitnih sati – again (and again, and again… :). I konačno zaspem, a mačor najdraži – Matko koji spava sa mnom u sobi se razbudio i počeo biti dosadan. Dok sam ga nakon polusatnog natezanja izbacila iz sobe, opet sam se razbudila i sve ponovo. Grhhh.
Sada sam na faxu dok ovo tipkam, kronično neispavana, imam još neke obveze, a večeras kada dođem doma iskreno se nadam da je tata bilo kako popravio krevet, jer inače će jedan madrac večeras letjet van kroz prozor. Molim, pozitivne misli za mene i moj krevet :)).
A sada, da prekinem više o dosadnim problemima sa spavanjem, imam jedno pitanje za vas. Jeste li slučajno šetali Savskom, tamo od HNK, pa prema Novinarskom domu, ili možda Klaićevom, pa vam je pogled slučajno pobjegao prema zgradi točno preko puta Westina? Ili ste se možda vozili autom onuda? Anyway, skoro sam se zabila u jednu od lipa u drvoredu u Klaićevoj kada sam na toj zgradi vidjela kako se preko valjda nekakvog projektora pušta filmić, a protagonist je vrli nam i jedini, neponovljivi gradonačelnik. I ne, nije dovoljno što nas siluju na kojekakve načine, sad još i ovo. I tako još mjesec dana, skupa sa onim odurnim zvončići – zvončići pjesmama na svakom koraku.
Da vjerujem u Djeda Mraza, pisala bih mu da nas poštedi svega toga, ali i on je još samo jedan pokušaj amerikanizacije i simbol konzumerističkog društva.
Jingle bells, jingle bells…
update u 22:53: Pater familias je popravio krevet!!!
. Na kraju sam odustala od čišćenja pa sam se igrala s njim. Slatkica. Totalno uživa u ovome :). Za razliku od Matka, kojeg sinoć nisam mogla pronaći pa je spavao negdje vani. A danas kada sam izašla van i zvala ga, dotrčao je kroz snijeg kao mali zeko. I kada je ušao unutra, 5 minuta je mjaukao kao da mi pokušava objasniti da je vani ubitačno hladno i da je on bio vani, i da di sam ja do sada, sunce mi žarko hehehe. Mucek mali.
