Marketing
Kraljevna na zrnu graška
Nisam kraljevna, a bome ne volim niti grašak (skupa sa grahom i kuhanim kestenima, jer sve mi je to isto), ali da imam problema sa krevetom i spavanjem – definitivno imam. Sve je počelo tamo negdje prošli tjedan kada mi je pukla bočna daska na mom krevetu. Koji je drven. I to mi se dogodilo drugi put u zadnjih godinu i pol! Ispada ko' da sam slonica (ili u najmanju ruku neki veći sisavac, medvjedica možda?) koja divlja po krevetu i lomi daske. Rekla bih slobodno da je to sad već simptomatično, ali o krevetu pričamo, pa bar bi taj komad namještaja morao izdržati barem nekoliko G-ova sile teže (bez obzira od kakvog je materijala), zar ne?
No, budući da mi se krevet najdraži sastoji od dva dijela, gornji na kojem moja malenkost spava i donji koji se izvuče kada mi dođe netko u goste, onda sam par dana spavala na tom drugom krevetu. E sad, u međuvremenu je moj mozak izrodio par ingenioznih ideja koje kao što su pale na pamet u velikom stilu, isto tako i otpale sa repertoara.
U početku sam odustala od bilokakvih popravaka i zamjena puknute daske, jer kao što je povijest pokazala, vrijeme poluraspada je bilo izrazito kratko, a i nije mi se dalo asistirati sat i pol – dva ocu najdražem dok to mijenja.
Prva ideja je bila da zamijenim u potpunosti krevet, i da kupim metalni. Ambiciozno sam otišla u Kiku, ali nisam našla ništa zadovoljavajuće, a i tko bi ih dočekao da mi to dostave doma. Nakon prve i neuspješne potrage, odustala sam od te ideje i daljnjih hodočašćenja po kojekakvim dućanima i trošenju benzina dok krstarim po Žitnjaku u potrazi za prikladnim komadom metala, a između ostalog i zbog nedostatka vremena zadnjih dana.
Iduća briljantna ideja, koju sam djelomično provela u djelo je da oba madraca koja imam stavim jedan na drugi, na donji krevet koji se izvlači, a da krevet koji je pukao rastavim i pošaljem na vječna lovišta. I spojila sam ja tako ta dva madraca u subotu. Prvu noć nikako nisam mogla zaspat, ali to sam pripisala hiperaktivnosti zbog alkohola u organizmu jer smo doma feštali zbog maminog rođendana (što me sjetilo, kupila sam joj knjigu od Ante Tomića: Čudo u Poskokovoj Dragi, pročitala ju je i oduševljena je bila, smijala se ko' luda, jedva čekam da ju i ja pročitam:).
Onda je došla nedjelja, koja je to tortura bila, isto nisam mogla zaspati do sitnih sati, već je praktički svanulo kada sam se konačno onesvijestila od umora i prokletog okretanja u krevetu.
Tada sam shvatila da tako nikako neće ići, problem je što su dva madraca jedan na drugome doslovce premekani. A ja volim da je tvrdo, i to jako. Jbga, očito imam neke spartanske gene u sebi. Cijeli ponedjeljak sam davila tatu da napravi bilo što, da me briga za estetiku, što se mene tiče može i duck-tape uzeti i zalijepiti pukotinu, samo ako će držati. Neka spoji sa komadom drveta i to prišerafi. Bilo što!! Jučer to nije stigao napraviti. I da, usput sam zahvaljivala Providnosti što me spriječila da rastavim prokleti krevet i ostavim ga u sobi, jer nisam imala vremena da ga maknem. Bez obzira na trenutni nedostatak prostora i činjenicu da spavam nasred sobe.
I onda sinoć sam opet bila osuđena na spavanje na dva fuckin' madraca. Glupača, umjesto da jedan maknem, ne ja sam se mučila do sitnih sati – again (and again, and again… :). I konačno zaspem, a mačor najdraži – Matko koji spava sa mnom u sobi se razbudio i počeo biti dosadan. Dok sam ga nakon polusatnog natezanja izbacila iz sobe, opet sam se razbudila i sve ponovo. Grhhh.
Sada sam na faxu dok ovo tipkam, kronično neispavana, imam još neke obveze, a večeras kada dođem doma iskreno se nadam da je tata bilo kako popravio krevet, jer inače će jedan madrac večeras letjet van kroz prozor. Molim, pozitivne misli za mene i moj krevet :)).
A sada, da prekinem više o dosadnim problemima sa spavanjem, imam jedno pitanje za vas. Jeste li slučajno šetali Savskom, tamo od HNK, pa prema Novinarskom domu, ili možda Klaićevom, pa vam je pogled slučajno pobjegao prema zgradi točno preko puta Westina? Ili ste se možda vozili autom onuda? Anyway, skoro sam se zabila u jednu od lipa u drvoredu u Klaićevoj kada sam na toj zgradi vidjela kako se preko valjda nekakvog projektora pušta filmić, a protagonist je vrli nam i jedini, neponovljivi gradonačelnik. I ne, nije dovoljno što nas siluju na kojekakve načine, sad još i ovo. I tako još mjesec dana, skupa sa onim odurnim zvončići – zvončići pjesmama na svakom koraku.
Da vjerujem u Djeda Mraza, pisala bih mu da nas poštedi svega toga, ali i on je još samo jedan pokušaj amerikanizacije i simbol konzumerističkog društva.
Jingle bells, jingle bells…
update u 22:53: Pater familias je popravio krevet!!! 
Post je objavljen 01.12.2009. u 18:50 sati.