Pregled posta

Besplatno obrazovanje uvijek i za sve

"Genij može imati svoje granice, ali glupost nije tako hendikepirana."
Elbert Hubbard


Već se dugo spremam napisati post o visokom obrazovanju, budući da je tema itekako aktualna, ali nikako da to napravim. Ali sada zavežite pojaseve i krećemo.

Svi imaju svoje mišljenje o jednoj jedinoj želji studenata, a ja ću ovdje iznjeti svoje. Dakle, budući da je tema itekako osjetljiva, ovo je moje i isključivo moje mišljenje. Govorim o svom iskustvu i stvarima koje sam doživjela na vlastitoj koži, vidjela, čula itd.


Zahtjev studenata je jasan kao dan, a za sve one koji ga možda slučajno ne znaju (iako sumnjam) glasi: “Tražimo zakonski osigurano potpuno javno financirano obrazovanje na svim razinama zaključno s poslijediplomskim studijem”

Naravno da neke manje, a neke više žulja činjenica da bi mi sve za đabe, jer ništa na ovom svijetu nije besplatno. I kako se samo usuđujemo tražiti nešto slično, kada su studenti u Hrvatskoj maltene ko bubrezi u loju. E pa dragi moji, krenimo sa razbijanjem iluzija.

Ono što me itekako smeta, tj. mogla bih reći vrijeđa jest to što se studente proglašava neradnicima, govori se kako se borimo za vječne studente, kako gradimo cestu prema ljenčarenju i neradu. A vjerujte mi, to je veoma veoma daleko od istine.



Kakava je situacija sada?

Stav koji prevladava jest taj da se svaka greška studenta mora platiti. Na taj način, neki pametni ljudi misle da ako se studente udari po džepu da će se više motivirati za studiranje. Postoje analize koje govore o korelaciji između plaćanja studija i duljine studiranja, i ono što one govore jest da zapravo nema razlike između studenata koji plaćaju (upisali su fax u kategoriji 'osobnih potreba') i onih koji ne plaćaju (uz potporu MZOŠ-a). No, isto tako postoje i podaci koji vrlo jasno ukazuju da studiranje postaje privilegija bogatih. Dakle tko ima para, može što hoće, a tko nema – jebiga.

Koliko god to zvučalo nevjerojatno, ali upravo plaćanje kazni omogućava dulje studiranje. To je zapravo jedan mini paradoks koji se događa unutar sustava.

Bolonjcima ne trebam puno objašnjavati, ali ostatku da bude jasnije ću reći ovo: prema bolonji postoji određeni sustav koji onemogućava da student 'zabušava'. Naime, postoji cijeli niz odredbi koje se moraju ispuniti da se ne bi izgubilo pravo na studiranje. I one su prilično stroge. Dakle imate neke dopuštene manevre u kojima se možete 'kretati', ali ako ih ne poštujete, letite sa faxa once and for all. Ajmo konkretno: ako ne skupite 18 ECTS bodova (ECTS bodovi se dodjeljuju proporcionalno težini kolegija - u teoriji, u praksi ima svega, ali bitno je da se ECTS bodovi ostvaruju polaganjem kolegija) u jednog godini, ili 35ECTS boda u dvije godine – gubite pravo studiranja. Isto tako, ako ne položite određeni kolegij unutar jedne akademske godine, ponovo ga upisujete iduće, uz napomenu da se to plaća. Svaki ECTS bod koji nosi kolegij množi se sa određenom svotom novaca (ovisno od faxa do faxa na Zagrebačkom sveučilištu je taj raspon između 100 do 360 kuna, na PMF-u iznosi 150 kuna, pa ako ste pali ili niste položili neki kolegij u zadanom roku, npr. Staničnu i molekularnu biologiju koja nosi 9 ECTS bodova, ponovo ćete ju upisati i platiti 9x150kn = 1350kn). Također, kolegij možete ponovo upisati samo jednom, ako ga niti nakon drugog upisa niste položili – letite s faxa. Naravno, kada se u cijelu priču uvede i sustav predmeta prethodnika i sljedbenika (uvjeti), stvar se dodatno komplicira i de facto ono što je teorijski moguće, postaje još manje mogućim upravo zato što se neki predmeti moraju položiti, da bi se mogli upisati novi. Sve u svemu bolonja kao takva onemogućuje tzv. vječno studiranje koje svi redom toliko spominju, jer je sustav prilično dobro koncipiran. I ono što studenti žele je da se takva bolonja i provodi.

No, tu ima i jedno veliko ALI. Upravo kroz ponovo upisivanje određenih nepoloženih kolegija i plaćanje istih, fakulteti dozvoljavaju upisivanje i treći put, ako ne i više puta. Dakle, zdravoseljački – kol'ko para, tol'ko muzike. Naravno, ne može svaki student platiti ne znam koliko puta ponovni upis kolegija koji nosi 8 ECTS bodova, ali oni koji mogu plaćati će naravno platiti i na taj način ulaze u kategoriju vječnog studenta. A naravno, pravila bolonje se tu zaobilaze, jer student daje pare. A pare očito svima vežu usta. I da, ovdje moram napomenuti da se ponovni upis kolegija naplaćuje mimo školarina. Dakle imate određenu svotu novaca koju plaćate za godinu (na Biologiji je to nešto iznad 9000 kuna) i onda na to još te dodatne novce. Naravno te ponovno upisane kolegije vi bi trebali ponovo slušati i odlaziti na vježbe i seminare, ali ukoliko ste to sve odradili u praksi se ne morate pojavljivati na faxu. Dakle, vi ste sebi za određene novce kupili mogućnost izlaska na ispit još nekoliko puta (neki profesori čak ne dozvoljavaju da ako ste ponovo upisali predmet idete na kolokvije, nego samo na ispit). I ništa više. Realno, zapravo jako malo koštate, ali ste vi to masno platili.

Naravno, ovakav sustav kada studenti sve plaćaju odgovara Sveučilištu i Ministarstvu, ali potiče duže studiranje, i ponavljam da studiranje postaje privilegija onih koji imaju novaca.



Javlja se socijalna nejednakost

Hrvatska je socijalna (a ne socijalistička!) država. To znači da bismo svi trebali biti jednaki i da bismo svi na temelju svojih sposobnosti trebali imati jednake mogućnosti. Utopistički ili ne, to je tako i to je ispravno. Ono što se događa jest to da samo odabrani mogu studirati, oni koji imaju novaca.

Prema jedinim dostupnim podacima vezanim uz socio-ekonomski status studenata (iz studije Dolenec, Marušić, Puzić, IRO 2006:9-10) može se pročitati zaključak: „...dobivene razlike mogu ukazati na vrlo visoku stopu socijalne reprodukcije u pogledu obrazovne strukture, odnosno na mogućnost da obrazovanje, umjesto kao sredstvo socijalne promocije djeluje kao svojevrsni filter koji ne propušta one koji su bliži donjem dijelu socijalne ljestvice.“
Neću vam sada donositi konkretne brojke, ali ako nekoga posebno zanima mogu i to, no ova rečenica je prilično jasna.

Predlagali su se različiti modeli – studentsko kreditiranje (uvod u dužničko robstvo), sustav stipendija, različiti načini za subvencioniranje od strane države, ali samo onima najuspješnijima... I sve je to divno i krasno, ali događa se velika nejednakost jer novac postaje mjerilo, a ako netko nema mogućnosti, mora biti izvrstan. A puno ljudi nema mogućnosti. A recite vi meni, mogu li (i moraju li) svi biti izvrsni?

Druga je stvar također što je uz bolonju praktički nemoguće studirati i raditi. Većina koja ozbiljno studira, zna o čemu pričam. Dakle i tu se smanjuje mogućnost za bilokakav dodatan izvor prihoda.




Puno je pitanja, a odgovora nema...

Na Sveučilištu trenutno vlada kaos. Entropija sustava je ogromna. Doslovce se ne zna tko pije, a tko plaća. I naravno, takva situacija je pogodna za kojekakve malverzacije i sitne nepodopštine. Neću sada ulaziti u to kakvi su planovi za zagrebačko sveučilište, jer time bih se jako udaljila od teme, ali ono što je bitno da oko sustava školarina vlada jedna jako velika konfuzija. Nitko ne zna definirati što je školarina. Ne postoji odgovor na pitanje što je školarina? Oni studenti koji studiraju za tzv. osobne potrebe plaćaju određenu 'školarinu', ali nitko ne zna kuda te pare idu. Nisu to mali novci, da se razumijemo. Ministarstvo nema pojma kuda se pare troše i šta se sa njima događa (izlika je autonomija sveučilišta). Sveučilište da je firma, propala bi odavno. Jer transparentnosti nema.

Drugo je pitanje zašto se ne dobiva račun kada školarinu platimo? To isto nitko ne zna. Odgovor mogu samo pretpostaviti, a i vrlo je logičan. Jer na taj način bi profesori morali staviti potpis da smo određene stvari naučili na njegovom kolegiju i garantiraju na taj način da imamo određene vještine i znanja. Naravno, nitko se ne usuđuje jamčiti takve stvari jer ne žele snositi odgovornost. Naravno, tu bi se otvorila Pandorina kutija, jer bi svatko imao pravo reklamacije na račun... A i sami znamo kakva je kvaliteta studija. Što nas dovodi do toga da se mnogi pitaju zašto ne tražimo veću kvalitetu studija? Pa zar bi prvo trebali plaćati nekvalitetan studij? Jer znamo da se to neće popraviti preko noći. Radi se i na ovom pitanju, ali glavni je problem što ne postoje sankcije za profesore ako rade loše. Naravno, to se ne bi promijenilo niti plaćanjem.




Novaca ima

Ima itekako. Tko kaže da nema – laže. Ono što studenti tvrde jest da je stvar jedino u preraspodjeli novaca. Prema podacima koje imam besplatno bi obrazovanje državu stajalo od 300 do 500 milijuna kuna godišnje, što je svega oko 0,2% državnoga proračuna koji iznosi oko 120 milijardi kuna. Ako znamo da su samo rukometne dvorane koštale 2 milijarde kuna, a prema nekim (optimističnim) procjenama kroz korupciju nestane 6 milijardi kuna godišnje jasno je da je sve samo stvar volje i određivanja prioriteta. Dakle, moramo si postaviti pitanje što nam je bitnije?




Neinformiranost se pretvara u glupost

Jako puno ljudi ima potrebu komentirati trenutnu situaciju. Toliko da to postaje neukusno. Osnovna je stvar što su ljudi nedovoljno informirani, ali naravno kroz tu svoju neinformiranost pokazuju količinu gluposti koju su u stanju izgovoriti u jedinici vremena. Ono što me osobno jako jako jako smeta je to što se prvenstveno studente FFZG-a pokušava prikazati kao da su neradnici, napušeni jadnici i ne znam što sve ne. Nisam studentica tog fakulteta, ali svoje kolege ću itekako braniti. Tamo su kolege koji redovno studiraju, svi su oni bolonjci i bore se za bolju budućnost, za svoju djecu. A ono što ljude vjerojatno najviše čudi jest to da nisu sebični i ne gledaju vlastite intrese. Oni koji su sada tamo su se izborili za besplatni diplomski i dok to traje oni će fax i završiti, ali hvala Zeusu i nebesima, gledaju dalje i misle na one koji će tek doći. I svatko tko se imalo pokušao informirati o tome što se tamo događa zna bi i vidio bi da su to ljudi koji rade puno. Organiziraju kojekakve sadržaje kao alternativu nastavi. Profesori tamo ne drže predavanja nego sudjeluju na tribinama vezanim uz cijelu ovu problematiku. Kada traje blokada, taj fax je središte intelektualnog rada i mogućnosti za pozitivan napredak.

Nije li logično da upravo tako nešto krene sa Filozofskog fakulteta. Ne bi li bilo pretužno i prežalosno kada bi oni koji bi trebali biti predvodnici društvenih znanosti šutjeli? Svi oni koji kritiziraju taj fax zbog toga, neka se onda poklope po glavi i šute. Njima je možda šutnja zlato. Ali u ovom slučaju itekako nije.

Koliko ljudi je samo kritiziralo blokadu i plenum. Kao, nije dobra metoda. Ma jel'? A dajte vi meni, dragi moji, neku bolju. Prosvjedovali smo i ništa se nije dogodilo.Sastančilo se sa exMinistromwannabePrecjednikom i ostalom ekipom iz dotičnog resora. Samo nebo zna koliko se pisama slalo na različite instance. I od svega toga jedno veliko NIŠTA. Ovo se nije dogodilo preko noći. Iza nas je 3 godine borbe. Na proljeće je tek izašlo van. I zato kada kritizirate plenum ili blokadu, idite tamo vidjeti kako to funkcionira, jer svi su dobrodošli, a onda pričajte lovačke priče. Ono što je pozitivno jest to da se postigao određeni napredak, ali do cilja još nismo došli, no nada umire posljednja :).




Ja/Mi vas podržavam/o, ali...

Koliko puta sam samo ovo čula. Eh da mi je lipa za svaki put, sigurno bih do sad već skupila 5 kuna :P. Svi povlače argument da se sve mora platiti i ništa nije besplatno. I ja se tu apsolutno slažem. Svi govore da ne žele plaćati tuđi nerad. I sa time se slažem, ali već sam gore objasnila kako bolonja onemogućava nerad i mi želimo takvu primjenu bolonje. Kažu kapitalizam ste htjeli – kapitalizam ste dobili (mene nitko ništa nije pitao šta hoću :). I kažu da sustav naprosto funkcionira tako. I sve je to ok, ali zašto se mi ne bismo borili protiv njega? Tko je ikada rekao da je kapitalizam savršen? To je sustav koji je jako daleko od savršenstva, ali je vjerojatno najbolji koji trenutno imamo. No zašto mi ne bismo pokušali ga prilagoditi sebi. Kada nešto čovjek želi, moj je stav da je bolje umrijeti pokušavajući nego sjediti i ne raditi ništa. Jer živjeti sa spoznajom da si mogao, a nisi probao, meni je osobno strašno. I zato, nemojte nam govoriti: „Ali vani je tako, vani je ovako...“ Pa neka je. Zašto kod nas ne bi bilo drugačije?




I za kraj...

Ajme, stvarno se ne sjećam kada sam zadnji put napisala ovako dugačak tekst. Ne da mi se raspravljati u komentarima na drugim blogovima na istu temu, jer argumenata je puno, a ovako sam bar probala približiti svoje mišljenje i situaciju kakva je sada. Blokade su trenutno prekinute, ali plenumi se i dalje sastaju. Nadam se da ćemo uspijeti promijeniti sustav, ako ne, barem ćemo znati da smo probali...




A sada da čujem vas!





Post je objavljen 09.12.2009. u 14:35 sati.