Dostojanstvo? Jel ga neki uopće imaju?

Počela sam pisati post o pohlepi, ali negdje putem sam izgubila inspiraciju, no doći će ona već, ne sumnjam.

Zadnjih mjeseci sam svjedok jedne zaista neugodne priče, a glavni akteri su osobe koje su došle na kraj svoga radnoga vijeka, i umjesto da se dostojanstveno povuku (barem to, kada su iza sebe ostavili blato), dotični padaju uz veliki bum i kanđe kojima grebu sve što stignu, samo da ostave trag.

Loše stvari su dotični radili, cijeli radni vijek im je bio prepun kojekakvih skandala i obskurnih radnji, ali uz dobra zataškavanja, sve je to nekako prošlo. A i prije su bila druga vremena, moglo se što se htjelo. I naravno, teško je prijeći preko tih grijeha prošlosti, no nije mi jasno kako ne shvaćaju sada, u ovom vremenu koliko su toga lošega napravili? I nikako mi nije jasno zašto se ne pokriju po glavama i šute, i odu tiho. Bit će bolje za njih.

Naravno, ova priča je dovoljno općenita da bi se mogla primjeniti na mnoge. I jasno mi je zapravo zašto se ljudi tako ponašaju. Jer su svjesni da su cijeli život potrošili na ništa. Nisu ostavili nikakvo naslijeđe iza sebe. Otići će i nitko ih se neće sjećati, nego će svima biti drago što su fosilne aždaje konačno otišle. I onda, kada bi na kraju mogli pokazati mrvicu dostojanstva, padaju u to blato i još se poput svinja valjaju u njemu (i pritom neka se prave svinje ne uvrijede:).

Mogu samo zamisliti kako je teška spoznaja o vlastitom neuspješnom životu. Da se razumijemo, neuspjehom smatram loše međuljudske odnose, patološku okolinu koje takve osobe imaju oko sebe. Rad isključivo temeljen na tome da donese nekakvu sitnu osobnu korist i zadovoljštinu – dakle prije svega sebičnost. I nije li tužno da nakon što netko tako ode svi samo osjete olakšanje?

Za puno ljudi možemo reći da su mudri, da su nam na neki način obogatili život, da su posebni – svaki na svoj način. Ali nitko ne spominje te loše ljude, kojima je glavni pogon vlastita sebičnost i pohlepa. I oni nam oblikuju život. Oni su primjeri koji nam pokazuju kako ne treba živjeti. Jer ne moramo i sami biti loši da bismo shvatili da to nije dobro. Dovoljno je promatrati druge ljude i učiti iz njihovog primjera.

I zato mislim da o zlim i lošim ljudima treba pričati. Jer tako znamo što je dobro. Znamo što treba cijeniti. Osobno vjerujem da smo svi u dubini duše dobri, samo što neki putem izgube dobrotu ili jednostavno idu linijom manjeg otpora...

Nadam se da će ova sapunica koju gledam već neko vrijeme što prije završiti. Jer jednostavno je već postalo žalosno sve to promatrati...