Prije posta, vjerojatno važnije od cijelog ovog mog teksta ispod, molim Vas pročitajte post od Mede o tome kako u Dubrovniku žele ubiti 300 životinja. I molim Vas potpišite on – line peticiju, veoma je jednostavno, zahtijeva 15 sekundi vašeg vremena. Hvala svima.
Link na post.
Link na peticiju.
A sada post...
Postoje neke stvari koje naprosto znam. Ne, ne mislim pritom na one podatke koji se mogu pronaći u knjigama. Zapravo bolje je reći da postoje određene stvari koje osjećam. I nije to intuicija, ne bih to tako nazvala, nego jednostavno neki osjećaj u meni koji kao da mi govori što jest za mene, a što nije.
Tako na primjer znam i osjećam da Zagreb nije mjesto gdje ću živjeti cijeli život. Naprosto, to nije moj dom, to je samo mjesto gdje sam se rodila i gdje sam odrasla, ali tu ne pripadam. To osjećam već godinama i ne mogu objasniti zašto se osjećam kao stranac u vlastitom gradu. Ali, naprosto je tako. Nemojte misliti da ga ne volim, volim ga jako, poznajem ga prilično dobro, srceme boli kada vidim šta mu se događa, ali naprosto to nije to.
Bila sam u puno gradova, što po Hrvatskoj, što po Europi i u niti jednom nisam osjetila taj osjećaj pripadanja. Kao da je to to. Sve do prošle nedjelje. Ajmo sada, ona napeta muzika, bubnjevi... Gdje je to Semiramida bila prošle nedjelje?? Bila sam u Puli. Inače mi je mama tamo rođena, ali ovo je bio prvi put da sam baš bila u samom gradu (ne pitajte zašto nisam prije jer je duga i komplicirana priča). Ok, bila sam na terenu tamo prije godinu i pol, ali baš u centru grada nisam bila. Nisam šetala ulicama, nisam taj put čak niti vidjela Arenu. Dakle, kao da i nisam bila u gradu.
Nije da sam se zaljubila u grad, iako je presladak. To je totalno jedan drugačiji osjećaj, jer npr. u Rim sam beznadno zaljubljena. Ne, nego sam se tamo osjećala... hmmm... pa kao da sam doma... Teško mi je to objasniti, ali kao da je to to. Kao da sam dugo bila negdje, a vratila sam se kući. Tjedan dana mi je trebalo da si protumačim taj osjećaj. I mislim da mi je sada jasno, jer nikada prije ga nisam osjetila za niti jedno drugo mjesto. Naravno, ne želim reći da je to moje mjesto iz snova za budući život na temelju jedne šetnje gradom, ali ne znam, čudan je taj osjećaj i progoni me već danima.
Znam da sam vidjela grad praktički bez turista (iako ih je bilo nešto sitno), znam da je po ljeti drugačije, znam da je opako kada zapuše bura, ali nekako, taj osjećaj mi ne da mira... More je bilo tako plavo... Iako nisam (još) zaljubljena u more baš toliko, ali i to bi se moglo dogoditi.
Ono što me jako iznenadilo je to što mama nije baš osjećala neku nostalgiju što je tamo, a pogotovo ne zato što vidi more. A pokazala mi je gdje je živjela prije. Imala je pogled na more i na prekrasnu šumu s druge strane. I nije mi jasno kako joj to ne fali.
Ne znam, zbunjena sam, ali vjerujem svojim osjećajima. Ali kao što bi Doris Day rekla:
Que Sera, Sera,
Whatever will be, will be
The future's not ours, to see
Que Sera, Sera
What will be, will be.
I tako, puno toga ja još znam, tj. osjećam, ali to su priče za neke druge posteve. Isto tako bih voljela napisati post sa slikama iz Pule, ali imamo neki novi fotić, tj. kameru – fotić, pa je proces da prebacim slike na komp.
Post je objavljen 08.11.2009. u 14:58 sati.