S one strane rijeke

Novi Zagreb sam uvijek doživljavala kao onaj dio grada preko Save. Uvijek je bio daleko i nisam baš imala neke potrebe često ići tamo. Eventualno bi se išlo na Hrelić nedjeljom, i to možda jednom ili dva puta godišnje. Baka je čak živjela tamo koju godinu, u Sigetu, dok su Ravnice bile poplavljene, ali bila sam stvarno mala, i jedva da se sjećam tih hodočašćenja s mamom u Novi Zagreb, hipohondričnoj baki koja je svakih par dana imala „ozbiljne“ zdravstvene probleme. I da, naravno kada bi se išlo na neko putovanje u smjeru Karlovca ili prema Velikoj Gorici, onda se morala prijeći Sava s te strane. I to je zapravo bilo sve.

Ono što nikako ne mogu prežaliti u našem Zagrebu jest činjenica da je Sava rijeka koja razdvaja grad, umjesto da ga spaja. U svim velikim gradovima u kojima sam bila, rijeka je ono što povezuje grad, Dunav je srce Budimpešte, Tiber Rima, Isar Münchena, Seina Pariza...

U zadnjih nekoliko godina Novi Zagreb dobiva sadržaje zbog kojih ljudi imaju želju tamo otići, jer prije je to samo bila hrpetina zgrada i nikakvih sadržaja (osim Velesajma). Bundek je prvo što je pokrenulo taj dio grada. Svake godine se tamo održavaju različite manifestacije, a meni posebno drage su Floraart i Rujanfest.

Ono čemu se ja neizmjerno veselim, kao mala beba zvečki, je otvorenje novog Muzeja Suvremene Umjetnosti. Iako moram priznati da nisam najnajveći fan suvremene umjetnosti, ali volim pogledati neobične izložbe i zanimljive ideje.

Naravno, od novijih sadržaja tu su i Arena Zagreb i Avenue Mall za sve ljubitelje šopinga.

Otkada sam krenula na fax i položila vozački, puno sam češće u tom dijelu grada, pogotovo zato što kolega Medo tamo živi. Pa dok zajedno učimo, sa 18 kata promatramo grad. I moram vam reći da iako mi se prije činio kao bezvezni dio grada, s one strane Save, u zadnje vrijeme mi je nekako prirastao srcu.

Nadam se da će s vremenom i taj dio grada dobiti sadržaje koje zaslužuje, te tako postati još povezaniji sa Zagrebom koji je s ove strane rijeke.