"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
Već sam prije pisala o zgodama i nezgodama u prometu, a u tom postu sam se čak dotakla biciklista, ali to se svelo samo na riganje vatre (kao uostalom i ostatak tog posta).
Neću sada nastaviti u istom tonu, jer nije baš da sam toliko bjesna zbog neke posebne situacije, nego više ću se bazirati na neke svoje observacije odkada sam veoma aktivni sudionik prometa.
Počela sam voziti bicikl tamo negdje kada sam krenula u osnovnu školu, dakle imam barem nekih 14 godina biciklističkog vozačkog staža. U nekim periodima sam više vozila, a u nekima manje, ali mogu reći da sam prilično kilometara prošla tu po kvartu i okolici s obzirom da se ne bavim nikakvim ozbiljnim biciklizmom.
Naravno u početku sam vozila samo po svojoj ulici, jer nije bilo toliko prometa, a moj crni BMX i ja smo bili nerazdvojni. Joj što sam voljela taj bicikl. Sjećam se kada sam ga dobila, ajme koja je to sreća bila. Sestra je dobila crveni, a ja crni. Dugo sam ga imala. Ne znam što se na kraju dogodilo s njime. Nakon njega dobila sam novi, veliki bicikl. Sjećam se, bio je Limexov plave boje. E to je bila prava pila. S njime sam stvarno puno kilometara prošla, a i moram reći da sam zahvaljujući njemu bila u popriličnoj kondiciji.
E sad zašto ovo sve pišem? Opasno je biti sudionik u prometu, zaista se mora na sve paziti. A najopasnije je biti biciklist. S obzirom da imam poprilično biciklističkog vozačkog staža mislim da sam barem djelomično kompetentna komentirati situaciju u prometu. Naime ono što sam primjetila jest to da su biciklisti uglavnom muhe bez glave (neću sada komentirati vozače automobila, jer to je drugi par opanaka). Iako su ravnopravni sudionici u prometu, ne poznaju prometna pravila niti najmanje.
Položila sam vozački prije dvije godine, ali puno prije toga sam znala prometna pravila vezana uz moje biciklističko sudjelovanje u prometu. Znala sam da moram voziti s desne strane kao i auti (neki voze s lijeve zato da vide da im auto ide u susret, ali to je very very wrong, samo pješaci moraju hodati s lijeve strane). Također, ako vozim po cesti, držim se što bliže rubu zato da me auto može bez opasnosti i za mene i za njega zaobići, a ne glumim kamikazu posred ceste i ne pravim kolonu automobila iza sebe. Ono što me također smeta je što biciklisti ako voze po nogostupu misle da im se svi moraju micati u stranu. Ne, ne moraju, jer nogostup je za pješake, osim ako nema biciklističke staze pa onda netko slučajno zaluta. I zato treba paziti na pješake, a ne im zvoniti do iznemoglosti, jer vrlo često se niti ne obaziru na ono iza njih. Ono što mi je posebno iritantno jest vožnja preko pješačkog prijelaza. Kada se prelazi preko pješačkog prijelaza, bicikl se mora gurati, zar je toliko teško sići s njega?
Ne razumijem bisere koji voze bicikl sa slušalicama na ušima. Nemam ništa protiv slušanja glazbe preko MP3 playera, ali na biciklu je to opasna radnja. Osobno mi je ponekad osjet sluha pri vožnji biciklom važniji nego osjet vida, jer čujem kada mi dolazi auto iza mene. Ali neki to neće nikada shvatiti...
Također nije mi jasno zašto se svi protive nošenju biciklističke kacige? Mislim, nije to nikakva sramota, niti je smiješno. Što, pokvarit će vam frizuru? Osobno mislim da je frizura manje bitna od toga da kaciga može spasiti život. Iako nisam nikada nosila kacigu, i mislim da sam prilično dobar vozač (zadnji put sam drmnula s bicikla tamo negdje u sedmom osnovne čini mi se), to ne znači da ne postoji mogućnost da ću se razbiti. Jer ne moram na kraju biti uopće kriva, ali poslije više nije bitno.
Planiram si uskoro kupiti novi bicikl, jer ovo sa parkingom u Zagrebu više nije normalno, a uostalom i zdravije je. I iako nikada nisam nosila kacigu, uz novi bicikl ću si kupiti i dobru kacigu. Nikada nisam bila muha bez glave na biciklu, pa sigurno neću niti postati jedna, i iako je vožnja biciklom zaista predivna i nema lijepšega od vjetra u kosi dok juriš niz neko opako brdo, ali ipak je i opasna ako ne poštujemo neka osnovna pravila.
Oprostite na nedostatku inspiracije za pisanje nečega pametnog... ali morala sam maknuti prethodni post, jer svaki put kad otvorim blog, već mi se počelo gaditi. Tako to obično bude s političkim temama.
Ali zapravo, nije da nemam inspiracije, nego nemam inspiracije za pisanje ičega vedrog i veselog. Mislim, pada mi na pamet nekoliko tema, ali jednostavno nemam volje za pisanjem istih (nisu još dovoljno zrele da izađu iz mene). A još malo grebanja po politici bi me vjerojatno pripremilo za Vrapče... ne želim si to, barem ne još :)
Nisam u stanju smisliti pametan naslov za kretenizam koji nas okružuje.
Televiziju više ne gledam, eno je skuplja prašinu u mojoj sobi. Novine sam prije čitala redovito, bio je to moj svakodnevni jutarnji ritual. A sada, iako sam često na internetu, izbjegavam portale i slične gluposti jer jednostavno ne mogu više podnijeti količinu govana koja se događaju svakodnevno. Naprosto moj mozak ne može obraditi toliku količinu sranja odjednom. Pa je to vjerojatno obrambeni mehanizam da ne gledam ta sva sranja.
No ipak svaki sustav ima nesavršenosti, pa tako i moj obrambeni mehanizam. A i ipak, od nekih stvari čovjek ne može pobjeći ma koliko se trudio.
Dakle, nije to njima s Neptuna palo u redakciju, nego ravno sa stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, dakle, ako ništa drugo sve je transparentno (joj što mrzim tu riječ).
(imate link na potpisani dokument, lijevo u plavom kutu pod nazivom Odluka o raspodjeli sredstava za financiranje obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i zdravstvenih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u BiH iz sredstava Državnog proračuna RH za 2009. godinu)
Da se razumijemo odmah na početku, nemam apsolutno ništa protiv pomaganja drugima. Nemam ništa protiv pomaganja drugim državama. Nemam ništa protiv davanja novaca okolo. Nemam ništa protiv BiH, evo idući tjedan idem tamo. Dakle, osobno nemam nikakvih animoziteta prema toj konkretnoj državi. I da se razumijemo, nije bitno jel' u pitanju BiH, isto tako smo te pare mogli slati Slovencima ili Južnoafričkoj Republici. Apsolutno je isto.
Ova država se ponaša kao pijani milijoner. Nemam drugog boljeg izraza. Zaista nemam. Dajemo šakom i kapom, djelimo pare koje nemamo. Nemamo za sebe niti približno dovoljno, ali zato smo velikodušni za poluditi. Pa 'ko nas ne bi volio? Mi smo el dorado. Obećana zemlja. Rudnik novaca i gluposti.
Neka dajemo, neka dijelimo, ALI ZAR NIKOME NIJE JASNO DA MI TE NOVCE NEMAMO?.
N E M A M O!!
Da nacrtam?
I dalje, ne bi bilo apsolutno ništa sporno da mi samo mjesec i pol kasnije nismo morali početi plaćati tzv krizni porez ili u narodu popularno nazvan harač.
Dakle s jedne strane okolo djelimo, iako je kriza i recesija i stalno se priča da 'stegnemo remen', a s druge strane djelimo šakom i kapom.
I tko je tu lud?
Mislim da bi se granice Vrapča trebale proširiti izvan službenih zidova bolnice u zapadnom djelu Zagreba.
Ako imate volje možete na ovom, ovom i ovom linku vidjeti kuda idu 23 500 000, 00 kuna (slovima: dvadeset i tri milijuna i petsto tisuća kuna) naših proračunskih novaca. Novaca od kojih svi mi u ovoj zemlji plaćamo porez. Novaca kojih nemamo dovoljno. Novaca koji nedostaje pa iz solidarnosti plaćamo krizne namete.
I dok sa 50 000, 00 kuna pomažemo gradnju ograde dječjem vrtiću "Pahuljica" u Kupresu, u Zagrebu u vrtiću pada strop na glavu odgajateljici i djeci.
I dok plaćamo narodne nošnje i obnove kojekakvih zgrada i kupnje kojekakvih knjižnica i kompjuterske opreme, kod nas djeca iz udaljenijih mjesta jedva uspjevaju doći do škole jer nemaju osiguran prijevoz ili je brutalno preskup.
Ponavljam, podržavam altruizam, ali trebamo se zapitati što su nam prioriteti.
Jebu nas, kako god okrenete. Ali, sex bi trebao biti ugodna radnja, ne znam kako vi, no ja se osjećam silovano.
Kao što do sada već vjerojatno znate, završila sam gimnaziju, točnije Klasičnu, ovdje u Zagrebu. Ono što me oduvijek smetalo, i u srednjoj, a i sada dok studiram biologiju, jest marginaliziranje prirodnih predmeta. Ne znam jeste li primjetili, ali nekako kada se kaže 'opća kultura' uvijek se misli na poznavanje povijesti, književnosti, glazbe, filma, likovne umjetnosti i tih nekih društvenih kategorija.
To me počelo smetati još u srednjoj, jer iako nisam do samoga kraja znala što ću studirati, uvijek su ta četiri prirodna predmeta (biologija, kemija, fizika i matematika) bila 'manje' bitna. Najteži od svih, ali iz tih predmeta su se tolerirale slabije ocjene. Jer ipak smo mi gimnazija, i to još klasična.
Nije mi jasno zašto je važnije znati tko je Hitler, nego koliko čovjek ima kromosoma? Ok, priznajem, banaliziram, ali svodi se na isto. Koliko je Hitler važan za XX stoljeće, toliko je broj kromosoma važan za biologiju čovjeka.
Zašto se ne mora znati koliko kisik ima elektrona u zadnjoj ljusci? Zašto Heisenbergovo načelo neodređenosti nije jednako zanimljivo kao i Napoleon Bonaparte? Zašto ljudi ne znaju osnovnu formulu fotosinteze (pa ona objašnjava kako kisk dospjeva u atmosferu)? Zašto svi zaboravljaju trigonometriju odmah nakon što se rješe matematike, a toliko je važna i primjenjuje se u svim prirodnim znanostima?
Koja je poanta ovoga svega?
Pa budući da se općom kulturom generalno smatraju društveni predmeti, dok su ovi prirodni 'teški' i 'nerazumljivi', dolazimo u situaciju da ljudi ne poznaju živi i mrtvi svijet oko sebe. A budući da ga ne poznaju, ne znaju kako funkcionira. A budući da ne znaju kako funkcionira, nije ih briga za puno stvari na koje bi trebali paziti.
Recimo, slušala sam nedavno jednu kretenoidnu raspravu o prstacima. Određeni biseri su se hvalili kako ne vole školjkaše, ali eto probali su prstace iz fore, jer su eto zabranjeni. I nikako im nije jasno zašto je zabranjen lov istih kada stvarno nisu ništa posebno. Budući da su ljudi takvi kakvi jesu, nije im palo na pamet istražiti ZAŠTO je ta vrsta zaštićena. Nije stvar u maloj populaciji, ili da je pred izumiranjem, nego zato što živi u kamenu, da bi ih se izvadilo, mora se razbiti kameno dno koje se na taj način uništava. A kada se uništi to stanište, koje nije dom samo prstacima, nastaje podvodna pustinja, koja se više ne može obnoviti. Ali eto, to nije opća kultura, pa ljudi ne znaju... Živio debilizam.
Da ne pričam koliko sam puta čula kako je netko u svom vrtu kopao i ne znam šta radio, kad je naletio na zmiju i zatuko ju sa motikom. I povrh svega se hvali svojom hrabrošću, jer eto boji se zmija, a one su sve od reda opasne. U Hrvatskoj postoje samo dvije otrovnice (poskok i riđovka) i jedna ili dvije poluotrovnice. Sve žive na točno određenim vrstama staništa, i uz zaista malo osnovnog znanja o njima, može se s njima jako lijepo egzistirati. A te zmije koje ljudi ponosno zatuku u svojim dvorištima, najčešće budu neke bezopasne jadnice poput bjelouške ili jadan sljepić ili blavor, koji čak ni nisu zmije, nego gušteri bez nogu. A da ne pričam o biserima koji ubijaju guštere ili daždevnjake jer su 'opasni'. Činjenica da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan otrovni gušter (na svijetu žive samo dvije vrste otrovnih guštera, jedan u Meksiku, a drugi na tri otočića u Indoneziji (Komodo, Rinca i Flores)) očito nikome ništa ne znači. A još tužnija činjenica da se gušteri i daždevnjaci više boje nas, nego mi njih i da će pobjeći prvom prilikom isto nikome ništa ne znači. Sve što oni rade, rade u samoobrani. A mrtvo slovo na papiru, tj. naši zakoni, koji kažu da su SVI vodozemci i gmazovi u Hrvatskoj zaštićeni zakonom ne predstavljaju nikome ništa. Jer eto ljudi to ne znaju... Živjelo neznanje.
Ljudi kojima se zaista divim su oni koji si uzmu nekog kućnog ljubimca, jer eto djeca su bila dosadna. Pa je dijete nakon 3 dana shvatilo da mu je nova igračka dosadna, pa je briga pala na starce. Pa su starci odlučili da ne žele biti dežurne budale i preuzimati djetetovu odgovornost. Pa sami budu još neodgovorniji pa životinju puste u bijeli svijet nek se sama snađe. Idealan primjer ovoga o čemu govorim jest kada ljudi kupe djetetu kornjaču, točnije crvenouhu kornjaču. Nije se lako brinuti za gmaza, ali to je jeftino, pa 50 kuna više manje, nije bitno, samo da začepe usta podmlatku. I kada se dogodi gore napisani scenarij, ljudi uzmu kornjačicu i ostave ju negdje u neko jezero. Ali ne razmišljaju da mi imamo svoje barske kornjače i da ih crvenouhe kornjače (koje su inače podrijetlom iz sjeverne Amerike) direktno ugrožavaju. Bitno da su se oni rješili svojih problema, a koga briga za autohtonu faunu. Živjela neodgovornost.
Također su mi genijalne priče o biljkama. Tu moram odati priznanje kumicama koje prodaju zaštićene vrste na placu i friško ubrane u šumi poput šafrana, jaglaca, đurđica, ciklama i visibaba. A još bolji su mi genijalci koji ih kupuju, jer na taj način podržavaju branje tih vrsta. Ako nema potražnje, neće biti ni ponude jel' tako? Najžešći su mi argumenti poput: 'Ah, pa šafrana u proljeće ima ko' u priči.' ili 'Joj, pa visibabe mi rastu u dvorištu.' ili 'Neće se ništa dogoditi ako uberem malo ciklama ili đurđica.' Da, šafrana u proljeće ima ko' u priči, i ako naiđete na stabilnu populaciju, ne znači da nisu ugroženi, jer sa šafranima, kao i sa svim gore navedenim vrstama nije problem da nisu sposobne rasti, nego im se uništava stanište. Krčenjem šuma one nestaju. To je glavni problem i zato su zaštićene, a ne zbog smanjenog reproduktivnog potencijala. Ako nekome visibabe i rastu u dvorištu, šta nije lijepše da i dalje rastu vani, nego da uvenu nakon 3 dana u vazi? Pa ima toliko uzgojenog cvijeća samo zato da se stavi u vazu, zar su visibabe neophodne?
Naravno, ovdje sam spomenula samo neke primjere. Obično, sve biljke koje lijepo cvatu su i najugroženije, jer ih ljudi beru ko' ludi, jer su baš krasne. U Hrvatskoj je poznato 129 vrsta orhideja i sve do jedne su zakonom zaštićene. Baš me zanima koliko ljudi to zna. Ma, zanima me koliko ljudi će uopće prepoznati terestričku orhideju kada ju vide na livadi...
Zašto sve ovo pišem? Pa osim što me već godinama 'bode' činjenica o tome što je opća kultura, a što nije, neznanje tih nekih jednostavnih činjenica omogućuje ljudima da čine gluposti. A gluposti su uništavanje i ubijanje svih tih vrsta koje su s razlogom zaštićene. Jer imam osjećaj kao da ljudi prirodu oko sebe uzimaju i shvaćaju zdravo za gotovo. Mislim da ljudi nisu svjesni osjetljivosti ekosustava kojeg smo i sami dio. A bez svih tih vrsta, koje nam se pojedinačno možda čine nebitne, teško ćemo preživjeti. Jer svi zajedno činimo jednu cjelinu. Mogu se pronaći podaci da je od 16. stoljeća u divljini izumrlo 869 vrsta, od čega 85 u posljednjih pet godina, dok ih se još 290 smatra kritično ugroženima. Pred izumiranjem se nalazi 16.928 vrsta, uključujući trećinu svih vodozemaca, četvrtinu sisavaca i osminu ptica. To je zastrašujuće.
Nazovite me paranoičnom, recite da pretjerujem, slobodno recite da jedan mrtvi poskok neće promijeniti ništa i da još jedna crvenouha kornjača u maksimirskom jezeru neće napraviti nikakvu razliku i da jedna orhideja manje neće utjecati na populaciju orhideja. Možda neće, ali jedna po jedna...
Danas sam zaključila da je Hrvatima jako dobro. Ja ne razumijem zašto se mi žalimo i cvilimo da nam je loše? Svi nešto prigovaraju da imamo velike poreze, da se ne može živjet, da je sve skupo... bla bla. Svi s kojima sam pričala zadnjih mjeseci o politici, ali doslovce svi su se na nešto žalili. Svi žele promjene, svi žele da se nešto dogodi, svi nešto žele...
A nitko da bi guzicom mrdnuo.
Bila sam danas na trgu bana Jelačića ravno u 16:00 sati. Po mojoj procjeni se pojavilo maksimalno 500 ljudi (i to sam puno rekla). To je bilo otužno, nemam druge riječi za to. Slikala sam s mobitelom, ali tehnologija iz meni nepoznatih razloga odbija suradnju, pa vam ne mogu pokazati...
Argumenti da su sindikati razjedinjeni i da je to sve skupa loše organizirano ne priznajem. I studenti su bili (i još uvijek jesu) razjedinjeni, pa su organizirali dva veoma uspješna prosvjeda kojima su postigli neke ciljeve. Ako nam je svima skupa loše i ako nas kolektivno jebu u zdrav mozak, jel' bitno tko organizira prosvjed? Jel bitno dal' su to Pero i Barica ili Marta i Ivica? Očito jest.
Argument da je danas radni dan i da se prosvjed ne organizira radnim danom ne priznajem. A kada bi ga trebalo organizirati? U subotu? U nedjelju? Da već vidim da će se netko odreći svog slobodnog vremena zbog nekih viših ciljeva (budimo realni). Prosvjed je bio u 16 sati, a budući da većina ljudi radi ujutro, mogli su doći kasnije. A gdje su umirovljenici (imaju besplatnu tramvajsku kartu, dakle cijena je samo malo dobre volje)? A gdje su studenti (predavanja još nisu počela, i ja isto učim za ispite, štoviše imam ga prekosutra, ali to me nije spriječilo da odem do trga koji mi nije baš pod nosom)?
Argument da je padala kiša i da je loše vrijeme ne priznajem. Jer nije padala kiša i nije bilo loše vrijeme.
Dakle, očito je da sve super funkcionira u ovoj banana republici, jer ako sve skupa zbrojimo u svim gradovima možda se skupilo 2000 ljudi. Dakle, imamo 2000 nezadovoljnih na 4 i pol milijuna. To bi ugrubo bilo oko 0,04%. Statistički gledano to je zanemarivo. Neka me netko ispravi ako sam u krivu.
I neka mi samo netko proba reći da mu je loše. I neka se samo proba žaliti. I neka se samo usudi reći da se teško živi. Jesi probao nešto promjenit?
Jel sve mora biti na pladnju? Nitko se neće izboriti za nas ako se sami ne izborimo za sebe.
Tužna sam i razočarana.
A sad me ispričajte idem učiti, učiti i samo učiti, jer prosvijećen narod je slobodan narod.
Kada imate veliku dugodlaku zvijer, morate ju s vremena na vrijeme počešljati. S obzirom da se zvijer ne voli češljati i da ima poprilično kila, to je uvijek borba. Iako bi zvijer trebalo češljati barem jednom tjedno, da skratim muke i sebi i njemu, ograničavam taj posao na nekoliko puta godišnje. Ako je on sretan takav zapetljan, i ja sam isto.
Produkt češljanja nakon trosatne borbe izgleda ovako
Mislim da bi se i neka ovca posramila od količine dlake :)
I onda na kraju imate jedno čisto (ali i dalje jednako blesavo) pseto koje čeka prvu priliku da se uvalja u neko blato (pa se čovjek ponekad pita čemu uopće trud :)).
A kada smo već u dvorištu, možemo vidjeti kakvih još životinja ima.
Ptičice rado ovdje dolaze po suncokretove sjemenke, prekrasno ih je gledati ujutro sa terase...
A ako se malo spustite niže, na tlo i potražite čega sve ima u zaboravljenim grmovima trave, možete pronaći sljepića (Anguis fragilis L.)
Kada ga uhvatite (ne bojte se, ne grize, to je samo mali gušter bez nogu, a ne zmija) može primjeniti tri strategije da se oslobodi. Ili će se biti strašno nemiran i jakim kontrakcijama mišića pokušati pobjeći, ili će se praviti mrtav (dakle u potpunosti se opustiti), ili će ispustit sadržaj crijeva van (tj. posrat će vam se u ruku, zdravoseljački rečeno). Ovaj moj je probao sve troje. Na kraju sam ga naravno pustila.
Naravno tu nije kraj sa zvjerima, sjećate se Matka? E pa mali je pravi car. Danas je ulovio miša i ponosno ga donio pred vrata.
Prase naravno koristi svaku priliku da se dohvati hrane (iako dobiva jesti barem 3 puta dnevno). Evo par slikica sa današnjeg fotosešna.
Neki dan sam bila na jednom dječijem rođendanu. Bilo je malo djece i nešto odraslih. Uglavnom kumovi nekakvi i nešto familije. Ja spadam u familiju. I u odrasle. Naime, sjedili smo svi za stolom i kako sam došla malo kasnije, dok su ostali pričali, sestra i ja smo se zabavljale sa janjetinom i krumpirima.
Naravno, ovog posta ne bi niti bilo da se nije razvila posebna vrsta razgovora. Već ste do sada shvatili da nisam niti najmanje gadljiva, tako da dok jedem možemo pričati o glistama, crvima, proljevu, kroničnoj konstipaciji, hemeroidima, kurijim očima i spolnim bolestima. Dakle, to nije problem. Druga stvar koju u potpunosti razumijem jest mužjačko dokazivanje kroz razgovor i potrebe da se nečime dotična osoba ističe. To mi je jasno i u tom kontekstu, kao što to obično biva na tako nekakvim obiteljskim i sličnim druženjima potpuno razumijem muške šale na račun ženskog roda, kao i obrnuto. To je najnormalnija stvar. Muška strana nešto izvali, ženska strana uzvraća da ne bi slučajno ostala dužna, itd. You get the picture.
I tako, dok sam se borila sa janjetinom, razvio se veoma „zanimljiv“ razgovor. Jedan od kumova, u očitoj potrebi za samodokazivanjem je počeo priču na račun žena. Naime, dotični radi u jednoj bolnici kao nekakav laborant i pregledava uzorke sa ginekološkog odjela. I sve bi to bilo još koliko toliko probavljivo da se zadržao samo na ženskim spolnim organima (naravno, nije direktno rečeno vagina ili pička (kao što rekoh dječiji rođendan je bio), ali razgovor je bio u stilu: ah ima ima dobrih, kumovi, samo dođite, provest ću vas ja, onda oni odgovaraju da im je gledanje dovoljno itd... bla bla). E onda je počeo pričati kakve sve pacijentice dolaze i sa kakvim bolestima i koliko često. I spomenuo je neke poznate osobe, naravno u tonu punom predrasuda i osuđivanja.
Tu mi je lagano prisjela janjetina i torta nakon nje.
Budući da su tamo bili i moji roditelji i najmlađa sestra, nisam htjela praviti scene i krenuti u raspravu, jer bi napravila više štete nego koristi. Seljačina će uvijek ostati seljačina.
Cijelo vrijeme sam razmišljala o moralu i etici dotičnoga. Ravna mu je nuli. On je nekakav laborant i sve što napravi tamo, tamo treba i ostati. Nema veze što nije doktor. Nema veze što nije polagao Hipokratovu zakletvu. Nema on o čemu pričati okolo, pa makar to bio i dječiji rođendan sa desetak odraslih ljudi prisutnih.
Definicije morala i etike su veoma jednostavne i općepoznate.
moralm <gen. jd morála> 1. odnos prema dobru i zlu u najširem smislu; ukupnost nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima koji se nameću savjesti pojedinca i zajednice, a u skladu s općim kriterijima o dobru koji vladaju u određenom društvu. 2. specifične norme neke grupe, organizacije, religije, zajednice koje su obaveza za njene pripadnike [plemenski ~; kršćanski ~; stranački ~] 3. svijest o dužnosti, pošten i savjestan odnos prema svom znanju, zadatku [profesionalni ~; liječnički ~; poslovni ~] 4. spremnost i volja za sudjelovanje u nekom pothvatu, polet, oduševljenje [borbeni ~; visoki ~ pobjedničke momčadi] 5. osobno poštenje u najširem smislu, krijepost, ćudoređe, ispravnost 6. poruka „naravoučenije“ nekog književnog, glazbenog ili slikarskog djela; iskustveni zaključak nekog osobnog doživljaja ili općeg događaja
etika ž <dat. jd etici> 1. a.fil. ukupnost proučavanja smisla i ciljeva moralnih htijenja, temeljnih kriterija za moralno vrednovanje kao i zasnovanosti izvora morala b. nauk o ćudoređu na osnovi načela zdravog razuma 2.razg. meton. ponašanje u skladu s pravilima morala [imati ~e/~u] grč. ethikós: moralan, ćudoredan <> ethos: običaj, narav karakter
prema: Anić, Goldstein: RJEČNIK STRANIH RIJEČI
A da ih netko i ne zna, trebao bi osjećati to nešto u sebi, barem na intuitivnoj razini.
Te osobe koje je spominjao u takvom bezobraznom, vulgarnom i primitivističkom kontekstu, bez obzira što su javne i bez obzira kakvo mi mišljenje imamo o njima, one su i dalje prije svega osobe. Iako su javne osobe, liječničke tajne su jedna od najosobnijih područja koje netko ima i to treba poštovati. Pa nismo zvijeri, da trebamo svakoga rastrgati čim nam dođe u zube. Osnovne doze humanosti bi svi trebali imati.
Na žalost ovo je primjer kada vidimo da su ljudi užasno neodgovorni i ne cijene svoj posao i ljude koji ovise o njemu. To je zaista tužno. Jer ta osoba, bilo da je doktor, laborant ili čistaćica u bolnici, mora poštovati pravo na privatnost liječničkih podataka.
Bila sam tužna što sam morala to slušati, a još tužnija kada sam pomislila kakav nam je zdravstveni sustav, i sigurno (barem prema zakonu vjerojatnosti) takvih primitivaca ima još.
Vjerujem u ljudsku dobrotu, ali kada doživim ovakve stvari osjećam se jadno i nemoćno. I pitam se kuda ide ovaj svijet? Ne gubim vjeru i nadu u dobre ljude, jer kao što ima odurnih primjera, tako ima i onih jako jako pozitivnih i to me drži optimističnom. Nadam se samo da će dobrih ljudi uvijek biti, jer alternativa mi se nikako ne sviđa...
Ne volim masovne histerije. Nikakvog tipa. Jer obično ne završi dobro. Zapravo, nikad ne završi dobro. A zapravo, svaka masovna histerija, kada bolje razmislim, je nekome u intresu. Ovdje bih se osvrnula na intrese farmaceutskih kompanija. Tek nedavno sam počela shvaćati koliki su to lobiji i kako se sve, ali baš sve na kraju svede na profit.
Kao i većina mojih postova, tako i ovaj ima povod. Naime, u jednim dnevnim novinama se dijeli ili će se dijeliti uskoro „specijalna karta najugroženijih dijelova zemlje“ naravno pogođenih svinjskom gripom.
Otkada sam krenula na fax, a i otkada moja draga N. studira farmaciju prestala sam piti bilokakve lijekove. Puno je razloga zašto, ali generalni je taj da više odmažu nego pomažu (a i nekih 70% je placebo). U nekim iznimnim situacijama i popijem nešto, ali prvo se konzultiram, jer hrpa toga svega je jedno teško sranje, a i N. mi naravno nikada ne bi lagala. Ono što mi se gadi u cijeloj priči, kao i N.,je strašna činjenica koliko je to sve skupa pokvareno i trulo, cijeli taj sustav i proizvodnja lijekova.
Mislim da je danas svima jasno da većina modernih bolesti „slučajno“ pobjegne iz laboratorija. Virusnih bolesti naravno. Npr. virus HIV-a je tipičan primjer. Možda su stvari malo izmakle kontroli, a možda i nisu, tko će ga znati. Vrijeme će pokazati.
E sad influenze i virusići iz te porodice (Orthomyxoviridae) su baš prikladni da kao slučajno pobjegnu iz laboratorija, ali ne moraju niti pobjeći, mogu oni biti i prirodni najnormalniji virusi, dovoljno je da se stvori panika među rajom.
To je ono što ljude tjera na mahnito kupovanje zaliha kojekakvih lijekova. Svi se panično boje boleština i smrti, a ekipa to odlično koristi i zarađuje dobre pare. Virusi su idealni, jer izazivaju dovoljno ozbiljne bolesti da ih se ljudi boje. A i imaju više nego dobru povijest, spomenite samo nekome španjolsku gripu i podatak od 50 do 100 milijuna mrtvih i kako netko ne bi paničario. Ali nitko ne spominje da se procjenjuje da je od svih zaraženih 10 do 20% umrlo. Što je puno, ali opet ako uzmemo u obzir kada je ta gripa žarila i palila planetom i kakvi su bili higijenski uvjeti i općenito način života, mislim da je ta brojka čak i izuzetno mala kakva je mogla biti.
A što se tiče ove naše praseće gripe, situacija je skoro pa urnebesna, sa filmskim scenarijem.
Naime ako se sjećate, WHO je proglasila pandemiju svinjske gripe 11.06.2009. godine, a samo dan kasnije, dakle 24 sata kasnije u petak 12.06.2009. godine, švicarska farmaceutska tvrtka Novartis AG je otkrila svijetu da su pronašli cjepivo.
Heureka, rekao bi Arhimed.
Dakle, imamo proglašenu pandemiju, imamo potrebnu paniku, a eto na sreću, sada imamo i cjepivo. Ma kako se samo lijepo brinu za nas. Stalo im je do našeg zdravlja i dobrobiti.
No, ne da meni šejtan mira, jer svaki dan slušam o novim slučajevima svinjske gripe, što kod nas, što okolo po svijetu, pa idem ja malo pogledati podatke. Volim konkretne brojkice. I tako, da se ne zamaram globalnom slikom, kaže European Centre for Disease Prevention and Control (ECDC) da je do dana 05.09.2009. od soja H1N1 influence u Europi oboljelo 48 269 jedinki Homo sapiens sapiens vrste. Od čega je ravno 120 jedinki (slovima: stotinuidvadeset) otišlo gledati se oči u oči sa Svevišnjim.
E sad, jel to puno ili malo, pitanje je sad?
Pa rekla bih da nije, i da je više nego očito da je panika izrežirana. Jer ako pogledamo podatke od ECDC-a za običnu sezonsku gripu, vidimo da svake godine, prema njihovim procjenama, umire barem 40 000 ljudi u Europskoj uniji.
Dakle dragi moji, panika je samo u našim glavama. Lijek koji ja koristim kao preventivu od praseće gripe je fini komadić špeka, malo dimljenog sira i glavica luka od koje si još dva dana poslije žedan. Kakve injekcije, kakve gluposti, ovo je narodna medicina u koju vjerujem.
Ovo je bio majstor... Ah što me sevdah drži uvijek kada se doma slavi majmunovo
Zima nikad proć
nikad sabah doć
samo tekbir
čuje se kroz noć
Duga hladna noć
majko moram poć
rodna gruda pradjedova
to me zove upomoć
Ako se majko ne vratim
nemoj me zalud čekati
pusti jednu suzu tihu
i proući mi fatihu
nek me ona isprati
Samo još jednom da mi je
ispred dženetske kapije
da na krilima ezana
stigne miris ramazana
iz naše čaršije
Nijet veliki
zulum dušmanski
sabur nam i inat u nama
silan Bosanski
Duga zimska noć
valja meni poć
rodna gruda pradjedova
to me zove upomoć
Čuvaj mi sestru pazi je
jer majko jednom da mi je
vidjeti iz zemlje rosne
kako šćeri moje Bosne
sad rađaju gazije
Samo još Bosne da mi je
pa da me sevdah opije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa bijele džamije
Samo još Bosne da mi je
pa da me sunce ogrije
da me bude pjesme stare
i mujezin sa munare
sa bijele džamije
sabah – 1. zora, rano jutro 2. islamska jutarnja molitva, prva od pet dnevnih tekbir – učenje (izgovaranje) više puta „Allahu ekber“ = bog je velik; uči se skupno i glasno naročito na Bajram i prilikom učenja hatme fatiha – prvo poglavlje u Kur'anu dženet – vrt blaženih u islamu, raj, nebo ezan – poziv na molitvu; upućuje je mujezin na arapskom jeziku s džamijske munare nijet – 1. po islamskim propisima i običajima čestita i dobra namjera u nekom djelu, važnija od oblika u kojem se obavlja (npr. iskrenost molitve važnija je od jezika na kojem se izgovara) 2. izreka na arapskom ili bošnjačkom (ili hrvatskom) jeziku neposredno prije klanjanja molitve koja sadrži odluku da će osoba klanjati određenu molitvu; nakana da se započne post zulum – 1. nasilje, bezakonje, tiranija 2. nepravda sabur – strpljivost, sposobnost vladanja sobom, samozatajnost gazija – 1. pobjednik na megdanu 2. onaj koji se pretjerano hvali, hvalisavac, razmetljivac megdan – 1. tjelesno vježbanje i nadmetanje, organizirano uz narodne i vjerske skupove u balkanskim zemljama Osmanskog Carstva, od srednjeg vijeka (u skakanju, jahanju, bacanju koplja i kamena i sl.) 2. (u narodnoj i usmenoj književnosti) a. boj između dvije osobe, dvoboj b. Sraz, sukob dviju vojski, boj, bitka
Potaknuta raspravama sa dragim blogerom deftonom odlučila sam napisati ovaj post.
Odrasla sam u tolerantnom okružju. Tolerantnom u smislu vjera i religija. Tata mi je muslimanske vjeroispovjesti, a mama katoličke. I to nikada nije bio niti najmanji problem. Budući da živimo u zemlji gdje je stanovništvo većinskim djelom katoličko, roditelji su odlučili da i mi (djeca) idemo u Crkvu. To je barem objašnjenje koje mi je mama dala kada sam ju pitala zašto smo mi katoličke vjere, kao i ona, a ne kao tata. I tu je sve počelo.
Sjećam se svog krštenja, naime krstili su mene i moju mlađu sestru zajedno. Mislim da sam imala oko 5 godina. Prije nisu mogli, jer kako mama kaže, nisu imali novaca, a oni su ona vrsta ljudi koja misli da je za svaki takav događaj potrebno slavlje. Mora se barem familija pozvati.
Nakon toga dugo nisam bila u crkvi, sve do trećeg osnovne kada se mora ići redovito nedjeljom na misu zbog Prve pričesti. Naime, s obzirom da tata nije katolik, a mama smatra da Bog nije formalist i ne vodi evidenciju koliko tko ide u crkvu, mi nismo imali običaj redovito ići nedjeljom u crkvu (tj. nismo imali nikakav običaj ići u crkvu). Kasnije, kada sam krenula na mise, sjećam se kolika mi je bila tlaka dizati se nedjeljom oko 8 sati ujutro. Nije dovoljno što cijelog tjedna moram u školu, eto, sad su me našli i nedjeljom mučiti, umjesto da me puste da se konačno naspavam.
Ono čega se sjećam sa svih tih misa kroz cijelu osnovnu školu, pa sve do Krizme, jest suhoparno ponavljanje molitvi, razmišljanje o tome kada sam se zadnji put ispovijedala i smijem li uzeti hostiju, te jedva čekanja propovijedi (jer to je dio kada možeš sjediti i pustiti mozak na pašu dok ovaj tamo nešto priča).
I generalno gledajući, nisam imala nikakvih loših iskustava. Svećenici su uvijek bili drage i pozitivne osobe, uglavnom mladi i talentirani za rad s djecom.
A onda je došla srednja škola.
Mogla sam birati između vjeronauka i etike, i izabrala sam vjeronauk, jer je bilo lakše. I zaista bilo je lakše, ali ono što me užasavalo jest vjeroučiteljica i njezina predavanja. Nisam imala volje ni želje natezati se s nekim tko ima te neke svoje okvire i ne usudi se pogledati izvan njih. Uglavnom je to bilo 45 minuta meditacije svakog tjedna.
Upravo zbog toga sam počela razmišljati o tome svemu. I cijela srednja škola, a kasnije i fax su bili vrijeme kada sam tražila svoje odgovore. Od kraja 8. osnovne sam slabo išla u crkvu, jer nije bilo tog nekog konstantnog pritiska da moram. Uvijek sam razmišljala o tome kako ću otići kada osjetim potrebu. I zaista, osjetila sam potrebu tamo negdje prošle godine, ali kada sam došla tamo, nakon dugo vremena, nisam se osjetila ništa povezanija s Njim nego inače. Odrasla sam i nisam više ono djete kojemu je tlaka dići se u nedjelju ujutro i gledam na sve to skupa drugim očima. Shvatila sam da se puno bolje osjećam kada pomognem nekome ili kada napravim nešto što ima smisla i koristi. U takvim stvarima i trenutcima se osjećam dobro i povezano sa Njim.
Bilo bi zaista ružno generalizirati i kategorički tvrditi da je Crkva, takvu kakvu imamo danas, loša. Naravno da nije sve uvijek crno i bijelo. Puno je nijansi različitih boja između. Pa tako je i sa Crkvom. Slažem se da većina ljudi koji su dio Crkve ima dobre i iskrene namjere. I to je pozitivno i prekrasno. Lijepo je kada ljudi pronađu svoj smisao kroz takvu vrstu zajedništva.
Ali bilo bi u najmanju ruku neodgovorno od mene da ne ukazujem i na one očite stvari koje vidim, a znam da nisu dobre. Mislim da je konstruktivna kritika prvi korak prema rješavanju problema. Najgore je pokriti se rukama po glavi i ignorirati, jer na taj način se prešutno odobrava.
Kakava bih ja to bila osoba kada ne bih kritizirala ekskomunikaciju liječnika u Brazilu? Naime njihov je grijeh taj što su napravili abortus devetogodišnjoj djevojčici koja je nosila blizance, a koji su plod seksualnog zlostavljanja koje je vršio njezin očuh (silovao ju je kontinuirano od njezine šeste godine). Medicinska činjenica da bi djevojčica umrla zbog te trudnoće, jer je naprosto premala i njezina maternica je premala da bi jedva izdržala razvoj jednog djeteta, a gotovo nikako blizanaca, očito nije dovoljna Crkvi? A očuh koji je počinio te monstruozne radnje (a vjerojatno je silovao i njezinu stariju četrnaestogodišnju sestru koja je retardirana) je i dalje punopravni član Katoličke Crkve. Dakle član je kao i ja i vi svi koji se smatrate katolicima i članom naše Crkve. Nije li to apsurdno? Nije li to prestrašno? I ne, nemojte mi reći da je to samo jedan izolirani incident, jer primjera ima još...
Crkva je zajednica ljudi i zbog toga je daleko od savršenstva. Ali nitko niti ne traži, niti očekuje savršenstvo. Ono što ja želim od Crkve je kraj licemjerja i razvoj u smjeru da smo svi jednaki. Fleksibilnost i otvorenost, jer iako smo svi jednaki, svi smo na svoj način posebni. I kada bismo svi mi bili malo više kritični i prema sebi i prema drugima, a ne se samo tapšali po ramenima i odobravali, sigurna sam da bi sve to skupa vodilo ka jednom lijepšem i boljem svijetu.
