Neki dan sam bila na jednom dječijem rođendanu. Bilo je malo djece i nešto odraslih. Uglavnom kumovi nekakvi i nešto familije. Ja spadam u familiju. I u odrasle. Naime, sjedili smo svi za stolom i kako sam došla malo kasnije, dok su ostali pričali, sestra i ja smo se zabavljale sa janjetinom i krumpirima.
Naravno, ovog posta ne bi niti bilo da se nije razvila posebna vrsta razgovora. Već ste do sada shvatili da nisam niti najmanje gadljiva, tako da dok jedem možemo pričati o glistama, crvima, proljevu, kroničnoj konstipaciji, hemeroidima, kurijim očima i spolnim bolestima. Dakle, to nije problem. Druga stvar koju u potpunosti razumijem jest mužjačko dokazivanje kroz razgovor i potrebe da se nečime dotična osoba ističe. To mi je jasno i u tom kontekstu, kao što to obično biva na tako nekakvim obiteljskim i sličnim druženjima potpuno razumijem muške šale na račun ženskog roda, kao i obrnuto. To je najnormalnija stvar. Muška strana nešto izvali, ženska strana uzvraća da ne bi slučajno ostala dužna, itd. You get the picture.
I tako, dok sam se borila sa janjetinom, razvio se veoma „zanimljiv“ razgovor. Jedan od kumova, u očitoj potrebi za samodokazivanjem je počeo priču na račun žena. Naime, dotični radi u jednoj bolnici kao nekakav laborant i pregledava uzorke sa ginekološkog odjela. I sve bi to bilo još koliko toliko probavljivo da se zadržao samo na ženskim spolnim organima (naravno, nije direktno rečeno vagina ili pička (kao što rekoh dječiji rođendan je bio), ali razgovor je bio u stilu: ah ima ima dobrih, kumovi, samo dođite, provest ću vas ja, onda oni odgovaraju da im je gledanje dovoljno itd... bla bla). E onda je počeo pričati kakve sve pacijentice dolaze i sa kakvim bolestima i koliko često. I spomenuo je neke poznate osobe, naravno u tonu punom predrasuda i osuđivanja.
Tu mi je lagano prisjela janjetina i torta nakon nje.
Budući da su tamo bili i moji roditelji i najmlađa sestra, nisam htjela praviti scene i krenuti u raspravu, jer bi napravila više štete nego koristi. Seljačina će uvijek ostati seljačina.
Cijelo vrijeme sam razmišljala o moralu i etici dotičnoga. Ravna mu je nuli. On je nekakav laborant i sve što napravi tamo, tamo treba i ostati. Nema veze što nije doktor. Nema veze što nije polagao Hipokratovu zakletvu. Nema on o čemu pričati okolo, pa makar to bio i dječiji rođendan sa desetak odraslih ljudi prisutnih.
Definicije morala i etike su veoma jednostavne i općepoznate.
moralm <gen. jd morála> 1. odnos prema dobru i zlu u najširem smislu; ukupnost nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima koji se nameću savjesti pojedinca i zajednice, a u skladu s općim kriterijima o dobru koji vladaju u određenom društvu. 2. specifične norme neke grupe, organizacije, religije, zajednice koje su obaveza za njene pripadnike [plemenski ~; kršćanski ~; stranački ~] 3. svijest o dužnosti, pošten i savjestan odnos prema svom znanju, zadatku [profesionalni ~; liječnički ~; poslovni ~] 4. spremnost i volja za sudjelovanje u nekom pothvatu, polet, oduševljenje [borbeni ~; visoki ~ pobjedničke momčadi] 5. osobno poštenje u najširem smislu, krijepost, ćudoređe, ispravnost 6. poruka „naravoučenije“ nekog književnog, glazbenog ili slikarskog djela; iskustveni zaključak nekog osobnog doživljaja ili općeg događaja
etika ž <dat. jd etici> 1. a.fil. ukupnost proučavanja smisla i ciljeva moralnih htijenja, temeljnih kriterija za moralno vrednovanje kao i zasnovanosti izvora morala b. nauk o ćudoređu na osnovi načela zdravog razuma 2.razg. meton. ponašanje u skladu s pravilima morala [imati ~e/~u] grč. ethikós: moralan, ćudoredan <> ethos: običaj, narav karakter
prema: Anić, Goldstein: RJEČNIK STRANIH RIJEČI
A da ih netko i ne zna, trebao bi osjećati to nešto u sebi, barem na intuitivnoj razini.
Te osobe koje je spominjao u takvom bezobraznom, vulgarnom i primitivističkom kontekstu, bez obzira što su javne i bez obzira kakvo mi mišljenje imamo o njima, one su i dalje prije svega osobe. Iako su javne osobe, liječničke tajne su jedna od najosobnijih područja koje netko ima i to treba poštovati. Pa nismo zvijeri, da trebamo svakoga rastrgati čim nam dođe u zube. Osnovne doze humanosti bi svi trebali imati.
Na žalost ovo je primjer kada vidimo da su ljudi užasno neodgovorni i ne cijene svoj posao i ljude koji ovise o njemu. To je zaista tužno. Jer ta osoba, bilo da je doktor, laborant ili čistaćica u bolnici, mora poštovati pravo na privatnost liječničkih podataka.
Bila sam tužna što sam morala to slušati, a još tužnija kada sam pomislila kakav nam je zdravstveni sustav, i sigurno (barem prema zakonu vjerojatnosti) takvih primitivaca ima još.
Vjerujem u ljudsku dobrotu, ali kada doživim ovakve stvari osjećam se jadno i nemoćno. I pitam se kuda ide ovaj svijet? Ne gubim vjeru i nadu u dobre ljude, jer kao što ima odurnih primjera, tako ima i onih jako jako pozitivnih i to me drži optimističnom. Nadam se samo da će dobrih ljudi uvijek biti, jer alternativa mi se nikako ne sviđa...