Marketing
Na dva kotača i manualni pogon
Fotografirano u Deutsches museumu u Münchenu
Već sam prije pisala o zgodama i nezgodama u prometu, a u tom postu sam se čak dotakla biciklista, ali to se svelo samo na riganje vatre (kao uostalom i ostatak tog posta).
Neću sada nastaviti u istom tonu, jer nije baš da sam toliko bjesna zbog neke posebne situacije, nego više ću se bazirati na neke svoje observacije odkada sam veoma aktivni sudionik prometa.
Počela sam voziti bicikl tamo negdje kada sam krenula u osnovnu školu, dakle imam barem nekih 14 godina biciklističkog vozačkog staža. U nekim periodima sam više vozila, a u nekima manje, ali mogu reći da sam prilično kilometara prošla tu po kvartu i okolici s obzirom da se ne bavim nikakvim ozbiljnim biciklizmom.
Naravno u početku sam vozila samo po svojoj ulici, jer nije bilo toliko prometa, a moj crni BMX i ja smo bili nerazdvojni. Joj što sam voljela taj bicikl. Sjećam se kada sam ga dobila, ajme koja je to sreća bila. Sestra je dobila crveni, a ja crni. Dugo sam ga imala. Ne znam što se na kraju dogodilo s njime. Nakon njega dobila sam novi, veliki bicikl. Sjećam se, bio je Limexov plave boje. E to je bila prava pila. S njime sam stvarno puno kilometara prošla, a i moram reći da sam zahvaljujući njemu bila u popriličnoj kondiciji.
E sad zašto ovo sve pišem? Opasno je biti sudionik u prometu, zaista se mora na sve paziti. A najopasnije je biti biciklist. S obzirom da imam poprilično biciklističkog vozačkog staža mislim da sam barem djelomično kompetentna komentirati situaciju u prometu. Naime ono što sam primjetila jest to da su biciklisti uglavnom muhe bez glave (neću sada komentirati vozače automobila, jer to je drugi par opanaka). Iako su ravnopravni sudionici u prometu, ne poznaju prometna pravila niti najmanje.
Položila sam vozački prije dvije godine, ali puno prije toga sam znala prometna pravila vezana uz moje biciklističko sudjelovanje u prometu. Znala sam da moram voziti s desne strane kao i auti (neki voze s lijeve zato da vide da im auto ide u susret, ali to je very very wrong, samo pješaci moraju hodati s lijeve strane). Također, ako vozim po cesti, držim se što bliže rubu zato da me auto može bez opasnosti i za mene i za njega zaobići, a ne glumim kamikazu posred ceste i ne pravim kolonu automobila iza sebe. Ono što me također smeta je što biciklisti ako voze po nogostupu misle da im se svi moraju micati u stranu. Ne, ne moraju, jer nogostup je za pješake, osim ako nema biciklističke staze pa onda netko slučajno zaluta. I zato treba paziti na pješake, a ne im zvoniti do iznemoglosti, jer vrlo često se niti ne obaziru na ono iza njih. Ono što mi je posebno iritantno jest vožnja preko pješačkog prijelaza. Kada se prelazi preko pješačkog prijelaza, bicikl se mora gurati, zar je toliko teško sići s njega?
Ne razumijem bisere koji voze bicikl sa slušalicama na ušima. Nemam ništa protiv slušanja glazbe preko MP3 playera, ali na biciklu je to opasna radnja. Osobno mi je ponekad osjet sluha pri vožnji biciklom važniji nego osjet vida, jer čujem kada mi dolazi auto iza mene. Ali neki to neće nikada shvatiti...
Također nije mi jasno zašto se svi protive nošenju biciklističke kacige? Mislim, nije to nikakva sramota, niti je smiješno. Što, pokvarit će vam frizuru? Osobno mislim da je frizura manje bitna od toga da kaciga može spasiti život. Iako nisam nikada nosila kacigu, i mislim da sam prilično dobar vozač (zadnji put sam drmnula s bicikla tamo negdje u sedmom osnovne čini mi se), to ne znači da ne postoji mogućnost da ću se razbiti. Jer ne moram na kraju biti uopće kriva, ali poslije više nije bitno.
Planiram si uskoro kupiti novi bicikl, jer ovo sa parkingom u Zagrebu više nije normalno, a uostalom i zdravije je. I iako nikada nisam nosila kacigu, uz novi bicikl ću si kupiti i dobru kacigu. Nikada nisam bila muha bez glave na biciklu, pa sigurno neću niti postati jedna, i iako je vožnja biciklom zaista predivna i nema lijepšega od vjetra u kosi dok juriš niz neko opako brdo, ali ipak je i opasna ako ne poštujemo neka osnovna pravila.
A vi, jel se volite voziti biciklom?
Post je objavljen 26.09.2009. u 23:03 sati.