Est Deus in nobis, agitante calescimus illo

Notre Dame de Paris


Potaknuta raspravama sa dragim blogerom deftonom odlučila sam napisati ovaj post.

Odrasla sam u tolerantnom okružju. Tolerantnom u smislu vjera i religija. Tata mi je muslimanske vjeroispovjesti, a mama katoličke. I to nikada nije bio niti najmanji problem. Budući da živimo u zemlji gdje je stanovništvo većinskim djelom katoličko, roditelji su odlučili da i mi (djeca) idemo u Crkvu. To je barem objašnjenje koje mi je mama dala kada sam ju pitala zašto smo mi katoličke vjere, kao i ona, a ne kao tata. I tu je sve počelo.

Sjećam se svog krštenja, naime krstili su mene i moju mlađu sestru zajedno. Mislim da sam imala oko 5 godina. Prije nisu mogli, jer kako mama kaže, nisu imali novaca, a oni su ona vrsta ljudi koja misli da je za svaki takav događaj potrebno slavlje. Mora se barem familija pozvati.

Nakon toga dugo nisam bila u crkvi, sve do trećeg osnovne kada se mora ići redovito nedjeljom na misu zbog Prve pričesti. Naime, s obzirom da tata nije katolik, a mama smatra da Bog nije formalist i ne vodi evidenciju koliko tko ide u crkvu, mi nismo imali običaj redovito ići nedjeljom u crkvu (tj. nismo imali nikakav običaj ići u crkvu). Kasnije, kada sam krenula na mise, sjećam se kolika mi je bila tlaka dizati se nedjeljom oko 8 sati ujutro. Nije dovoljno što cijelog tjedna moram u školu, eto, sad su me našli i nedjeljom mučiti, umjesto da me puste da se konačno naspavam.

Ono čega se sjećam sa svih tih misa kroz cijelu osnovnu školu, pa sve do Krizme, jest suhoparno ponavljanje molitvi, razmišljanje o tome kada sam se zadnji put ispovijedala i smijem li uzeti hostiju, te jedva čekanja propovijedi (jer to je dio kada možeš sjediti i pustiti mozak na pašu dok ovaj tamo nešto priča).

I generalno gledajući, nisam imala nikakvih loših iskustava. Svećenici su uvijek bili drage i pozitivne osobe, uglavnom mladi i talentirani za rad s djecom.

A onda je došla srednja škola.

Mogla sam birati između vjeronauka i etike, i izabrala sam vjeronauk, jer je bilo lakše. I zaista bilo je lakše, ali ono što me užasavalo jest vjeroučiteljica i njezina predavanja. Nisam imala volje ni želje natezati se s nekim tko ima te neke svoje okvire i ne usudi se pogledati izvan njih. Uglavnom je to bilo 45 minuta meditacije svakog tjedna.

Upravo zbog toga sam počela razmišljati o tome svemu. I cijela srednja škola, a kasnije i fax su bili vrijeme kada sam tražila svoje odgovore. Od kraja 8. osnovne sam slabo išla u crkvu, jer nije bilo tog nekog konstantnog pritiska da moram. Uvijek sam razmišljala o tome kako ću otići kada osjetim potrebu. I zaista, osjetila sam potrebu tamo negdje prošle godine, ali kada sam došla tamo, nakon dugo vremena, nisam se osjetila ništa povezanija s Njim nego inače. Odrasla sam i nisam više ono djete kojemu je tlaka dići se u nedjelju ujutro i gledam na sve to skupa drugim očima. Shvatila sam da se puno bolje osjećam kada pomognem nekome ili kada napravim nešto što ima smisla i koristi. U takvim stvarima i trenutcima se osjećam dobro i povezano sa Njim.

Bilo bi zaista ružno generalizirati i kategorički tvrditi da je Crkva, takvu kakvu imamo danas, loša. Naravno da nije sve uvijek crno i bijelo. Puno je nijansi različitih boja između. Pa tako je i sa Crkvom. Slažem se da većina ljudi koji su dio Crkve ima dobre i iskrene namjere. I to je pozitivno i prekrasno. Lijepo je kada ljudi pronađu svoj smisao kroz takvu vrstu zajedništva.

Ali bilo bi u najmanju ruku neodgovorno od mene da ne ukazujem i na one očite stvari koje vidim, a znam da nisu dobre. Mislim da je konstruktivna kritika prvi korak prema rješavanju problema. Najgore je pokriti se rukama po glavi i ignorirati, jer na taj način se prešutno odobrava.

Kakava bih ja to bila osoba kada ne bih kritizirala ekskomunikaciju liječnika u Brazilu? Naime njihov je grijeh taj što su napravili abortus devetogodišnjoj djevojčici koja je nosila blizance, a koji su plod seksualnog zlostavljanja koje je vršio njezin očuh (silovao ju je kontinuirano od njezine šeste godine). Medicinska činjenica da bi djevojčica umrla zbog te trudnoće, jer je naprosto premala i njezina maternica je premala da bi jedva izdržala razvoj jednog djeteta, a gotovo nikako blizanaca, očito nije dovoljna Crkvi? A očuh koji je počinio te monstruozne radnje (a vjerojatno je silovao i njezinu stariju četrnaestogodišnju sestru koja je retardirana) je i dalje punopravni član Katoličke Crkve. Dakle član je kao i ja i vi svi koji se smatrate katolicima i članom naše Crkve. Nije li to apsurdno? Nije li to prestrašno? I ne, nemojte mi reći da je to samo jedan izolirani incident, jer primjera ima još...

Crkva je zajednica ljudi i zbog toga je daleko od savršenstva. Ali nitko niti ne traži, niti očekuje savršenstvo. Ono što ja želim od Crkve je kraj licemjerja i razvoj u smjeru da smo svi jednaki. Fleksibilnost i otvorenost, jer iako smo svi jednaki, svi smo na svoj način posebni. I kada bismo svi mi bili malo više kritični i prema sebi i prema drugima, a ne se samo tapšali po ramenima i odobravali, sigurna sam da bi sve to skupa vodilo ka jednom lijepšem i boljem svijetu.