Opća kultura

Kao što do sada već vjerojatno znate, završila sam gimnaziju, točnije Klasičnu, ovdje u Zagrebu. Ono što me oduvijek smetalo, i u srednjoj, a i sada dok studiram biologiju, jest marginaliziranje prirodnih predmeta. Ne znam jeste li primjetili, ali nekako kada se kaže 'opća kultura' uvijek se misli na poznavanje povijesti, književnosti, glazbe, filma, likovne umjetnosti i tih nekih društvenih kategorija.

To me počelo smetati još u srednjoj, jer iako nisam do samoga kraja znala što ću studirati, uvijek su ta četiri prirodna predmeta (biologija, kemija, fizika i matematika) bila 'manje' bitna. Najteži od svih, ali iz tih predmeta su se tolerirale slabije ocjene. Jer ipak smo mi gimnazija, i to još klasična.

Nije mi jasno zašto je važnije znati tko je Hitler, nego koliko čovjek ima kromosoma? Ok, priznajem, banaliziram, ali svodi se na isto. Koliko je Hitler važan za XX stoljeće, toliko je broj kromosoma važan za biologiju čovjeka.

Zašto se ne mora znati koliko kisik ima elektrona u zadnjoj ljusci? Zašto Heisenbergovo načelo neodređenosti nije jednako zanimljivo kao i Napoleon Bonaparte? Zašto ljudi ne znaju osnovnu formulu fotosinteze (pa ona objašnjava kako kisk dospjeva u atmosferu)? Zašto svi zaboravljaju trigonometriju odmah nakon što se rješe matematike, a toliko je važna i primjenjuje se u svim prirodnim znanostima?

Koja je poanta ovoga svega?

Pa budući da se općom kulturom generalno smatraju društveni predmeti, dok su ovi prirodni 'teški' i 'nerazumljivi', dolazimo u situaciju da ljudi ne poznaju živi i mrtvi svijet oko sebe. A budući da ga ne poznaju, ne znaju kako funkcionira. A budući da ne znaju kako funkcionira, nije ih briga za puno stvari na koje bi trebali paziti.

Recimo, slušala sam nedavno jednu kretenoidnu raspravu o prstacima. Određeni biseri su se hvalili kako ne vole školjkaše, ali eto probali su prstace iz fore, jer su eto zabranjeni. I nikako im nije jasno zašto je zabranjen lov istih kada stvarno nisu ništa posebno. Budući da su ljudi takvi kakvi jesu, nije im palo na pamet istražiti ZAŠTO je ta vrsta zaštićena. Nije stvar u maloj populaciji, ili da je pred izumiranjem, nego zato što živi u kamenu, da bi ih se izvadilo, mora se razbiti kameno dno koje se na taj način uništava. A kada se uništi to stanište, koje nije dom samo prstacima, nastaje podvodna pustinja, koja se više ne može obnoviti. Ali eto, to nije opća kultura, pa ljudi ne znaju... Živio debilizam.

Da ne pričam koliko sam puta čula kako je netko u svom vrtu kopao i ne znam šta radio, kad je naletio na zmiju i zatuko ju sa motikom. I povrh svega se hvali svojom hrabrošću, jer eto boji se zmija, a one su sve od reda opasne. U Hrvatskoj postoje samo dvije otrovnice (poskok i riđovka) i jedna ili dvije poluotrovnice. Sve žive na točno određenim vrstama staništa, i uz zaista malo osnovnog znanja o njima, može se s njima jako lijepo egzistirati. A te zmije koje ljudi ponosno zatuku u svojim dvorištima, najčešće budu neke bezopasne jadnice poput bjelouške ili jadan sljepić ili blavor, koji čak ni nisu zmije, nego gušteri bez nogu. A da ne pričam o biserima koji ubijaju guštere ili daždevnjake jer su 'opasni'. Činjenica da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan otrovni gušter (na svijetu žive samo dvije vrste otrovnih guštera, jedan u Meksiku, a drugi na tri otočića u Indoneziji (Komodo, Rinca i Flores)) očito nikome ništa ne znači. A još tužnija činjenica da se gušteri i daždevnjaci više boje nas, nego mi njih i da će pobjeći prvom prilikom isto nikome ništa ne znači. Sve što oni rade, rade u samoobrani. A mrtvo slovo na papiru, tj. naši zakoni, koji kažu da su SVI vodozemci i gmazovi u Hrvatskoj zaštićeni zakonom ne predstavljaju nikome ništa. Jer eto ljudi to ne znaju... Živjelo neznanje.





Ljudi kojima se zaista divim su oni koji si uzmu nekog kućnog ljubimca, jer eto djeca su bila dosadna. Pa je dijete nakon 3 dana shvatilo da mu je nova igračka dosadna, pa je briga pala na starce. Pa su starci odlučili da ne žele biti dežurne budale i preuzimati djetetovu odgovornost. Pa sami budu još neodgovorniji pa životinju puste u bijeli svijet nek se sama snađe. Idealan primjer ovoga o čemu govorim jest kada ljudi kupe djetetu kornjaču, točnije crvenouhu kornjaču. Nije se lako brinuti za gmaza, ali to je jeftino, pa 50 kuna više manje, nije bitno, samo da začepe usta podmlatku. I kada se dogodi gore napisani scenarij, ljudi uzmu kornjačicu i ostave ju negdje u neko jezero. Ali ne razmišljaju da mi imamo svoje barske kornjače i da ih crvenouhe kornjače (koje su inače podrijetlom iz sjeverne Amerike) direktno ugrožavaju. Bitno da su se oni rješili svojih problema, a koga briga za autohtonu faunu. Živjela neodgovornost.

Također su mi genijalne priče o biljkama. Tu moram odati priznanje kumicama koje prodaju zaštićene vrste na placu i friško ubrane u šumi poput šafrana, jaglaca, đurđica, ciklama i visibaba. A još bolji su mi genijalci koji ih kupuju, jer na taj način podržavaju branje tih vrsta. Ako nema potražnje, neće biti ni ponude jel' tako? Najžešći su mi argumenti poput: 'Ah, pa šafrana u proljeće ima ko' u priči.' ili 'Joj, pa visibabe mi rastu u dvorištu.' ili 'Neće se ništa dogoditi ako uberem malo ciklama ili đurđica.' Da, šafrana u proljeće ima ko' u priči, i ako naiđete na stabilnu populaciju, ne znači da nisu ugroženi, jer sa šafranima, kao i sa svim gore navedenim vrstama nije problem da nisu sposobne rasti, nego im se uništava stanište. Krčenjem šuma one nestaju. To je glavni problem i zato su zaštićene, a ne zbog smanjenog reproduktivnog potencijala. Ako nekome visibabe i rastu u dvorištu, šta nije lijepše da i dalje rastu vani, nego da uvenu nakon 3 dana u vazi? Pa ima toliko uzgojenog cvijeća samo zato da se stavi u vazu, zar su visibabe neophodne?

Naravno, ovdje sam spomenula samo neke primjere. Obično, sve biljke koje lijepo cvatu su i najugroženije, jer ih ljudi beru ko' ludi, jer su baš krasne. U Hrvatskoj je poznato 129 vrsta orhideja i sve do jedne su zakonom zaštićene. Baš me zanima koliko ljudi to zna. Ma, zanima me koliko ljudi će uopće prepoznati terestričku orhideju kada ju vide na livadi...





Zašto sve ovo pišem? Pa osim što me već godinama 'bode' činjenica o tome što je opća kultura, a što nije, neznanje tih nekih jednostavnih činjenica omogućuje ljudima da čine gluposti. A gluposti su uništavanje i ubijanje svih tih vrsta koje su s razlogom zaštićene. Jer imam osjećaj kao da ljudi prirodu oko sebe uzimaju i shvaćaju zdravo za gotovo. Mislim da ljudi nisu svjesni osjetljivosti ekosustava kojeg smo i sami dio. A bez svih tih vrsta, koje nam se pojedinačno možda čine nebitne, teško ćemo preživjeti. Jer svi zajedno činimo jednu cjelinu. Mogu se pronaći podaci da je od 16. stoljeća u divljini izumrlo 869 vrsta, od čega 85 u posljednjih pet godina, dok ih se još 290 smatra kritično ugroženima. Pred izumiranjem se nalazi 16.928 vrsta, uključujući trećinu svih vodozemaca, četvrtinu sisavaca i osminu ptica. To je zastrašujuće.

Nazovite me paranoičnom, recite da pretjerujem, slobodno recite da jedan mrtvi poskok neće promijeniti ništa i da još jedna crvenouha kornjača u maksimirskom jezeru neće napraviti nikakvu razliku i da jedna orhideja manje neće utjecati na populaciju orhideja. Možda neće, ali jedna po jedna...