Kako volim kada mi se kockice poslože. Kako volim kada mi je sve kristalno jasno. Obožavam kada nema magle na mojim prozorima i kada sve ispred sebe vidim jasno i tako smisleno. Predivan mi je osjećaj kada ne vidim granice, jer samo nebo je granica, ma što nebo – svemir.
Volim kada vidim cjelinu, kada se perspektive spoje, kada se sve stopi. Ne, nije to melt down, nemojte me krivo shvatiti, to je fuzija. Savršeno spajanje, cjelina.
To je ono kada se lampica upali. Znate – onaj heureka osjećaj. Nije bitan način spoznaje. Možda razgovorom, možda razmišljanjem, možda spontano. Ne, nisam filozof i ne nisam Einstain, niti njegova inkarnacija. Ne otkrivam nove teorije relativnosti. Ma pustimo karikiranje. Vidim sliku meni bitnu, svoju istinu, svoje odgovore.
I znam, znam da je tako.
I možda moja današnja istina neće biti identična sutrašnjoj. Ali veselim se jutru i novim spoznajama.
Neznalica sam, znam to. Malo kockica držim u rukama. I skupljam nove svakim novim danom. I gradim temelje, vide se obrisi buduće kuće. Naravno mijenjam nacrte i modificiram ih sebi, jer svaki projekt je podložan promjenama, pa tako i ovaj moj. Predivno je ne znati ishod. Kombiniram strpljenje i nestrpljivost. I uvijek postoji mogućnost da na kraju ne sagradim ništa. Da se sve uruši i sruši. Nije li prekrasno graditi čvrste temelje? (ili barem misliti da ih gradim hihihi :) Obožavam procese.
Konfuzno je sve ovo što sam napisala, svjesna sam. Meni znači puno, vama vjerojatno ništa. Ali to i nije poanta ovog posta. Poanta je da ostane meni kao uspomena, jednog dana kada ga budem čitala ponovo. Darove ne očekujem, ali naravno volim ih primati (kao i davati), tako da me iznenade svaki put kada ih dobijem. A ovaj današnji, neopipljiv, a opet tako realan je pravi dar u pravi trenutak. Hvala ti Svemire.
Post je objavljen 30.10.2009. u 22:41 sati.