Drugs without Sex & Rock n' Roll or how I like to mind my own business

Da, mogla bih sada jadikovat i žalit se. Ali neću. Jer koga zapravo briga što to točno curi iz mog nosa i koje je boje. Sigurno vas ne zanima kako mi sva hrana ima jednako odvratan okus, bez obzira na primamljiv izgled. Koga se tiče koliko puta dnevno pijem sirup za iskašljavanje i kako me teta u ljekarni navukla da ostavim 145 kuna i 9 lipa za sirup, pastile i kapi za nos. No dobro, oprostila mi je onih 9 lipa. [Kako velikodušno od nje.]

Nego, vozila sam se sinoć doma tramvajem, jer kako nam je prometalo još uvijek nefunkcionalno, jer osiguranje još uvijek nije poslalo papir sa procjenom štete, preostaje mi javni prijevoz. Ono što ne volim jest slušati tuđe razgovore, imam dosta svojih misli kojima se bavim, a tuđi razgovori me zamaraju. Obično i najjednostavnije rješenje je u obliku slušanja glazbe, ne čujem nikoga, ne zanima me što je neka bakica kuhala jučer za ručak i što su joj sve radili kada je bila na kolonoskopiji prošli tjedan. No sinoć je bilo drugačije.

Dakle, s obzirom da me neki virusić napao, jučer sam bila u posebnoj komi i nisam bila u stanju slušati ikakvu glazbu, jer imala sam osjećaj da bi mi glava pukla samim činom stavljanja slušalica u uši. I tako sjedim ja u novom tramvaju, skroz na kraju, tamo di su ona 4 sjedala spojena. I nažalost zbog neizdržive glavobolje nisam u stanju isključiti mozak od pozadinske buke i baviti se svojim mislima, nego sam osuđena na slušanje klinčadije koja je sjedila kraj mene (bili su prilično glasni tako da bi ih bilo izuzetno teško ignorirati da sam bila zdrava, a ovako prehlađena je bilo nemoguće ne čuti ih). Dva dečka i cura. Imali su možda 15, maksimalno 16 godina. I to sam zaključila iz razgovora, po izgledu bi im dala i manje. (S obzirom na razgovor smrznula sam se na činjenicu da su stari kao moja najmlađa sestra.)

I sad se sigurno pitate o čemu su ta dječica pričala da ova ima potrebu laprdati po blogu. Pričali su o drogama, lakim i teškim. Onako kao da je to najnormalnija stvar. Kao kad ja pričam sa frendicom o depilaciji voskom i uraslim dlakama. Način na koji su raspravljali i razmjenjivali iskustva (!) sa drogama me ostavio bez teksta (a oni koji me poznaju znaju da sam ja rijetko bez teksta). Cijelu raspravu sam (na moju žalost) bila prisiljena slušati popriličan broj tramvajskih stanica (i ne, nisam imala tu privilegiju da čekam idući tramvaj jer bih zakasnila na bus).

Dakle ta djeca imaju iskustva u kojekakvim drogama (ne znam im ni kolokvijalna imena svima) i još komentiraju ostale iz svoje ekipe tko šta uzima i kakvih problema imaju. Jedan od dvojice dječaka se čak bio bavio nekakvim sportom prije i čak je komentirao kako je mislio da nikada ništa neće probati, ali onda je zaključio da nikada ne treba reći nikada. A meni samo upitnici i uskličnici iznad glave. I na kraju ispada da sve samo ovisi o karakteru neke osobe i koliko ta osoba ima razvijene svoje stavove i razmišljanja o svemu.

Čak su bili i komentirali kako su oni u boljoj poziciji od djece na koju su starci pazili u osnovnoj, jer čim su počeli tulumi u srednjoj, ta djeca nisu imala iskustva, a moglo ih se nagovoriti na sve. Dok su oni već imali iskustva još od prije pa su uvijek znali šta uzimaju i kada.

U cijeloj toj priči spomenuli su i policajce koji su im držali predavanja o štetnosti droga. I to u pozitivnom kontekstu. Tješi činjenica da bar su barem slušali i da ima barem neke koristi od toga...

Dalje su komentirali kako im nije jasno zašto je trava ilegalna, a alkohol je legalan, jer ljudi kada piju zapravo rade veća sranja nego kada su high. Iskreno nisam nikada probala travu tako da ne bih znala kakav je osjećaj, ali oni koji jesu kažu mi da se sve samo uspori i da je sve super i sve za pet. Ako je stvarno tako, onda čak imaju i pravo, pa ni meni nije jasno zašto situacija nije obrnuta. Jer činjenica je da ljudi znaju biti poprilično agresivni kada su pod utjecajem alkohola (naravno ne svi, nekima je samo sve smiješno i veselo i počne im se spavat, kao meni npr :).

I ono što mene na kraju cijele ove priče zapravo zabrinjava jest činjenica da se djeca danas moraju suočiti sa puno više prepreka nego prije. Ok, mogla sam i ja sve to probati da sam htjela kada sam bila u srednjoj, ali nije baš bilo tako lako i nekako mi se čini da je danas sve to dostupnije i opasnije. I jasno mi je da se djeca ne mogu držati pod staklenim zvonom i da ih se prije ili poslije mora pustiti u svijet, ali dal' je dovoljno ono s čime ih se pušta od kuće? Dal' je dovoljan odgoj pun ljubavi, razumijevanja i strpljenja? A koliko tek ljudi ne odgaja svoju djecu na taj način... Gdje su oni u cijeloj priči?


I zato ja volim slušati glazbu dok se vozim u tramvaju...