Bila je ta jedna kuća, zapravo ja sam ju doživljavala vilom, na raskrižju Bukovačke i Maksimirske ulice, tamo s one strane Bukovačke gdje autobusi iskrcavaju putnike i s one strane Maksimirske gdje je tramvajska stanica za smjer prema Kvatriću.
Ne znam točne podatke, ali otprilike predpostavljam da je bila sagrađena u prvoj polovici XX stoljeća. Uvijek kada sam ju gledala, kada bih prolazila kraj nje predstavljala mi je ta neka prošla vremena. Predstavljala mi je neki drugi, stari Zagreb. Jer kada je ta kuća bila sagrađena, Zagreb je bio puno manji grad, a ona je vjerojatno bila neka vila na periferiji. Jer do prije dvadesetak godina tramvaj je vozio samo do tamo, to je bila zadnja stanica.
Ta kuća/vila/zgrada nije bila ništa posebno, nikakvo čudo arhitekture, ali imala je dostojanstvo. Ne znam kako bih vam to opisala. Uvijek je bila tamo, godine su prolazile, ona je bila tamo, nepromijenjena. Uvijek iste, smeđe boje fasade, sa velikim prozorima i visokim stropovima. Ograda oko kuće je bila velika, ali bila je prekrivena bršljanom, što je davalo određenu dozu mističnosti cijeloj kući.
Ulaz u dvorište je bio sa Bukovačke ulice (istok), a ulazna vrata su bila na sjevernoj strani i natkrivena balkonom. Balkon je bio zarastao u bršljan i okolo je bilo nekakvo drveće, tako da je balkon zapravo bio sakriven od znatiželjnih pogleda. Kada sam ga gledala sa ceste, imala sam dojam da onaj tko je gore, je zapravo zaklonjen od znatiželjnih pogleda i u nekakvoj idiličnoj atmosferi može piti svoj jutarnji čaj ili kavu (iako se praktički nalazi usred vrlo prometnog raskrižja). Imao je taj balkon neku eleganciju i određeni spokoj. Barem sam ga ja tako doživljavala, i svaki puta kada sam ga gledala, poželjela sam sjediti gore na njemu.
Godinama sam prolazila kraj te kuće, godinama sam ju promatrala, i godinama sam maštala kako bi bilo prekrasno živjeti baš u toj kući, jer imala je dušu...
I onda, prošle godine čini mi se, su joj skinuli prozore, a potom i krov. Još sam mislila (naivno) da će se renovirati i da će joj vratiti njezin zasluženi sjaj. Potom je par mjeseci na njoj bila jedna od onih odvratnih velikih reklama. Svaki od tih postupaka, kao da joj je oduzimao komadić po komadić dostojanstva, ali ona je i dalje tamo stajala i sve to stoički podnosila. I negdje ovog proljeća su joj konačno skratili muke i srušili ju.
Kada sam prolazila onuda, bio je neki tmuran dan i kada sam vidjela da su je srušili osjetila sam neku prazninu, čudan neki osjećaj. Kao da je netko koga poznajem cijeli život odselio. Ne znam, čudan osjećaj s obzirom da se radi samo o zgradi. Ali stvar je baš u tome, to nije bila samo zgrada. Za mene je to bio simbol nekih prošlih vremena, nekog drugog Zagreba, starog i plemenitog.
I sada tamo grade nešto drugo. Nema više one stare ograde kakve se više gotovo nigdje ne postavljaju, nego su metalne ploče koje zagrađuju gradilište i obljepljene su užasnim reklamama. Još malo pa će to što se gradi prerasti tu ogradu. I biti će tamo ta nova zgrada, modernija, bolja, lijepša, možda staklena ili one odrvratne roza boje fasade. Bit će tamo, za tu neku drugu budućnost.
Ali neće imati dušu...
Post je objavljen 13.10.2009. u 18:15 sati.