transitgloriamundi
četvrtak, 27.03.2014.
Vatreno krštenje
|
Budući da zajedno s blogozajednicom dijelim svoje pokušaje povratka u normalan život, evo mi i prilike da vam se pohvalim da sam napokon krstila svoja nova leđa. Leđa su izdržala sve "napore" i slatke muke, a i hormoni su se pomoću mog novog dimnjačara vratili u normalu.   Ako idemo po onoj da naše tijelo zna i prepoznaje, onda mogu reći da su leđa, kao i ostali dio mog tijela odobrili mog novog džentlmena; approved by my body. Trenutno se odbijam baviti analiziranjem i sebe i njega u ovom odnosu, bit će za to prilike. Sad odoh pročitat sve vaše tekstove jer do sad nisam stizala, a ni imala na čemu. Pozdrav od vaše drugarice  |
- 10:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #
utorak, 25.03.2014.
Psihijatri u proljeće imaju najviše posla
|
Ima dana kada mi je ova moja obitelj, ne dovoljna, već i previše. Previše svega od mene očekuju, svakodnevica iziskuje strahovit napor da koordiniram, djelujem u trenu, odlučujem, budem pravedna...a ja nemam snage ni volje. Dopizdilo mi je stalno biti semafor, odlučivati tko je u pravu, tko nije, biti odgovorna za svaku minutu u danu, za sve njih. I onda pomisliš kako bi pomoglo naći prijatelja koji bi ti sve to olakšao, razgovorom, savjetom, samo uhom koje dobro čuje. I kad te taj prijatelj zove u trenutku kada si prazan ko frižider većine radnika u našoj deželi, tebi se ne da odgovoriti na poziv. Pa ti pošalje zabrinuti sms, a ti ga ignoriraš. Pa te drugi dan opet nazove. I, iako zbilja ne osjećaš pitisak, znaš da osoba zove samo da te čuje, ne očekujući ništa osim malo razgovora, ti tvrdoglavo počneš hraniti ideju da ti ne treba još jedna osoba za čije ćeš osjećaje biti odgovorna, počneš hraniti osjećaj da ti to ne trebaš, da ti to ne želiš, da si dovoljna sama sebi, da ti je previše svega. U tom se hranidbenom lancu počne razvijati zametak strahovitog manjka samopouzdanja, osjećaja da nisi dovoljno vrijedan i sposoban zadovoljiti više nivoa životnih potreba koje svi imamo. Isključuješ sve one potrebe koje su ti trenutno luksuz, poput potrebe za osobom koja bi te razumjela i bila nekakav oslonac, poput potrebe da s frendicama odeš van i smiješ se, plešeš, zaboraviš na tren taj okov odgovornosti koji si namećeš. Da bi mogla biti ravnopravna u svemu u životu moraš prvo biti ravnopravna sa sobom i svojom slikom koju odašilješ u svijet. Čim se tu javi nedosljednost sav tvoj klimavi svijet pada u vodu. Kako doista biti suveren u ovom svijetu? Kako ne biti samo dio ogromnog kotačića koji sve pokreće neovisno o tome jesmo li spremni ili ne? Kako ne dopustiti sitnim, svakodnevnim pakostima koje življenje nudi, da te omete u odluci da ćeš unatoč njima pokušati slijediti svoje želje? Trebam psihića. Ovo čišćenje koje početkom proljeća svi mi započinjemo ne bi li se očistili od zimske letargije i komforta ponekad me dovede pred zid. Kojeg također treba obojati. :/ Trebam pomoć da se uravnotežim. |
- 08:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #
utorak, 18.03.2014.
uff, to proljeće!
|
ovo će biti super speedy post jerbo se opet nešto čudnovato događa s mojim leđima. jutros se sagnem u kupatilu da nešto podignem i cap! guja boli se zlobnim cerekom rastegla cijelim kičmenim stupom i, eto, ponovo me prikovala za krevet. pokušavam kriviti proljeće i energiju koju mi u naletu pošalje, pa se umislim da mogu više nego što bih trebala, a onda me sama ta energija i ugasi, ginući u obilju sama od sebe. pričekat ću još sutra, pa ako ne prestane otići onom mom super zgodnom liječniku. ne moram vam ni reći da je sve zbog ove nenadane gošće u mojoj kičmi stopirano. sva proljetna zezanja, osmijesi, sparivanje donjeg rublja i to. malo me nervira jerbo se nakon operacije nisam stigla ni krstiti. kao kad krstiš novi auto vodeći ljubav u njemu, tako sam imala namjeru krstiti i svoja nova leđa. al jok. nadajmo se da je sve u nekim granicama normale jer ja zbilja ne želim ponovo prolaziti sve to. budite dobri i budite dobro, blogeri dragi! |
- 17:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 14.03.2014.
ono moje čudo od limenog još uvijek tuli. autoelektrik me vješto ignorira, a ja moram na put
|
dajte mi preporuku koju muziku da slušam da nadglasam ovo probijanje bubnjića! ugodan vam vikend! |
- 12:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #
četvrtak, 13.03.2014.
Kako ne potrošiti osobu
|
To mi je već dugo vremena muka. Lako se oduševim, istina. Posebno s ljudima koji u komunikaciji daju onaj pravi feedback, onaj kontakt koji osjetiš kad shvatiš da je sve što govoriš shvaćeno i u trenu isprocesuirano. Kako kaže narod: osjetiš kako je sjelo na svoje mjesto. Međutijem, u svim tim odnosima jebe me predvidljivost. Činjenica da već nakon par susreta znam što će i kako će osoba. To ubije ovu mačketinu u meni koja mrnjauče i žali se da joj ubijam radoznalost. Iščekivanje. Upoznavanje slojeva. Najčešće je to stoga što osoba i nema nekih lukovih slojeva; ljudi su u principu vrlo jednostavni i umire se kad osjete makar mrvu sigurnosti da je ono što žele tu. Najveće zlo odnosa je što se uzimamo zdravo za gotovo. Što se umirimo. Ne trudimo odnos upoznati iz milijun drugih perspektiva. Ne kažem da nas se konstantno treba stavljati na kušnju i izazivati vraga. Daleko od toga, i sama volim osjećaj sigurnosti. No, svi smo mi tako nepredvidivi, barem vrijedni pomisli da jesmo nepredvidivi i da nas naše reakcije itekako mogu iznenaditi i razveseliti i dovesti u nedoumicu i oduševiti i...svašta i. Ima taj jedan gospon. Pravi mačak, iskusan, elokventan, s pravim omjerom zvrkastih bljeskova u očima, ono, taman. Najbolje je to što se ja, još uvijek, osjećam slobodnom da ga izazivam, lagano sprdam i dajem mu do znanja kako mi je jasan svaki njegov korak. I što nemam apsolutno ništa protiv njegovih sljedećih koraka. Osjeća se ravnopravnost u odnosu, on zna da ja znam da on zna. Ali i da osjećam obvezu pružati otpor, ne jer sam ja posebno teška osoba, već jer ne želim potrošiti ovu dražest. Jer nas ne želim dovesti prebrzo do trenutka kad se zastori spuštaju i gase se svjetla. Mrak u odnosu je gušći od mraka kad si sam. Teži. Izaziva žgaravicu i guši. Ne znam koliko će mi trebati vremena da ovo potrošim. A jednom hoću, to je nesretna sudba mog karaktera. A možda on potroši mene. Tko će ga znati. Zasad je draž u tome što ne znam. |
- 10:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #
utorak, 11.03.2014.
Nježnost boli
|
Ja sam uvijek Nježan, kaže on s laganim smješkom. A ja kad vidim osmijeh bježim kroz kamenje. Lakše mi razbit glavu stijenom, neg pustit nježnosti da eksplodira u meni. |
- 20:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Ljubi mi te se
|
Slatko je ovo smišljeno. Vraća nas u naše prve poljupce. Sva ta nervoza, nelagoda, uzbuđenje, smijeh kojim prikrivamo strah. Moj prvi poljubac ikad bio je ko susret sa mješalicom za beton koja nije miješala beton već gvalju nekih čudnih, ljigavih, a mesnatih morskih stvorenja. Božesveti, ako se tad nisam ispovraćala po čoeku nisam i neću nikad igdje. Ali prvi pravi poljubac, onaj najpraviji, koji traje satima i kojeg osjećaš sve do peta, e, taj nikad neću zaboraviti. Taj je postao prauzorak za sve moje buduće poljupce. I njemu sličnih je bilo možda još dva. Od kojih jedan samo u mislima, kao čežnja za nekim tko je daleko. Ljubi mi te se...to mi je tako, tako proljećasto! p.s. moram povećat font na ovom dizajnu jerbo ne vidim klinca. |
- 12:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #
ma može i beznaslovna
|
Ok, Smranader i ostali će i u buksu i morat vratit lovu, al to da se jednoj osuđenoj organizaciji i dalje dopušta rad i daje šansa da već sljedeće izbore zasjedne svima nama za vrat, e, pa to je satira nad satirama! Aj ti, drugarice, pokušaj dobit posao kao spremačica u bilo kojoj državnoj firmi, a da si osuđivana! Aj, pokušaj. I onda da čoek nastavi pratiti farsu od zakona u ovoj žabokrečini.  A ni ovi nisu bolji. Oni samo vještije skrivaju tragove.  |
- 11:31 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.03.2014.
Šumica na brijegu il glatka skakaonica?
|
Jučer sam se uplašila same sebe. Znate već da sam dugo vremena ležala i bila imobilizirana? Ok. U tom periodu jedva sam nagovarala kćer ili sinovu curu da mi bar nožne nokte srede, da doktor (zgodni, ponavljam), ne padne u nesvijest pri bliskom susretu s mojim kandžama. Mala je pritom bila i inovativna (prava, mala ženica sutrašnjice), i zalijepila mi tetovažicu crne udovice na list. "Možda onda nitko neće gledati dlake", mudro opaža. Tetovaža se tijekom noći odlijepila i ostala zalijepljena negdje u pidžami. Daklem, to vrijeme nesposobnosti i ovisnosti o tuđoj vještini pedikure je iza mene, napokon. I jučer se, nakon tuširanja, nemalo iznenadim i poskočim kad me nešto zagolicalo među bedrima! "Ma, koji je to vrag?!", povičem u sebi, šireći noge i tražeći: *pauka, *mrava, *morsku medvjedicu (ona već iz paštete iskače, pa me ne bi čudilo da je i k meni doplazala), *čudovište iz Loch nessa (ni nju dugo ne vidješe, možda je baš u mom međunožju pronašla mir i tišinu), *pokošeno sijeno mog djetinjstva, *vlasulju koju sinova cura koristi da vježba zanat... Tražim ja tako al ništa ne nađoh, sem prašume koja je toliko narasla da mogu pletenice alla Timošenko doli pravit. Malo sam zastala, nimalo posramljeno, tja! ionak nitko ne zagleda u taj dio mog bajnog bića. I mozgam što učiniti. Pokositi to prvo trimerom, jerbo nema britve koja bi se s tim dostojno uhvatila u okršaj, pa glatko izbrijati (trpeći svrab kad dlačice krenu rasti), ili ostaviti nek divlja i raste, pa da vidimo dokle će. Sve su danas glatke i izbrijane, jeste da je puno izazovnije vidjeti rosu koja se javi po smokvici kad je uzbuđena, al malo mi je sve to postalo preglobalno, malo i prepedofilski, a i malo mi je dosadilo. Od svoje 16. brijem te dlake sa sebe, umorilo me. Kako starim vidim i čari dlakavosti. Tj. ne vidim al osjećam negdje u sebi. Osjećam potrebu biti prirodna. Al, navika je navika, obrijah ipak dio, a dio ostavih. Pa ima za svakog pomalo. Kad naučim balirati pokošeno pokušat ću se probiti na tržište. Sa sve vidljivijim, zlaćanim brčićima ispod nosa još nisam načisto što ću. :/ |
- 11:22 - Komentari (19) - Isprintaj - #
nedjelja, 09.03.2014.
Punoljetnost
|
Puno ljeta. Punoljetnost. To uopće ne znači i da je tih puno ljeta, nakon puno oranja, sijanja, okopavanja, berbe, doista i urodilo kakvim takvim plodom. Gledam svog sina, danas mu je taj poseban, punoljetni rođendan. Spava ko krepan nakon što je došao doma malo prije neg ja iz noćne. Toliko je čekao ovaj rođendan. Kao da će mu to automatski dati kartu da uroni u ovaj odrasli svijet. A samo će mu dati odgovornost da sve što čini, da za sve što učini - odgovara sam. I dođe mi da JA plešem od sreće i olakšanja. Neću biti jedina odgovorna. Taj osjećaj. A uzalud mi potreba da skačem i plešem. Znam da je on, ovako spremljen za svijet sranja i besmisla i uvrnutih vrijednosti, onaj gotov proizvod kojeg sam ja sama proizvela i, eto, zakonom prisiljena ponuditi na tržište. A znam da sam i fušarila, i griješila, i ispravljala pogreške, i plakala od osjećaja nemoći i bojala se ponuditi mu očinsku figuru u nekome tko nije njegov otac. Prije dvije godine je imao nekih problema u školi. Kao da je instinkt u njemu govorio da će uskoro ostati bez oca, za pravo, trajno ostati, iako je skoro cijeli život proživio bez njegove prisutnosti. Sve je u njemu vrilo, bjesnilo, tražilo pažnju, izazivalo. Odlazila sam u školu jednom tjedno, pokušavajući sa profesorima naći najbolji pristup njemu, njemu koji ima toliko potrebe u sebi da mu nije dovoljan školski tim, već tim cijelog svijeta. Znali smo da će ta faza proći, samo ako ostanemo dovoljno uporni i dosljedni u pokušavanjima da ga zadržimo na površini. I uspjeli smo! Nikad neću naći dovoljno zahvalnosti za sve te dobre ljude, profesionalce i humaniste. Jest da mi je ravnateljica jednom prilikom bubnula, kad je vidjela bezizlazni očaj u meni: nađite mu očinsku figuru. Di da mu to nađem, jebote, na ulici? Sva sreća pa je preživio i bez te figure. A ja nekako napokon mogu disati. I u svakom sljedećem muškarcu pokušavati naći nekog sebi taman, a ne osobu koja će biti dovoljno vrijedna da mojoj djeci bude očinska figura. I osjećam se napola punoljetna, napokon. Ja. Ne on, moj prekrasni sin koji će tek sada to pokušavati biti i postati. Sretan ti život, dragi moj, ljubljeni! Očevi mogu biti svakakvi. Ali samo je jedna mama. |
- 09:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #
petak, 07.03.2014.
Bez smisla, reda, rada i discipline. Samo onako.
|
Kao u poslovici - kada ti sve ide dobro, stavi kamenčić u cipelu da te žulja, tako je i mene instinktivno, kao žuto na semaforu koje upozorava, posjetio ogroman žulj na palcu. Podsjetnik da je ovo samo faza akumulacije energije, da se ne zavaravam snagom i suncem koje usne širi na osmijeh.  Pa se, eto, ne zavaravam. Skupljam i sabirem misli i odluke. Načine kako bi kad bi. Na festivalu legendi Bakho, bog koji voli vino, izveo mi je monolog koji me duboko, duboko pogodio. Sjeo na sva mjesta koja nisam znala čime popuniti. Ne postoji jučer, ni sutra. Postoji sada i danas. Djeca ga nisu smjela posjetiti. Ta, ono što on uzdiže u pijanim isparavanjima, djeca žive iz dana u dan! Kako im to objasniti? Kako u poniznosti zaboraviti na zavist koja nas opeče kada ih vidimo kako žive tren?  Ovo na slici je Bakhov sluga. Pjan ko letva. Mala A. sjedi u prašini u parkiću, omotana pelenom i sitnim kovrčama i ruje štapom po zemlji. I ponavlja svaku riječ koju čuje, akumulira riječi. I sva je tamo, u toj prašini. Sva. Zavidjela sam joj jučer. Pokušala nadomjestiti strah od sutra tražeći joj najbolje štapove za kopanje. Posredno kopala s njom. Bivala dijete koje misli samo na sunce na ramenu, haljinicu koja veselo ovija koljena, žulj koji podsjeća da tren sada neće biti tren sutra. Ali, nebitno. Sada je ovdje. Uvuklo se u mene i prelijeva se po strahovima. Bit će kako treba biti.  Ovo sam ja, upsidedown, štob rekli drugovi Ameri. Sva izokrenuta. Sva naopaka. Al on me svejedno voli i takvu. Timon, pas, a car.   Toliko sam željela sunce, a sad kad je tu ubija me. Umorilo me, zavrtjelo glavu, uspavalo. Ova je zvijezda ostala na suhom. Ponekad se i sama tako osjećam. Kao (za)ostala nakon nečeg. |
- 20:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 06.03.2014.
Nedostajanje
|
Ćuprije „Kome se klanjati? Nema trajnije i mučnije brige za čovjeka od toga da, čim postane slobodan, nađe što prije onoga kome će se klanjati.“ F. M. Dostojevski : „Braća Karamazovi“ Djed je svakog petka odlazio rano na molitvu. Nije joj baš bilo jasno zašto mu nena tako rano nosi lavor, onaj kvrgavi, limeni lavor, u kojeg bi usula lončić vrele vode, uzavrio na starom štednjaku, naloženom, činilo joj se, još dok bi noć bila duboko ugurana u tamnilo čarapa u kojima je spavala. Priljubljena uz djedova leđa, grijući ga i osjećajući mir i sigurnost. Ta je peć ljeti stajala u kutu avlije, malo naherena jerbo je strmo dvorište nemoguće baš dobro izravnati za držanje starih, bijelih, pogdjegdje emajlom izbijeljenih štednjaka. Ljeti su na njezinu žaru pekli kukuruze, pa plašili jedni druge crnim zrncima pougljenih ljusaka kukuruza koje bi im zapale za zube, glumeći vampire koje su viđali kod onog zlog Jusufa koji je jedini imao televiziju. Pola sela sjatilo bi se uvečer kod njega, sjedeći po tepisima koje su njegove vrijedne kćeri ribale na rijeci svaki mjesec. Čak i zimi, kada bi snijeg napadao do brade, a spust do rijeke bio opasan i uzbudljiv za dječurliju koja bi se po njemu spuštala na vreći punoj sijena. Čak i zimi po obali bi se smrazavali i tako ukočeni plašili razbuktalu dječju maštu, ćilimi kao istkani za let na njima daleko, daleko, skroz preko opasne ćuprije (polovice debla nekog velikog drveta, čija je klimava ograda nakon svake kiše bivala odnešena rijekom, a njoj bi tada prelazak bez oslonca bivao najveća noćna mora), pa razrovanom cestom, pored mirisnih dućana koji su svi odreda mirisali na gumu opanaka i svježeg hljeba. Letjeli bi mi sve do velikog mosta, dolje u trgovištu, onog istog s kojega bi ljeti momci skakali u brzu, ledenu Drinu. Ćilime je i njezina majka smatrala najvećim pokazateljem bogatstva. I prala ih češće i temeljitije nego nju samu. Nena ju je pokušavala naučiti klanjati, prostrla bi joj čist ručnik i naglas moleći vrtila po rukama drvene perle. Nije joj baš išao taj jezik kojim je lomila i zube i desni i grkljan, pa je samo uz nju klečala i saginjala glavu k zemlji kada bi i ona, onako troma i teška pala ničice na čelo. Pitala se jel ju bole leđa i noge dok tako leži, klanjajući se ni sama ne zna čemu. Nema sumnje da bi sve ona to naučila da je ostala duže u selu. Da bi joj sve imalo smisla, da bi utjehu nalazila u ritualima i dodiru čela sa zemljom. No, nije stigla postati zarobljena takvom bezuvjetnom ljubavlju. Došavši u zemlju u kojoj se ne kleči ali u kojoj također vrte po rukama drvene perlice, pitala se koliko je doista slobodna bila. I je li se čitavo ovo vrijeme klanjala nečemu ili nekomu bezvrijednom? Iskala čist ručnik da klekne i poljubi tlo, a nalazila keramičke pločice i ulašten parket. Vjera je uvijek bila rub, ono neko opasno, vrelo mjesto na rubu provalije, preko kojeg se nije usuđivala prelaziti. Slično ćupriji čiju je ogradu odnijela nabujala rijeka. Kako prijeći kada nemaš nikoga tko bi ti držao ruku i pazio da ne padneš? Idole je nalazila u svemu i svačemu. Topla tijela, čija krv prolazi kroz nju, nisu izazivala osjećaj da im se pokloni. Kamen, slana voda, vjetar koji huči kroz granje, riječi utkane u stare stranice, miris zemlje... uvijek je nešto nedostajalo. Uvijek nešto nedostaje. Topla djedova leđa? Limeni lavor u kojem bi sprala gorčinu? Vrela peć u kojoj buja hljeb? Ljubav. Koliko god je osjećali, nje nikad nije dosta. Love all the hurt away. Odvoli svu bol, sva nedostajanja, sve tuge, sve rupe u nama. Samo odvoli. |
- 20:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #
srijeda, 05.03.2014.
Pištanja
|
Odmah iz noćne otišla sam na kavu s A. Kad god vidi mog ljubimca parkiranog pored njegove kovačije, on mi podigne brisač kao znak da dođem na kavu. Kafić na benzinskoj, prepun radnika koji srču svoju prvu kavu, konobarica i ja kao jedine žene. I nekako, taj mi je jutarnji ambijent, kad su svi trudbenici još sneni ali orni, tako orni za rad!, najbliskiji. Tu sa zidarima dogovaram kariolu maltera koja mi hitno treba, tragam za najjeftinijim prodavačima drva, dogovaram kupnju duhana šoto banka (ispod stola, psssssssst)...tu je najživlji trenutak u danu. Tako natankana kafurinom od rane zore ne mogu odmah ići spavati. Odlučim da je taman vrijeme, nakon što sam sat vremena do normalne ure provela pred kompom, da nazovem onog mog mehaničara. Neki elektronički dio u mom ljubimcu neprekidno pišti i upozorava na grešku u nečem. Sve sam žarulje provjerila, jer upozorenje ide u tom smjeru, nešto sa svjetlima, al sve šljakaju. I dogovorim susret s mehaničarom nek on proba skužiti. Njega sam upoznala na iskrici. Nije nam kliknulo ali smo ostali u kontaktu jer je tip simpa. I rado će pomoći oko automobila. Vidjela sam na fb da je ludo zaljubljen, stalno posta fotke sebe i ljubljene mu. I bilo mi je baš drago. Dođem jutros, prčkamo oko auta (niš nismo mogli naći, morat ću ipak u pravi servis) i priča mi o toj njegovoj. Kaže, da, opet me je primila nazad. A? Pa šta bi? Pa ne znam, uvijek nešto pogrešno kažem, ona se naljuti, ode i ne javlja se tjedan, dva. Onda se opet javi i sve bude ok neko vrijeme. Da odmah pojasnim, on ima oko 47 godina, ona blizu 40. Nisu to više djeca. Al ne brini, čim ona mene ostavi, ja istu večer odem na iskricu i nađem joj zamjenu! veli on ponosno.  Samo sam se nasmijala. A šta drugo da velim. Život je tako kratak, tako nesiguran, tako malo sjajnih, zbilja sjajnih trenutaka ima, da ja i kužim njega. Ko kad ja vozim svog pištavca koji zapišti baš onda kad mi je omiljena bas dionica na cd-u. Šta radim? Pričekam da prestane i onda navijem zvuk na najjače. Nek nadpišti ovo! |
- 17:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #
utorak, 04.03.2014.
Jer rat je zlo
|
(...) Trebala je realnu sliku da bi prošlost nježno zamotala u maramu i spremila na dno svoje kutije s blagom. Bila je svjesna da će objasniti to majci biti najveći problem. Starica je odbijala pričati o rodnoj grudi. Toliko bola je s nje ponijela sa sobom, zakopala ga duboko u kožu usahlih grudi, pa je svaki udah predstavljao nijemi krik zarobljene utrobe. Pobili joj muža i oba sina, silovalo i zaklalo snahe, obje trudne, s izbočenim trbušćićima u kojima su izdisale malene grudi beba koje bi imale plave oči, znala je, kao i njezini sinovi, kao i njihov otac, kao i njihov djed. Sve je njih ona pokopala u sebi, svakodnevno osjećajući kako vrijeme ne štedi ni njih tako mrtve, pa je truju svojim raspadnutim bedrima i ramenima, dok je istodobno narasla kosa i nokti škakljaju iznutra i miješaju joj na licu čas osmijeh, čas bolan grč. Grobnica-žena, obiteljska grobnica, kako je Alma sebi opisivala mater dok bi je gledala takvu, kako se smije i plače istovremeno. Cijeli je njezin život zakopala i sad želi da i ona, Alma, trune u njoj zaleđena u liku petnaestogodišnjeg djevojčurka, tek osviještenog u smislu postojanja, s bijelom kosom i prepuna madeža, sva obla i dobro uhranjena svježim mlijekom i kajmakom... Ovo sam pisala prije par godina. Očajna nakon posjeta Srebrenici, svim onim nijemim grobovima, svim onim bliskim prezimenima. I sad opet drhturim čekajući da fašizam digne glavu i počne stvarati neke nove usahle starice. Odjebite više od Života, mater vam pohlepnu! |
- 21:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #
ww village
|
Opet ja o online ašiku, jebga. Odbijam pisati o aktualnim događajima, prijetnjama civilizaciji, jadu, krađi i korupciji. O d b i j a m. Dopisujem se s vrlo zgodnim dečkom, međutim, budući je par stotina km daleko u mom mozgu se ne stvaraju nikakve iluzije o mogućem bliskijem odnosu. Ali uključim znak on u glavi i uživam u sada. Uživam u zanimljivoj komunikaciji, smijehu i mudrolijama, razmjeni iskustava o net upoznavanju. Veli on da razmišlja o proširivanju aktivnosti na zemlje EU, jednostavno mu je Lijepa naša postala tijesna. I zbilja, surfajući par godina skontaš kako je web malo selo. Recimo Istra, koja je i realno jedno malo veće selo. Kad namjestiš postavke da želiš upoznati nekoga unutar 50/100 km nema šanse da ti se ne jave oni isti ljudi s kojima si već bio na kavi i nisu prošli dimenziju reale. Imam osjećaj da su se u Istri svi već prekonekoliko puta našli, poševili, odbacili, pa, s vremenom smanjivši kriterije, opet našli, poševili, možda zadržali u nekom poluodnosu koji ne zadovoljava, al ipak, bolje išta neg ništa. Neću to. Neću potrošene duše koje izgubljeno lutaju međumrežjem. Pa što hoćeš, s pravom bi pitali? A otkud znam. Kad nađem znat ću. :/  |
- 09:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.03.2014.
Oj, debeli 'lade...
|
Završila sam u ekspresno nagovorenoj šetnji uz more. Ljenčarim doma, pravednički inzistirajući na zasluženom, fjakastom vikendu, prošvrljam stranicom za upoznavanje i - aj bok ja. Tip me nagovorio na šetnju bez ikakve frke. Sad, jel me uFatio u pms moodu kad sam i jako mrgudna, a istovremeno i jako povodljiva (paradoks sam sama po sebi, štaću), neb vam znala kasti. Uglavnom, nisam se ni umila, samo sam malo pograbljala ovu konfuziju na glavi i ošla. Naravno da mi se nije svidio, u pms-u mi se rijetko tko svidi (al seks dan prije menge od mene čini lomiteljicu muškog organa, u to sam se nebrojeno puta uvjerila, ne subjektivnom procjenom već priznanjem vlasnika organa). Mislim, nije me privukao fizički al ima smisla za zezanje pa smo se dosta smijali. Svejedno, niš od toga. Kuma mi sere da prestanem biti tako površna i da dam ljudima šansu, da im dam vrijeme potrebno da mi se uvuku pod kožu. Meni se to jednostavno ne da. Ako me ne privlači onda ne vidim smisla. Sumnjam da će mi nečiji podbradak za dva mjeseca biti seksi, ak me razmete. A opet, milijuni ljudi se otkriju nakon što su prijateljevali godinama. Pa znam da je kuma u pravu, no, imam previše godina da bih si mogla dopustiti vrijeme. Uglavnom, tip je odmah shvatio da sam grozna ljenčina i sad su mu sve poruke na tu foru. "Ljenčino, ajmo još jednu brzinsku (šetnju) prije posla." "Ahahahaha, sin je na mamu!" ( nakon opisa nogometne utakmice gdje moj sin vratar stoji na golu i čeka golove, tri ih je dobio, btw). "Drugi put uzmi tlakomjer u šetnju, ahahahaha!", nakon što je ustvrdio da sam crvena u licu ko djevica. Ima dva metra, korak od kilometra, naravno da sam se uspuhala, ko će munjaru stići. U šetnji! Šetnja podrazumijeva lagano hodanje s noge na nogu, ne jurišanje po vjetru i hladnoj kiši za Velim Jožom, molim lijepo! I kontam jutros kako baš volim tu svoju lijenost. Imam pravo na nju. Odradila sam ja svoje brzinske utrke prekonekoliko puta, trudeći se stići sve na vrijeme i pritom ne izgubiti dah. Sad želim lagano. Onda kad meni paše. Sad želim točno onakvu osobu koja će u meni probuditi želju da želim sve, želim brzo, radim puno, spavam malo. Do tad idem u šetnje jedino sa psom. |
- 10:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #
subota, 01.03.2014.
Otvaranje i zatvaranje
|
Hrabar ratnik nije onaj koji pobjeđuje bez ijednog poraza, već onaj koji predajom pobjeđuje. Tako joj govore. Što su to uopće pobjede u ljubavi? A što su porazi? Što je podavanje i predavanje sjećala se nekako mutno. Ostao jest na nepcu taj osjećaj očišćenosti, ta bezvremenska i bezgranična prostranstva kada se sve oko tebe čini nejasno i nevažno i gotovo nepostojeće. Jasne su jedino i uvijek oči i pogled u njima. Pogled koji vidi ono ispod kože i odjeće i metala i šljokica nabačenih kao štit od magle i koji upija strujanje pucketave snage i izdrži je bez treptaja. Sjene su bile smećkastonarančaste. Ovijale se zagasito oko njihovih očiju, čineći poglede koprenastim, zaobljenim, oslobođenim oštrine i jasnoće. Umorne oči odmarale su poglede uranjajući jedne u druge, stapajući im boje u jednu, zajedničku, boju zagasitog vina koje opija. Gledao ju je mirno, tiho, šireći zjenice da što više njenog pogleda uroni u njega. Otvarao joj teška, okovana vrata da što bezbolnije uđe. Neokrznuta nijednim zaostalim zavojem, nespriječena nijednom sumnjičavom bodljom nepovjerenja. Željela je ući, trebao joj je taj topli ulaz, sklonište, tajna odaja u koju se ne ulazi poznavanjem prave čarobne riječi. Riječi sve kompliciraju. Ranjavaju. Brzopleto i površno počiste umrljane obraze i nutkaju i laskaju i lažu i kriju… Požuda se hrani sama sobom, prelijeva se preko svih riječi i obilno natapa i utapa sva pogrešno posložena slova. Osjetio je kada je njezin pogled postao čist, nezamućen pogrešno posloženim slovima. Osjetio je da je spremna uroniti. Nepokrivena citatima i zarezima koji zastajkuju. Osjetio je i prihvatio je. Nježno i puteno, samo njuhom i jagodicom i obrazom i čelom koje se širi i širi i nestaju i lice i oči i trepavice…usnama joj dotiče očni kapak, njima upija sebe pohranjenog u zjenici, opija se svojom požudom u njenom oku. Ljubi joj sve zaostale, krišom utekle sumnje i nutka čist i jasan put. Želi ga ljubiti, doticati kožu, gristi usne, njušiti toplinu vrata. Želi. Želi tišinom podati se. Diže ruke, dlanovima ovija njegovo lice, gleda… Dovoljan je bio tek jedan bljesak u kutu zjenice. Okrenula se i otišla. Poražena. Ono kad nas definira jedino nepovjerenje.  |
- 10:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Ožujak 2016 (1) Veljača 2016 (1) Ožujak 2015 (3) Siječanj 2015 (1) Listopad 2014 (2) Svibanj 2014 (2) Ožujak 2014 (17) Veljača 2014 (6) Siječanj 2014 (6) Prosinac 2013 (4) Listopad 2010 (2) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
no brain no pain jednom sam pala s masline. hvatala sam se za grane dok ih je bilo, a onda se više nisam imala za što hvatati. sad se hvatam za blog. usporava pad. ozbiljno. emajling: emakteon@gmail.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||