transitgloriamundi

nedjelja, 09.03.2014.

Punoljetnost

Puno ljeta. Punoljetnost. To uopće ne znači i da je tih puno ljeta, nakon puno oranja, sijanja, okopavanja, berbe, doista i urodilo kakvim takvim plodom. Gledam svog sina, danas mu je taj poseban, punoljetni rođendan. Spava ko krepan nakon što je došao doma malo prije neg ja iz noćne. Toliko je čekao ovaj rođendan. Kao da će mu to automatski dati kartu da uroni u ovaj odrasli svijet. A samo će mu dati odgovornost da sve što čini, da za sve što učini - odgovara sam. I dođe mi da JA plešem od sreće i olakšanja. Neću biti jedina odgovorna. Taj osjećaj. A uzalud mi potreba da skačem i plešem. Znam da je on, ovako spremljen za svijet sranja i besmisla i uvrnutih vrijednosti, onaj gotov proizvod kojeg sam ja sama proizvela i, eto, zakonom prisiljena ponuditi na tržište. A znam da sam i fušarila, i griješila, i ispravljala pogreške, i plakala od osjećaja nemoći i bojala se ponuditi mu očinsku figuru u nekome tko nije njegov otac. Prije dvije godine je imao nekih problema u školi. Kao da je instinkt u njemu govorio da će uskoro ostati bez oca, za pravo, trajno ostati, iako je skoro cijeli život proživio bez njegove prisutnosti. Sve je u njemu vrilo, bjesnilo, tražilo pažnju, izazivalo. Odlazila sam u školu jednom tjedno, pokušavajući sa profesorima naći najbolji pristup njemu, njemu koji ima toliko potrebe u sebi da mu nije dovoljan školski tim, već tim cijelog svijeta. Znali smo da će ta faza proći, samo ako ostanemo dovoljno uporni i dosljedni u pokušavanjima da ga zadržimo na površini. I uspjeli smo! Nikad neću naći dovoljno zahvalnosti za sve te dobre ljude, profesionalce i humaniste. Jest da mi je ravnateljica jednom prilikom bubnula, kad je vidjela bezizlazni očaj u meni: nađite mu očinsku figuru. Di da mu to nađem, jebote, na ulici? Sva sreća pa je preživio i bez te figure. A ja nekako napokon mogu disati. I u svakom sljedećem muškarcu pokušavati naći nekog sebi taman, a ne osobu koja će biti dovoljno vrijedna da mojoj djeci bude očinska figura. I osjećam se napola punoljetna, napokon. Ja. Ne on, moj prekrasni sin koji će tek sada to pokušavati biti i postati. Sretan ti život, dragi moj, ljubljeni! Očevi mogu biti svakakvi. Ali samo je jedna mama.

- 09:52 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.