To mi je već dugo vremena muka. Lako se oduševim, istina. Posebno s ljudima koji u komunikaciji daju onaj pravi feedback, onaj kontakt koji osjetiš kad shvatiš da je sve što govoriš shvaćeno i u trenu isprocesuirano.
Kako kaže narod: osjetiš kako je sjelo na svoje mjesto.
Međutijem, u svim tim odnosima jebe me predvidljivost. Činjenica da već nakon par susreta znam što će i kako će osoba. To ubije ovu mačketinu u meni koja mrnjauče i žali se da joj ubijam radoznalost. Iščekivanje. Upoznavanje slojeva.
Najčešće je to stoga što osoba i nema nekih lukovih slojeva; ljudi su u principu vrlo jednostavni i umire se kad osjete makar mrvu sigurnosti da je ono što žele tu.
Najveće zlo odnosa je što se uzimamo zdravo za gotovo. Što se umirimo. Ne trudimo odnos upoznati iz milijun drugih perspektiva.
Ne kažem da nas se konstantno treba stavljati na kušnju i izazivati vraga. Daleko od toga, i sama volim osjećaj sigurnosti. No, svi smo mi tako nepredvidivi, barem vrijedni pomisli da jesmo nepredvidivi i da nas naše reakcije itekako mogu iznenaditi i razveseliti i dovesti u nedoumicu i oduševiti i...svašta i.
Ima taj jedan gospon. Pravi mačak, iskusan, elokventan, s pravim omjerom zvrkastih bljeskova u očima, ono, taman.
Najbolje je to što se ja, još uvijek, osjećam slobodnom da ga izazivam, lagano sprdam i dajem mu do znanja kako mi je jasan svaki njegov korak. I što nemam apsolutno ništa protiv njegovih sljedećih koraka. Osjeća se ravnopravnost u odnosu, on zna da ja znam da on zna.
Ali i da osjećam obvezu pružati otpor, ne jer sam ja posebno teška osoba, već jer ne želim potrošiti ovu dražest. Jer nas ne želim
dovesti prebrzo do trenutka kad se zastori spuštaju i gase se svjetla.
Mrak u odnosu je gušći od mraka kad si sam. Teži. Izaziva žgaravicu i guši.
Ne znam koliko će mi trebati vremena da ovo potrošim. A jednom hoću, to je nesretna sudba mog karaktera.
A možda on potroši mene. Tko će ga znati.
Zasad je draž u tome što ne znam.
Post je objavljen 13.03.2014. u 10:31 sati.