Marketing
Bez smisla, reda, rada i discipline. Samo onako.
Kao u poslovici - kada ti sve ide dobro, stavi kamenčić u cipelu da te žulja, tako je i mene instinktivno, kao žuto na semaforu koje upozorava, posjetio ogroman žulj na palcu.
Podsjetnik da je ovo samo faza akumulacije energije, da se ne zavaravam snagom i suncem koje usne širi na osmijeh.
Pa se, eto, ne zavaravam. Skupljam i sabirem misli i odluke. Načine kako bi kad bi.
Na festivalu legendi Bakho, bog koji voli vino, izveo mi je monolog koji me duboko, duboko pogodio. Sjeo na sva mjesta koja nisam znala čime popuniti.
Ne postoji jučer, ni sutra. Postoji sada i danas. Djeca ga nisu smjela posjetiti. Ta, ono što on uzdiže u pijanim isparavanjima, djeca žive iz dana u dan! Kako im to objasniti? Kako u poniznosti zaboraviti na zavist koja nas opeče kada ih vidimo kako žive tren?
Ovo na slici je Bakhov sluga. Pjan ko letva.
Mala A. sjedi u prašini u parkiću, omotana pelenom i sitnim kovrčama i ruje štapom po zemlji.
I ponavlja svaku riječ koju čuje, akumulira riječi.
I sva je tamo, u toj prašini. Sva.
Zavidjela sam joj jučer. Pokušala nadomjestiti strah od sutra tražeći joj najbolje štapove za kopanje.
Posredno kopala s njom.
Bivala dijete koje misli samo na sunce na ramenu, haljinicu koja veselo ovija koljena, žulj koji podsjeća da tren sada neće biti tren sutra. Ali, nebitno.
Sada je ovdje. Uvuklo se u mene i prelijeva se po strahovima.
Bit će kako treba biti.
Ovo sam ja, upsidedown, štob rekli drugovi Ameri. Sva izokrenuta. Sva naopaka.
Al on me svejedno voli i takvu. Timon, pas, a car.
Toliko sam željela sunce, a sad kad je tu ubija me. Umorilo me, zavrtjelo glavu, uspavalo.
Ova je zvijezda ostala na suhom.
Ponekad se i sama tako osjećam. Kao (za)ostala nakon nečeg.
Post je objavljen 07.03.2014. u 20:28 sati.