transitgloriamundi
subota, 25.01.2014.
Na pola puta
|
Evo, pola rehaba odrađeno. Osjećam se vrlo živo, vrlo optimistično, skoro pa zen. U cijeloj državi panika zbog snijega, a u Rovinju prekrasan sunčan dan. Hladan, ona hladnoća koja će potamaniti sve bube koje još žive. Osim terapija koje odrađujem, u rehabilitaciji mi pomaže i manevar koji je potreban da se provučeš kroz dugačak hodnik; deseci bakica s hodalicama i štakama odrađuju svoje terapije. Imaš osjećaj da si na nekom uvrnutom autoputu. A i te nonice zbilja znaju biti slatko smiješne. Na ručku srećemo dečka od svojih 27, 28 godina koji nema nogu. I one odmah sažalno: a briiiižan, to mu je sigurno od rata. Jeboga, pa nisu svi udovi oduzeti granatom. Imam frenda kojeg je freza isfrezala dok je radio u polju. Ono, ne trebaš rat za shit happens. |
- 19:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 18.01.2014.
Posebne potrebe
|
Počela sam s rehabom. Zasad je to samo pokušaj da pronađem zametnute trbušnjake, tu su negdje, osjećam. "Stisni trbušnjake!", zapovijeda terapeutkinja. "A stišćem, jebatga, samo se još ne vidi." Al ne muči mene to. Kontam jučer nešto: radim u centru za rehabilitaciju, mentalna retardacija je profil većine korisnika. U bolnici sam ležala u sobi s tri žene u komi. Sad na terapiji ležim s curom koja boluje od cerebralne paralize i još nekih dodatnih dijagnoza. Mnogi od mojih prošlih odnosa su pokazivali vrlo izražene posebne potrebe svih nas. Ispada da nit ne znam kako izgledaju odnosi s onima koji nemaju neke posebne potrebe. Kako funcioniraju "normalni" ljudi? Što mi to svemir želi reći? Da budem sretna jer sam, donekle, zdrava? Pa sretna sam. Nisam drama queen, nisam paničar, kad su mi djeca bolesna ne jurim bezglavo doktoru po dozu nečega, čak je i dr rekla kako mi se divi kako sam sve ovo s operacijom odradila bez panike, čak i kada mi je rana tjednima krvarila i nije zarastala. Cool sam, znam da sve ima svoje vrijeme. Znam da je većini nas potrebno dobro uho kad nam dođe da se izjadamo. Znam da ona bakica od 86, koja se jedva u kolicima kreće, a ipak žudi da ode frizeru i našminka se, jako cijeni to što joj odem po kavu i s njom dimim cigarete na terasi, skrivene od kiše pod jadnom strehom. Znam da moji korisnici obožavaju kad ih počastim čokoladom i sitnicom za njihove rođendane. Znam da me ona cura još uvijek ne može bez boli pogledati na ulici, iako je svjesna toga da sam njenom tati smireno pokušavala vratiti život kad je onomad pao u kafiću, i nažalost umro jer je infarkt bio jači od sveg mog masiranja i daha. Jebiga. Znam i da su se gosti nakon toga libili naručiti kavu kad ja mijenjam cure, moju kavu su ubrzo prozvali smrtonosnom. Sve je to život. Ali ponekad pomislim, kao sad recimo, kako nemam pojma kako je to živjeti u svijetu u kojem ne treba gledati uvrnuti humor prirode na djelu. Kako je to? Recite mi, kako je to živjeti i buditi se u svijetu gdje ti je prva reakcija na buđenje osmijeh? Radost. Mir. ok, malo pretjerujem, samo zbog mrve patetike. |
- 19:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 08.01.2014.
Kako iskoristiti jedno drugo
|
Malo tko nije čuo, pročitao, komentirao, aktualni status Index.hr-a, Matije mu Babića i Severinke. Trakavica je to koja se vuče po sudu deset ljeta. Sad je šjora Vučković napokon dobila nešto nešto, što nije doista šuškav novac ( jer M. B. nema šuške, nažalost ). Dobila je čast da pored svoje afrike paprike slobodno umetne poznati Indexov žig. Da ga umetne u koju god odjevnu kombinaciju oće. Da joj krasi svaku sljedeću naslovnicu albuma. Štogod poželi činiti s tim žigom. Matija B. je također dobio. Ogroman prostor da opravda sve što je Index do sad činio za hrvatsku stvarnost. Da se nahvali koliko je afera razotkrio, ali i koliko ga je moćnika pokušalo gaziti jer je odbijao pisati prilagođene istine. Vuk sit, a ovce na broju. Kao i onomad kad je sve to i počelo, (Indexa su satrale horde drkadžija, željnih vidjeti šjoru Nazionale in flagranti, čiji se uzlet na vrh naše estrade nakon tog videa jednostavno više nije mogao mjeriti ni s jednom lansiranom raketom u svemir), tako se i danas njih troje nalaze pod najvećim povećalom u Hrvata. Trojac čije penetriranje jedno u drugo, pa u treće, prate sve drkadžije dežele nam. I sve troje dobijaju iskorištavajući jedno drugo, pa treće. Blago nama s takvim porno glumcima, Rocco Siffredi je pored njih mala mucica. On je barem podržao talijansku udrugu ljubitelja životinja, stavivši se na plakat na kojem piše: zavodio sam i ostavljao sve, ali nikad svog psa. Što se za ovaj gore trojac ne bih usudila prognozirati da bi uspjeli. Oni će ti i vlastito pseto zajebat ako vide da će imat koristi od toga. Nakon njih mi se druga šjora, šjora Celzijus koja je napokon dobila, osim knjige Ranka Marinkovića, i kipić Kiklopa, sve više sviđa. Možda čak toliko i da ću u inat pročitat njezinu Golu istinu. Blago nama s Indexom, Babićem, Sefkom, Nives...svi nam poturaju istinu ko da smo ovčice. evo, jedna prigodna, da se što više uspijemo poistovjetiti. |
- 18:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.01.2014.
Take a distance
|
Tek kad s odmakom čitamo sebe i naše doživljaje, uživljaje i ostale -aje, možemo upoznati pravog sebe i pružiti si ruku. Bok, ja! Baš si bila ufurana u taj film, a? :D, podsmjehnemo se sebi i prijateljski si stavimo ruku oko ramena i prošetamo sebe svojom prugom, onom kojom smo tandrkali tako nadrkani ( hihihi) skup sa svojim su-pružnicima. Koji su, na koncu, ipak ispali ne-supružnici. Jer nisu tandrkali u istom smjeru na toj pruzi. Onda se raskalašiš pa nudiš svoje ruke svakom tko ih poželi dotaći. Dokazuješ sebi da ima i drugih filmova u koje se moš ufuravati do beskraja. Jebote, koliko nas ima. Jebote, koliko nas ima! Tih ispruženih ruku koje čeznu da urone u nečije kose, nečije utrobe i izvade im srca, pružajući ih sebi na dlanu. Kao trofej pobjede nad boli. Ljubav doista jeste Hiroshima. Bojno polje u kojem nestajemo kad krene kako treba. Mi osvajači. Mi psi rata. Mi koji ratujemo za mir i jebemo se za djevičanstvo. Stanimo. Uzmimo predah od filmova u kojima smo glavni glumci. Udaljimo se od sebe samih da bi upoznali sebe same. Mi smo sasvim drugi ljudi nego onaj dan Kad je svaka stvar još bila za nas |
- 12:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #
subota, 04.01.2014.
ono što nemamo
|
Prije nekog vremena upoznala sam dečka koji nema nogu. Odmah mi se svidio, njegov optimizam i život kojeg je izgradio nakon nesreće. Ok, ja se uvijek na prvu oduševim, svi su mi super dok god su novi i neistraženi. I, tako ja kažem materi da sam ga upoznala, nahvalim njegove osobine i dodam da nema nogu, onako usput. A ona će meni: i tebi ne smeta to što nema nogu?! Pa ne, rekoh, to nemanje ga je izgradilo u obliku kakav meni paše, optimizam i joie de vivre je ono što mi fali kod drugih ljudi. Tad mi je rekla nešto što me mjesecima muči: Ljudi nas uvijek, baš uvijek, povrijede s onim što nemaju. Krenem od sebe, to vam je najbolje kad vas nešto muči, i skontam kako sam i sama najviše ranjavala s onim čega nemam. A to je povjerenje. Nećemo sad o tome zašto i kako. Sjetim se kako mene moja mater uvijek povrijedi time što mi ne pruža podršku u ničemu. Ne jer je neka zla osobica, jednostavno zato jer ona sama nema obrazac za podrške koji bi znala koristiti. Podsjetim se muža br 2, ovog koji je još živ, i shvatim da me on ranjavao svojim nemanjem samopouzdanja. Muž br 1, pokojni i Faca, sjebavao me je nemanjem snage da se othrva kemiji. Sve to povezano s mojim nemanjem povjerenja dovede do raspada sistema. Naša Vlada nas ranjava nemanjem strategije razvoja i gospodarskog napretka. Crkva i ostale vjerske institucije nas ranjavaju raskorakom između onog što propovijedaju i ovog kako to žive, nemanjem dosljednosti. I sad, da se vrnem na beznogog, skontam kako mu to nemanje ekstremiteta itekako škodi; iako se samoobmanjuje da je super i cool, nije to. Očekuje da ga se žali i čini poteze umjesto njega u realnom življenju. Što vi nemate i time sjebavate svoje odnose? |
- 10:35 - Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 01.01.2014.
reprize
|
Reprize dočeka su mi uvijek bile puno zabavnije, toplije, iskrenije, od samog dočeka. Ok, većinu sam oddežurala u noćnoj ali ispada da sam i one koje sam dočekivala slobodna, na neki način oddežuravala. Kao, pfffufff, ajd da i to odradim. Ali onda bi se dan nakon zatekla točno tamo, s onim ljudima, s kojima želim biti i gdje želim biti. Eto me i danas, doma na kauču, sama sa psetom, i kontam kako cijelo popodne odbijam seksualne pozive, a i maločas svrših nekakav poluodnos s osobom koja bi me mazila i pazila ali samo ako i kad ja dođem k njemu. Na činjenicu da sam tek operirana on tvrdi da sam samo lijena. Aj ti fino odjebi. I eto me sa sobom i osjećam ljubav, tako veliku ljubav prema sebi, sličnu onoj koju sam gajila za onog mog nesretnika, kojeg bi sexigrad frajerice zvale Faca. Ako se volim ko što i njega pokojnog volim onda se ja, dragi moji, volim besmrtnom ljubavlju. U ovoj reprizi. I bez alkohola. Živjele reprize i šanse koje nam daju. |
- 20:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Ožujak 2016 (1) Veljača 2016 (1) Ožujak 2015 (3) Siječanj 2015 (1) Listopad 2014 (2) Svibanj 2014 (2) Ožujak 2014 (17) Veljača 2014 (6) Siječanj 2014 (6) Prosinac 2013 (4) Listopad 2010 (2) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
no brain no pain jednom sam pala s masline. hvatala sam se za grane dok ih je bilo, a onda se više nisam imala za što hvatati. sad se hvatam za blog. usporava pad. ozbiljno. emajling: emakteon@gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||