Tek kad s odmakom čitamo sebe i naše doživljaje, uživljaje i ostale -aje, možemo upoznati pravog sebe i pružiti si ruku.
Bok, ja! Baš si bila ufurana u taj film, a? :D, podsmjehnemo se sebi i prijateljski si stavimo ruku oko ramena i prošetamo sebe svojom prugom, onom kojom smo tandrkali tako nadrkani ( hihihi) skup sa svojim su-pružnicima. Koji su, na koncu, ipak ispali ne-supružnici. Jer nisu tandrkali u istom smjeru na toj pruzi.
Onda se raskalašiš pa nudiš svoje ruke svakom tko ih poželi dotaći.
Dokazuješ sebi da ima i drugih filmova u koje se moš ufuravati do beskraja.
Jebote, koliko nas ima. Jebote, koliko nas ima! Tih ispruženih ruku koje čeznu da urone u nečije kose, nečije utrobe i izvade im srca, pružajući ih sebi na dlanu. Kao trofej pobjede nad boli.
Ljubav doista jeste Hiroshima.
Bojno polje u kojem nestajemo kad krene kako treba.
Mi osvajači. Mi psi rata. Mi koji ratujemo za mir i jebemo se za djevičanstvo.
Stanimo. Uzmimo predah od filmova u kojima smo glavni glumci. Udaljimo se od sebe samih da bi upoznali sebe same.
Mi smo sasvim drugi ljudi nego onaj dan
Kad je svaka stvar još bila za nas
|