Prije nekog vremena upoznala sam dečka koji nema nogu. Odmah mi se svidio, njegov optimizam i život kojeg je izgradio nakon nesreće. Ok, ja se uvijek na prvu oduševim, svi su mi super dok god su novi i neistraženi.
I, tako ja kažem materi da sam ga upoznala, nahvalim njegove osobine i dodam da nema nogu, onako usput.
A ona će meni: i tebi ne smeta to što nema nogu?! Pa ne, rekoh, to nemanje ga je izgradilo u obliku kakav meni paše, optimizam i joie de vivre je ono što mi fali kod drugih ljudi.
Tad mi je rekla nešto što me mjesecima muči: Ljudi nas uvijek, baš uvijek, povrijede s onim što nemaju.
Krenem od sebe, to vam je najbolje kad vas nešto muči, i skontam kako sam i sama najviše ranjavala s onim čega nemam. A to je povjerenje. Nećemo sad o tome zašto i kako.
Sjetim se kako mene moja mater uvijek povrijedi time što mi ne pruža podršku u ničemu. Ne jer je neka zla osobica, jednostavno zato jer ona sama nema obrazac za podrške koji bi znala koristiti.
Podsjetim se muža br 2, ovog koji je još živ, i shvatim da me on ranjavao svojim nemanjem samopouzdanja.
Muž br 1, pokojni i Faca, sjebavao me je nemanjem snage da se othrva kemiji.
Sve to povezano s mojim nemanjem povjerenja dovede do raspada sistema.
Naša Vlada nas ranjava nemanjem strategije razvoja i gospodarskog napretka.
Crkva i ostale vjerske institucije nas ranjavaju raskorakom između onog što propovijedaju i ovog kako to žive, nemanjem dosljednosti.
I sad, da se vrnem na beznogog, skontam kako mu to nemanje ekstremiteta itekako škodi; iako se samoobmanjuje da je super i cool, nije to. Očekuje da ga se žali i čini poteze umjesto njega u realnom življenju.
Što vi nemate i time sjebavate svoje odnose?
Post je objavljen 04.01.2014. u 10:35 sati.