Reprize dočeka su mi uvijek bile puno zabavnije, toplije, iskrenije, od samog dočeka. Ok, većinu sam oddežurala u noćnoj ali ispada da sam i one koje sam dočekivala slobodna, na neki način oddežuravala. Kao, pfffufff, ajd da i to odradim. Ali onda bi se dan nakon zatekla točno tamo, s onim ljudima, s kojima želim biti i gdje želim biti. Eto me i danas, doma na kauču, sama sa psetom, i kontam kako cijelo popodne odbijam seksualne pozive, a i maločas svrših nekakav poluodnos s osobom koja bi me mazila i pazila ali samo ako i kad ja dođem k njemu. Na činjenicu da sam tek operirana on tvrdi da sam samo lijena. Aj ti fino odjebi. I eto me sa sobom i osjećam ljubav, tako veliku ljubav prema sebi, sličnu onoj koju sam gajila za onog mog nesretnika, kojeg bi sexigrad frajerice zvale Faca. Ako se volim ko što i njega pokojnog volim onda se ja, dragi moji, volim besmrtnom ljubavlju. U ovoj reprizi. I bez alkohola. Živjele reprize i šanse koje nam daju.
Post je objavljen 01.01.2014. u 20:29 sati.