Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.12.2009., četvrtak
2010.
 photo by rU ...
... Još minuta je preostala do ponoći. A vječnost ipak stane u tu minutu, dragocjeniju od vijeka, ispunjeniju od života što je za nama. Mijenjam godinu za minutu, prodajem vječnost za ovaj trenutak što odkucava Tebi i meni. ... Ruža i Zmaj (kraj priče) Silvestar shvati - Rose pruža ruku namjeravajući dodirnuti Zmaja. Srce mu se stegnu od straha, krv sledi u žilama. I već je pružio ruku da zadrži Rose, već je zaustio da vikne upozorenje, a tada mu ruka klonu a povik zape u grlu. Suviše je dobro poznavao Rose, znao je da je, kad nešto doista odluči uraditi, Rose nezaustavljiva poput nabujale rijeke pred kojom je svaki nasip nemoćan. Silvestar stegnu srce i zakorači korak bliže, sad je stajao Rosei za leđima tako blizu da ju je gotovo dodirivao. Riješio je ispriječiti se između Rose i Zmaja, ukoliko joj neman bude namjeravala nauditi. Rose je osjećala Silvestrovu prisutnost, no nije se osvrtala. Osjećala je silan strah ali želja da taj strah pobijedi bila je jača od straha. Ruka joj načas zadrhti, prsti joj se zgrčiše pa potom ispružiše ... i ona dodirnu Zmaja. Očekivala je pod prstima osjetiti grube krljušti, no jagodice prstiju dotakoše meku i vlažnu kožu. Bio je to neočekivan osjet - Rose je istovremeno osjetila i kako dodiruje i kako je dodirivana. Osjetila je vlastite prste, vreli dodir na vreloj koži, osjetila je kako pod kožom struji krv, kako kuca bilo, osjetila je svaku poru, svaki nabor. Istodobno, svakom je porom kože osjećala prste koji dodiruju, istražuju, grabe i miluju. Prođoše je trnci od tog dvostrukog dodira, pogled joj se zamagli, dah ubrza ... U trenutku kad je Rose dodirnula Zmaja, Silvestar duboko uzdahnu i zadrhti. I dok je gledao Roseine prste na Zmajevoj koži, osjećao je da ti prsti dodiruju njega, dodiruju ga onako kako ga Rose do tada nikada nije dodirivala. To više nisu bili nevješti prsti ni oklijevajući ovlašni dodiri, to više nije bila igra stidljive djevojčice. Silvestar jeknu i sklopi oči, usredotočujući se na Rosein dodir. Iza sklopljenih kapaka dočeka ga Rosein pogled, dubok i plav i Silvestar pomisli kako će se, ne žaleći, utopiti u tome pogledu. Tada on posegnu za Rose, žestinom za koju nije ni znao da je posjeduje, posegnu za njom, ne pitajući se više hoće li je povrijediti, ne bojeći se više da će Rose ustuknuti pred njegovim dodirom. ... Rose se probudi u polutami, ne shvaćajući u prvi trenutak gdje se nalazi. Glava joj je počivala na Silvestrovim prsima, njegove su je ruke obujmljivale, držeći je nježno i čvrsto. Pogledi im se susretoše i dodirnuše, proničući jedan u drugi. Oboje, i Rose i Silvestar, živo su se sjećali sna i oboje su se pitali: Je li to bio samo san? Dok je kroz pukotinu u prozorskim oknima ulična svjetiljka zavirivala u sobu, usne im se potražiše i spojiše. Među njima više ništa neće biti onako kako je bilo prije, shvatili su oboje. Oboje su sada o sebi i jedno o drugome znali ono što su se ranije bojali saznati. I više ih ničega nije bilo strah. ... Na komodi od trešnjeva drveta s buketa crvenih ruža osipale su se latice padajući na mjedeno zvonce s malom figuricom zmaja na vrhu. Sat s katedrale poče iskucavati ponoć. Čuješ li zvonjavu? upita Rose Silvestra. Čujem samo tvoje srce kako kuca sve brže. No, ako čuješ zvonjavu, to znači da je jedan anđeo upravo dobio krila ... našali se Silvestar. Dobio krilca, a izgubio oreolicu? odvrati Rose smijući se. Potom se okrenuše jedno k drugome i sve drugo osim njih nestade. Nisu čuli zadnje otkucaje sata, a Rose se tek ujutro sjetila riječi svoje bake: Kad na Silvestrovo u ponoć čuješ zadnji otkucaj sata, otvori prozor i pusti Staru godinu da iziđe ... Rose tiho ustade, pazeći da ne probudi Silvestra, priđe prozoru, razgrnu zavjesu i otvori prozorsko okno. Vani je svitao novi dan, prvi u novoj godini.  photo by rU update: dan prvi, od jutra do večeri
Sretna van Nova godina, dragi prijatelji! |
- 13:16 - Komentari (29) - Isprintaj - #
30.12.2009., srijeda
sjećanje na zaborav ...
 photo by rU Remember to forgot to remember to forget ... update : Pamćenje. Kratkoročno i dugoročno. Čudesan mehanizam bez kojeg ne bismo mogli ostvariti kontinuitet svoga postojanja i identiteta. Pamtimo i prisjećamo se zapamćenog. Pamtimo riječi, slike, zvuke, dodire, mirise, lica, događaje ... U našem sjećanju oni traju i kad nam nestanu iz vida, pa čak i kad prestanu postojati. Kad ne bismo pamtili, bili bismo poput djeteta koje u svom misaonom razvoju još nije stiglo u fazu konzervacije objekta. U toj razvojnoj fazi predmet koji se izgubi iz djetetova vidnog polja prestane za dijete postojati. Zamislite sebe kao dijete koje još nije postiglo konzervaciju objekta. Pozdravili ste se s nekim na pragu, zatvorili vrata ... i onaj koji je sekundu prije bio tu, za vas kao da nikad i nije postojao. Sposobnost pamćenja prekrasan je dar, no ponekad bismo se toga dara rado odrekli. Tko želi pamtiti neuspjehe, strahove, brige, tuge, tko se želi sjećati uvreda, izdaja, nepravdi, onih koje je iskusio ili koje je priuštio drugima? Iako pamćenje zna biti i selektivno, ipak nam ne uspijeva pamtiti samo ono što je bilo lijepo i dobro. No, ako bi nam uspjelo zaboraviti ono što je bilo ružno, možda bismo tada bili osuđeni to ružno ponovo proživjeti i ponovo učiniti ... Zaborav. Psihologijski rječnik zaborav definira kao ' slabljenje i potpuno gubljenje mogućnosti prepoznavanja ili reproduciranja sadržaja koji su ranije bili naučeni i registrirani u pamćenju'. No, i ti sadržaji u našoj svijesti i dalje postoje, zaborav samo 'zamete tragove' do njih, pa ih mi više ne uspijevamo pronaći. I zaborav je dragocjen dar. Život nas obasipa tolikom količinom informacija da bismo bez zaboravljanja izgubili orijentaciju u tome mnoštvu. Uz to, zar nije pravo olakšanje zaboraviti ono što pamćenja nije vrijedno ili ono što je pamtiti bolno? Nažalost, umijeću pamćenja nas poučavaju, a umijeću zaboravljanja najčešće nas propuštaju poučiti. ... Još jedna je godina naših života stigla svome kraju. Što ćemo pamtiti, a što zaboraviti? I, možemo li izabrati - ovo ću zapamtiti, a ono zaboraviti? Možemo li, trebamo li, smijemo li, pustiti da 'snjegovi i šaš' pokriju neke staze, one koje vode nekim sjećanjima? Psiholozi će nam reći da će represija (potiskivanje neugodnih sjećanja) i interferencija (ometanje zapamćivanja pod utjecajem starih ili novih sadržaja) ionako 'učiniti svoje'. A narodna će nam mudrost šapnuti kako 'vrijeme sve rane liječi', zaboravom dakako. Pamćenje i zaborav. Psihologijske ih teorije uvijek razmatraju u paru, poput nerazdvojivih sijamskih blizanaca, Enga i Changa. Kad je umro jedan od njih, to je značilo i smrt onoga drugoga. I, zato, na kraju godine, pustimo nek' se Pamćenje i Zaborav zagrle. Pamćenje nek' zaboravi ono što je bilo ružno i tužno, Zaborav nek' zapamti ono što je bilo dobro i lijepo. Vjerujem kako ništa ne nestaje bez traga, barem ne ono što je neki trag u nama ostavilo. Možda i mi, kad nas više ne bude, ostanemo kao trag, u nečijem sjećanju ... il' nečijem zaboravu.  Remember to forgot to remember to forget ... ... and remember ... ... update, 30. decembra, 18:13
|
- 00:55 - Komentari (19) - Isprintaj - #
27.12.2009., nedjelja
raindrop ...
 photo by rU ... lost in rain ... ... update, 18:11 Danas sam već od jutra stala prevrtati stare fotografije i osušene ružine latice, okretati stranice već pročitanih knjiga, slušati refrene odslušanih pjesama ... A tada sjedoh uz prozor i pokušah pogledom razgrnuti zavjesu kiše, hladne, zimske ... I sad, dok spušta se tama, ja pravim inventuru današnjeg dana: Danas sam čitavog dana pokušavala tami ukrasti malo svjetlosti ... Danas sam čitav dan pokušavala sivilu oteti malo boja ... Danas sam čitav dan pokušavala dodati barem jedan redak započetoj priči ... Danas sam čitav dan pokušavala oduzeti jedan redak davno napisanoj pjesmi ... Danas sam čitav dan samo pokušavala ... No, i to je nešto ... valjda ...
update, ponedjeljak ... Danas je kiša prestala. I ja prestadoh pokušavati. Ogrnuh šal i prošetah u potrazi za svježim zrakom, suncem i bojama. Škljocnuh fotićem nekoliko puta, no motivi nisu bili vrijedni škljocanja, il' moj prst bijaše umoran, tko će znati. Po povratku sa šetnje uđoh u svoj vrt, namjeravajući dodati sjemenja u kućice za ptice. I tada, na fonu plavog neba, ukaza se foto motiv. Kao da je proviđenje u nj prstom uprlo ...  I, dok sam čekala da foto-wizzard fotografiju s fotića prenese na računalo, u svijesti mi se uobličiše riječi, i bez moje namjere nalik pjesmi: Ti i ja, k'o dva lista zelena. Ja na suncu, a Ti u sjeni, sve sunce prepuštajuć' meni. Ne znam kako nas mimoiđoše Jesen i Zima. No znam, iako Ti zaslugu za to naše Proljeće koje traje pripisuješ meni, zasluga je samo Tvoja ... |
- 15:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #
25.12.2009., petak
Sretan Božić!
 photo by rU Lanjskog Badnjaka Jelena nam je rekla dobru vijest. Ovog Badnjaka, dobra vijest - Petra - bila je s nama za blagdanskim stolom. I dok smo blagovali, pogledom dotaknuh lica mojih dragih, ozarena radošću. Sjetih se Božića moga djetinjstva i začuh glasove onih kojih više nema i vidjeh im lica kako mi se smiješe. Pogled mi se se zaustavi na lišcu djetešca, novog člana naše obitelji, djetešca kojem je ovo prvi Božić i pomislih kako se svakog Božića mali Božić ponovo rađa u srcima onih koji za badnjim stolom zajedno blaguju. Sve tuge otopiše se poput snježnih pahulja na osvijetljenom prozoru, radost i blaga sjeta preplaviše mi dušu. Sretan vam Božić, dragi prijatelji!
|
- 07:44 - Komentari (33) - Isprintaj - #
23.12.2009., srijeda
Rose and Dragon (5), short story
 photo by rU Ruža i Zmaj (5), kratka priča ... Silvestar je sada sjedio uz Roseino uzglavlje, gledao sjenke koje su prelijetale njezinim zarumenjelim usnulim licem, osluškivao duboki uzbrzani šum njezina disanja. Nagnuo se nad usnulu Rose gotovo dodirujući njezine vrele usne svojima, udišući njezin vreli dah koji je mirisao na jabuke i ruže ... Na trenutak mu se učini da joj može ući u snove, poput Morpheusa, ući joj u snove i konačno otkriti sve njezine tajne. (prethodni nastavak) Roseine očne jabučice počeše se pokretati iza spuštenih kapaka i Silvestar pomisli: Rose sanja ... Nagnu se još tješnje nad usnulu Rose, dotače joj usne svojim usnama, udahnu njezin vreli dah, grčevito stegnu njezine opuštene prste svojim jakim prstima, udahnu doboko i ... ... uđe u Rosein san. Rose je koračala kroz snijeg, prema vrhu brijega, približavajući se osvijetljenom otvoru spilje. Silvestar ju je slijedio i jedva se uspijevao suspregnuti da glasno ne uzvikne kad je ugledao kako trnje crvenih ruža ostavlja krvave brazde na Roseinim stopalima, potkoljenicama, natkoljenicama i bedrima. No, Rose se uspinjala ne obraćajući pozornost na ogrebotine i kapljice krvi koje su za njom ostavljale trag u sniegu, trag kojim ju je Silvestar slijedio. Uspinjući se, Rose je osjećala dvojaku prisutnost. Tamo gore, na brijegu netko je disao dubokim udasima a dolje, iza sebe, Rose je također osjećala nečiji vreli i ubrzani dah. Na tren bi zastala, prestala bi disati, no nije se usuđivala osvrnuti se. Kada bi stala, kada bi zaustavila dah, utihnulo bi i disanje ispred i iza nje. Rose bi tada osluškivala otkucaje svoga srca, mukle i brze, praćene dvostrukom jekom. Poželjela bi vratiti se u podnožje brda, sklupčati se i skriti u nekom ružinom grmu, zaspati, sve zaboraviti. No, uzdrhtale je noge nisu slušale, nastavljale bi s usponom. Još nekoliko koraka i naći će se na ulazu u spilju. Silvestar je pružio ruke, već je gotovo zgrabio Roseina naga ramena, u namjeri da je zadrži, da je spriječi ući u spilju. Tada se zapita: Imam Imam li ja pravo zadržati je? I imam li snage zadržati je? Očajnički poželi viknuti joj: Stani, Rose! Vrati se ... ! Poželi zgrabiti je u naručje, odnijeti je nekamo na kraj svijeta gdje ne bi bilo nikog drugog, osim njega i nje. No, ruke mu klonuše, jedino za što je smogao snage bilo je slijediti je i dalje. Rose je stigla na prag spilje. Tu ona zastade, oklijevajući. Tek korak dva iza nje, zastade i Silvestar. Roseinu nagu siluetu obasja crvena svjetlost a zatim je od Silvestrova pogleda zakloni pramen crvenkastog dima nalik nekoj užarenoj maglici. Rose! uzviknu Silvestar, no Rose ga nije čula, ili se nije obazirala na njegovo dozivanje. Strah se u Silvestru sukobi s gnjevom i on zakorači u unutrašnjost spilje. Isprva ga zaslijepi snažna svjetlost, a zatim se pred njegovim očima otkri prizor koji mu zaustavi dah. U dnu spilje, dosežući glavom do visokog stropa a krilima do bočnih zidova, stajao je Zmaj. Krljuštima pokriveno snažno tijelo, velika glava krupnih tamnih očiju, snažni udovi s dugim kandžama. Rose je stajala pred Zmajem, krhka i sićušna i Silvestar pomisli kako će je zvijer progutati u jednom zalogaju. Pod spilje podrhtavao je od Zmajevih dubokih udaha, a pri svakom njegovom izdahu iz gubice su mu izlijetale crvene iskre, padajući pred Roseina bosa stopala. Zmaj ispruži dugi vrat i spusti glavu do Roseina lica. Nozdrve mu se raširiše i Rose osjeti kako je prožima vrelina Zmajeva daha. Iako je stajao izvan Zmajeva dohvata, vrelinu osjeti i Silvestar. A ta se vrelina pretvori u studen, jer Silvestar shvati da Rose pruža ruku namjeravajući dodirnuti Zmaja. (nastavak slijedi) ... no, priču ću nastaviti pripovijedati nakon božićnih blagdana ... ...
|
- 21:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #
20.12.2009., nedjelja
Rose and Dragon (4), short story
 photo by rU Ruža i Zmaj (4), kratka priča ... (prethodni nastavak) Rose je i dalje drhtala. Zimica koja ju je tresla i neki teški umor je svladaše i ona na trenutak potonu u san. ... Brijeg je bio pokriven snijegom a snijeg se plavio i iskrio na mjesečini. Iz snježnih smetova nicale su i pred Roseinim široko otvorenim očima rascvjetavale se jarko crvene ruže. Latice im bijahu meke poput baršuna, žarile su i blistale unutarnjim žarom. Miris tih crvenih ruža opijao je i omamljivao i Rose se zapita kako je moguć takav puteno besraman cvat usred toga pejzaža okovanog ledom. Dok se saginjala da pomiriše i dotakne crveni somot ružinih latica, Rose shvati da je naga i bosa. Ružičasta joj se put isparavala i obavijala je toplom maglicom koja ju je štitila od studeni a inače sramežljiva Rose nije osjećala nikakav stid ni nelagodu zbog svoje nagosti. Tik uz vrh snježnog brijega Rosein pogled privuče osvjetljen otvor spilje iz kojeg se vio pramen dima. Ona oslušnu i začu neobičan zvuk. Pluća nekog stvora udisala su i izdisala poput velikog mijeha, krv je šumjela žilama poput velike moćne rijeke a srce kucalo potmulo i ubrzano poput udaljenog noćnog zvona. Rose oslušnu ponovo pitajući se čuje li to vlastite udisaje, šum vlastite krvi, otkucaje vlastitog srca, Rose oslušnu vlastito srce i upita se je li to što osjeća strah ili iščekivanje neke neminovnosti kojoj se ne bi mogla oduprijeti čak ni kad bi to željela. ... Silvestar je sjedio uz Roseino uzglavlje i osluškivao njezino disanje koje se odjednom naglo ubrzalo. Blijedi su joj se obrazi zarumenjeli, do maločas beskrvne i suhe usne ovlažile su se i zacrvenjele. Nemirno se vrtjela u postelji odbacujući pokrivače. Silvestar posegnu da je pokrije, no ruka mu zadrhta i zastade. Rose je, prije no što je utonula u san, svukla proznojenu spavaćicu i zamolila ga da joj donese suhu i čistu iz komode u dnevnoj sobi. No, dok se on vratio, Rose je već utonula u san pa je Silvestar nije htio buditi. Prekrio ju je još jednim štepanim pokrivačem oslikanim ružama i sjeo na tepih uz Rosein krevet. Osjećao je malu grižnju savjesti zato što je gleda tako usnulu, nagu i nezaštićenu, no nije se mogao oduprijeti prizoru Roseina lica. U snu to se voljeno lice preobrazilo, u snu Rose je opet bila plavooka i plavokosa djevojčica kojoj se na licu ocrtava duša. San kao da je izbrisao onaj polusmiješak iza kojeg se budna Rose krila, polusmiješak kojim bi se uvijek 'ogrnula' baš onako brzo kao što bi se nakon vođenja ljubavi ogrtala svojim svilenim ružičastim ogrtačem. Silvestar bi se uvijek osjetio odgurnutim tom Roseinom gestom, uvijek bi očajnički poželio upitati je zašto se povlači u sebe, zašto uzmiče pred njim kao more u osjeci, žali li zbog upravo proteklog trenutka, stidi li se zbog tog plimnog vala kojim ju je on maločas preplavio, vala kojem se ona prepustila no ne i predala ... Silvestar se uvijek pitao zašto Rose nije voljela prije no što je njega srela, pitao se zašto je izabrala upravo njega koji je sebe smatrao blijedim i nezanimljivim u usporedbi s Rose. Naizgled suzdržana i tiha Rose ličila mu je na mirnu vodu koja krije duboke virove, ličila mu je na rijeku koja ledom okiva svoje obale kako se ne bi prelile i poplavile. Poželio je biti onaj koji će slomiti te okove, onaj koji će zaroniti do dna Roseina vira, do suštine njezina bića, no to mu nije polazilo za rukom. Ponekad bi se pitao voli li ga Rose doista ili je samo popustila pred njegovom usamljenošću, pred njegovom očajničkom željom za njezinom blizinom. Silvestar je sada sjedio uz Roseino uzglavlje, gledao sjenke koje su prelijetale njezinim zarumenjelim usnulim licem, osluškivao duboki uzbrzani šum njezina disanja. Nagnuo se nad usnulu Rose gotovo dodirujući njezine vrele usne svojima, udišući njezin vreli dah koji je mirisao na jabuke i ruže ... Na trenutak mu se učini da joj može ući u snove, poput Morpheusa, ući joj u snove i konačno otkriti sve njezine tajne. (nastavak slijedi)
|
- 21:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #
19.12.2009., subota
Rose and Dragon (3), short story
 photo by rU Ruža i Zmaj (3), kratka priča ... (prethodni nastavak) Vlak je kasnio više od dva sata i Silvestar se zabrinu. Konačno vlak stiže i on ugleda Rose čim je s papučice vagona stupila na peron. Zabrinuo ga je i gotovo uplašio njezin izgled. Bljedilo, beskrvne usne, grozničav pogled. Zlatni joj je pramen pao preko blijedog lica na kojem su jedino plave oči iskrile. Zaboga, Rose, zar si se razboljela putem? uzviknu Silvestar. Od polovice puta grijanje više nije radilo ... jedva odgovori Rose. Pokušavali su popraviti uzput, no bez uspjeha ... Zato toliko kasnimo ... Brzo kući, pod topli tuš ... A onda čaj s rumom ili čaša kuhanog vina ...reče Silvestar. Dok je smještao Roseine putne torbe u prtljažnik, poče snježiti. Eto vidiš, našali se Rose, donijela sam one naručene pahuljice. ... Rose je 'zimica' tako tresla da joj je Silvestar morao pomoći da se razodjene. Prepustila mu se poput bespomoćnog djeteta i on je, i sam se svukavši, odvede pod tuš. Trljao ju je spužvom a ona je i dalje cvokotala i pod mlazom tople vode. Dok ju je potom brisao frotirskim ručnikom, ogrtao je kućnim ogrtačem i navlačio joj sokne na još uvijek hladna stopala, Rose se i dalje tresla i drhtala. Silvestar je posjedne u fotelju, pokri joj koljena dekom i strpa joj u ruke čašu kuhanog vina. Večeru sam naručio iz kineskog restorana ... Posrkat ćeš zdjelicu vrele začinjene supe s rezancima i začas ćeš se ugrijati ... rekao je. Rose je pijuckala vruće vino i udisala miris cimeta kojim je Silvestar vino začinio. On je za to vrijeme postavio stol, donio iz svog automobila Rosein prtljag, buket crvenih ruža, pletenu košaru punu rumenih jabuka i bocu burbona 4Roses. Ruže je spustio Rosei u krilo. Ona se nasmiješi. Silvestar joj je uvijek poklanjao ruže i jabuke. I zvao je svojom ružom i svojom jabukom. I uvijek je govorio kako su ti darovi neoriginalni kao i on sam, a Rose bi se ljutila i uvjeravala ga kako je te ruže i jabuke raduju. Vani je sve zabijelilo ... reče Silvestar otresajući pahulje s kose. Doista si mi donijela pahulje iz Krakowa na dar, po mojoj želji ... Imam ja još darova za tebe ... No, vino me počelo 'hvatati', pa se ne usudim ustati ... rekla je Rose. Međutim, nije mu rekla kako putem ništa nije pojela, iako je ponijela sendviče i voće. Dok je grijanje u vlaku još radilo, čitala je knjigu koju je kupila. Bila je to priča o krakowskom zmaju i tako ju je zaokupila da je zaboravila nešto pojesti. A potom je u kupeu postalo toliko hladno da joj se nisu skidale rukavice i šal koji je navukla do očiju. ... Rose pokuša ustati. Namjeravala je izvaditi iz putne torbe darove koje je donijela Silvestru, no u glavi joj se zavrti a pred očima zamrači. Blijeda si i nakon druge čaše kuhanog vina ... reče Silver. Zabrinuto joj opipa blijede obraze, ledene ruke i stopala. Još uvijek se nisi uspjela zagrijati ... Najbolje će biti da prilegneš dok večera ne stigne ... Polegao ju je i pokrio. Rose je i dalje drhtala. Zimica koja ju je tresla i neki teški umor je svladaše i ona na trenutak potonu u san. ...
|
- 00:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #
13.12.2009., nedjelja
Rose and Dragon (2), short story
- 18:36 - Komentari (16) - Isprintaj - #
12.12.2009., subota
Rose and Dragon (1), short story
 photo by rU Ruža i Zmaj (1), kratka priča Rose bi s puta obično donijela pregršt darova. Kada bi joj se u antikvarijatu, trgovini s porculanom ili srebrnarnici pogled zaustavio na nekom od predmeta, istoga bi trena znala komu će ga darovati - krupni grumen jantara okovan srebrom sestri, nećakinjama mala srebrna srca s ključićima, šogoru pljosku medovine u lijepom kožnom ovitku, porculansku zdjelicu oslikanu ružama prijateljici ... Onomu koji joj je drag darovat će Enciklopediju gljiva, antikvarno kupljenu, s lijepim, rukom slikanim ilustracijama, specijalni nožić za gljive i toplu surku od valjane čoje kakvu su nosili poljski šljahtići ... Opet će reći - čime li sam sve to zaslužio ... pomislila je Rose i nasmiješila se zamišljajući kako će mu pogled zablistati od radosti, ne toliko zbog poklona koliko stoga što je i na putu mislila na njega. Posljednje poslijepodne u Krakowu Rose je provela tumarajući gradom i kupujući sitnice - paprenjake i drvene igračke, male bočice medene votke, prospekte i razglednice, šarene ostriške i zvjezdice ispletene od slame ... Bila je sredina decembra i prve su pahulje počele padati sa zimski plavog večernjeg neba kad je Rose završila s kupovinom i riješila pronaći neko ugodno mjestašce na kojem bi popila čaj, kavu ili vruću čokoladu. I, tada je u slabo osvjetljenom izlogu male trgovine na uglu ugledala nešto što je poželjela kupiti sebi - malo mjedeno zvonce a na zvoncu figurica zmaja. Šmaug, legendarni krakowski zmaj, najpoznatiji je krakowski suvenir. Krakowske su trgovine pune njegovih figurica, majica i šalica s njegovim likom a legendu o Šmaugu koji je proždirao lijepe krakowljanke krakowski vodiči prepričavaju turistima iz cijelog svijeta koji posjećuju staru poljsku prijestolnicu. No, ovo zvonce sa zmajem na vrhu nije bilo običan suvenir... pomisli Rose. Delikatnost izrade svjedočila je o majstorskoj ruci, a fina patina o starosti toga uradka, Rose je to uočila unatoč slabom svjetlu u izlogu. A kad joj je stari antikvar zvonce izvadio iz izloga, Rose je gotovo uzviknula od ushićenja. Pažljivo razgledajući zvonce i figuricu na njemu, Rose primijeti natpis na unutarnjoj strani zvonca. Stihovi joj se učiniše poznatima i ona ih pokuša prevesti s poljskog: Zazvoni zvonima koja još mogu zvoniti, zaboravi savršenstvo... ... u svemu postojećem jest pukotina kako bi svjetlo moglo ući ... Obuze je snažno dejavu osjećanje i Rose se već u sljedećem trenutku prisjeti odakle su joj stihovi poznati: Ring the bells that still can ring, Forget your perfect offering. There is a crack in everything, That's how the light gets in ... Pa to je iz pjesme Leonarda Cohena, otkuda se ti stihovi nađoše na zvoncu? zapita se zaprepaštena Rose naglas. Neobična i zagonetna podudarnost ... reče stari antikvar. No, jamčim vam da stihovi nisu urezani naknadno. A zvonce je staro više od 200 godina, pokazat ću vam certifikat ... ...
(nastavak slijedi) |
- 20:38 - Komentari (28) - Isprintaj - #
11.12.2009., petak
ono malo duše ...
 photo by rU Ne budite ravnodušni jer je ravnodušnost smrtonosna za ljudsku dušu. (Maksim Gorki) Ponekad, ipak ... priznajem, ponekad ipak poželim ravnodušnost. Da, priznajem, ponekad poželim ravnodušnu, ravnu dušu bez neracionalnih krivina, bez emocionalnih 'egzaltacija', bez djetinjastih asocijacija, bez mekih ranjivih mjesta, bez plavih čežnji, ljubičastih slutnji i crvenih žudnji. Poželim dušu neke solidne, na kišu otporne grao boje, niz koju se kapljice slivaju ne dotičući je i ne ostavljajući traga. No, ono malo moje duše ne obazire se na tu moju želju. Koliko god poželjela, duša mi se ne da izravnati u ravnu crtu. I, koliko god da ju je život nastojao 'izravnati', ni njemu to još nije pošlo za rukom. Ono malo moje duše uvijek se izvije, izmigolji, iskrade, potraži i nađe neki svoj put. I uvijek, ma kojom stazicom ta moja dušica krenula, uvijek stigne na istu destinaciju. Krenuvši od glave, onako kako su me poučavali da je pametno činiti, ono malo moje duše uvijek stigne tamo gdje nije uvijek najpametnije stići - stigne do srca. ...  Najduže putovanje na koje u životu možete krenuti je ono od vaše glave do vašega srca. (Gary Zukav) |
- 05:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #
10.12.2009., četvrtak
Jesen+Zima=?
 photo by rU ja Jesen, a ti Zima, Mili moj ... a ipak, ponekad smo sasvim proljetni spoj ...
P.S. Prestala sam kupovati novine, prestala gledati tv vijesti ... A ipak ne mogu pobjeći vijestima o besmislenom nasilju, o političkim spletkama, o preranim smrtima, o ljudima koji se pitaju kako preživjeti, kako dočekati blagdane u svijetu koji kao da postaje sve suroviji, sve bezosjećajniji ... Osjećam tugu, strah i stid ... kažem Ti, skrivajući se u Tvome naručju. I počinjem se pitati: Ima li smisla ova moja mala blog oaza? Počinjem se pitati imam li pravo barem ponekad skriti se sebično u tom svom malom svijetu u kojem i Ti, štedeći me, rijetko pominješ tugu, strah, stid ... I pokušavam Ti povjerovati kad kažeš kako ne bih mogla raditi posao koji radim, kako ne bih mogla biti to što jesam, bez tog svog povremenog bijega ... Pokušavam Ti povjerovati kad mi kažeš kako taj moj svijet priča i slika ima nekog smisla ... I tad mi kažeš kako i Tebi očajnički trebaju te moje ruže, te moje Rose koje uspijevaju, barem ponekad, pronaći trenutak između dva trna i podijeliti ga s Tobom i s onima koji amo svrate ... I uspijevaš, još uvijek uspjevaš uvjeriti me kako to moje malo blog utočište, to moje ostrvce usred vrtnog jezerca, negdje ni na nebu ni na zemlji, ima smisla i za nekog drugog a ne samo za mene ... |
- 00:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
08.12.2009., utorak
Ne poseži za ružom ...
|
... ako se bojiš trnja ... (Anne Bronte)  trnovita nježnost, photo by rU update: srijeda, 9. decembra ...  quatro mile bacci, photo by rU Nije lako učiti trn po trn ljepotu ruže. Ali nema dubljega nauka, a nema ni bržega! Ti misliš da je sreća prostor između trna i trna. A Ja ti kažem da sreća nije odsutnost trna; sreća je ruža - i trnu i netrnu jarka tajna. (V. Krmpotić)
|
- 11:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #
06.12.2009., nedjelja
šiba ... ili ...
 photo by rU Obišli smo jedni druge i razmijenili sitne poklone - pozlaćene šibe, paprenjake, slatkiše, suho i svježe voće, buketiće šipka ... Za sv. Nikolu darovi su u našoj obitelji uvijek skromni, simbolični.
|
- 19:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #
03.12.2009., četvrtak
kišni četvrtak ...
|
... sklupčati se, poput nerođenog djeteta u Tvome naručju, i slušati kapi kiše i otkucaje srca ... ... update, petak, 4. novembra ...  red trap for a blue heart, photo by rU Jedini lijek za ljubav jest voljeti još više. Ljubav ne pokreće svijet. Ljubav je ono što daje smisao njegovoj vrtnji. Voljeti znači smjestiti svoju sreću u sreću drugoga bića. Ljubav ne stari, ona umire kao dijete. Samo ljubav drži tamu na odstojanju. ... Toliko je toga rečeno o ljubavi. No, jedino što ja o Ljubavi znam je ... ... ljubav se odupire definiranju, ne da se strpati ni u kakvu 'kutiju' ...
|
- 21:44 - Komentari (21) - Isprintaj - #
01.12.2009., utorak
1. decembra ...
|
Upali, noćas, svijeću u prozoru da put srcu pronađem ...
|
- 14:36 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
