Marketing
sjećanje na zaborav ...
photo by rU
Remember to forgot to remember
to forget ...
update :
Pamćenje. Kratkoročno i dugoročno. Čudesan mehanizam bez kojeg ne bismo mogli ostvariti kontinuitet svoga postojanja i identiteta. Pamtimo i prisjećamo se zapamćenog. Pamtimo riječi, slike, zvuke, dodire, mirise, lica, događaje ... U našem sjećanju oni traju i kad nam nestanu iz vida, pa čak i kad prestanu postojati. Kad ne bismo pamtili, bili bismo poput djeteta koje u svom misaonom razvoju još nije stiglo u fazu konzervacije objekta. U toj razvojnoj fazi predmet koji se izgubi iz djetetova vidnog polja prestane za dijete postojati. Zamislite sebe kao dijete koje još nije postiglo konzervaciju objekta. Pozdravili ste se s nekim na pragu, zatvorili vrata ... i onaj koji je sekundu prije bio tu, za vas kao da nikad i nije postojao.
Sposobnost pamćenja prekrasan je dar, no ponekad bismo se toga dara rado odrekli. Tko želi pamtiti neuspjehe, strahove, brige, tuge, tko se želi sjećati uvreda, izdaja, nepravdi, onih koje je iskusio ili koje je priuštio drugima? Iako pamćenje zna biti i selektivno, ipak nam ne uspijeva pamtiti samo ono što je bilo lijepo i dobro. No, ako bi nam uspjelo zaboraviti ono što je bilo ružno, možda bismo tada bili osuđeni to ružno ponovo proživjeti i ponovo učiniti ...
Zaborav. Psihologijski rječnik zaborav definira kao ' slabljenje i potpuno gubljenje mogućnosti prepoznavanja ili reproduciranja sadržaja koji su ranije bili naučeni i registrirani u pamćenju'. No, i ti sadržaji u našoj svijesti i dalje postoje, zaborav samo 'zamete tragove' do njih, pa ih mi više ne uspijevamo pronaći.
I zaborav je dragocjen dar. Život nas obasipa tolikom količinom informacija da bismo bez zaboravljanja izgubili orijentaciju u tome mnoštvu. Uz to, zar nije pravo olakšanje zaboraviti ono što pamćenja nije vrijedno ili ono što je pamtiti bolno? Nažalost, umijeću pamćenja nas poučavaju, a umijeću zaboravljanja najčešće nas propuštaju poučiti.
...
Još jedna je godina naših života stigla svome kraju. Što ćemo pamtiti, a što zaboraviti? I, možemo li izabrati - ovo ću zapamtiti, a ono zaboraviti? Možemo li, trebamo li, smijemo li, pustiti da 'snjegovi i šaš' pokriju neke staze, one koje vode nekim sjećanjima? Psiholozi će nam reći da će represija (potiskivanje neugodnih sjećanja) i interferencija (ometanje zapamćivanja pod utjecajem starih ili novih sadržaja) ionako 'učiniti svoje'. A narodna će nam mudrost šapnuti kako 'vrijeme sve rane liječi', zaboravom dakako.
Pamćenje i zaborav. Psihologijske ih teorije uvijek razmatraju u paru, poput nerazdvojivih sijamskih blizanaca, Enga i Changa. Kad je umro jedan od njih, to je značilo i smrt onoga drugoga.
I, zato, na kraju godine, pustimo nek' se Pamćenje i Zaborav zagrle. Pamćenje nek' zaboravi ono što je bilo ružno i tužno, Zaborav nek' zapamti ono što je bilo dobro i lijepo.
Vjerujem kako ništa ne nestaje bez traga, barem ne ono što je neki trag u nama ostavilo. Možda i mi, kad nas više ne bude, ostanemo kao trag, u nečijem sjećanju ... il' nečijem zaboravu.
Remember to forgot to remember
to forget ...
... and remember ...
...
update, 30. decembra, 18:13
Post je objavljen 30.12.2009. u 00:55 sati.