Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pamćenje. Kratkoročno i dugoročno. Čudesan mehanizam bez kojeg ne bismo mogli ostvariti kontinuitet svoga postojanja i identiteta. Pamtimo i prisjećamo se zapamćenog. Pamtimo riječi, slike, zvuke, dodire, mirise, lica, događaje ... U našem sjećanju oni traju i kad nam nestanu iz vida, pa čak i kad prestanu postojati. Kad ne bismo pamtili, bili bismo poput djeteta koje u svom misaonom razvoju još nije stiglo u fazu konzervacije objekta. U toj razvojnoj fazi predmet koji se izgubi iz djetetova vidnog polja prestane za dijete postojati. Zamislite sebe kao dijete koje još nije postiglo konzervaciju objekta. Pozdravili ste se s nekim na pragu, zatvorili vrata ... i onaj koji je sekundu prije bio tu, za vas kao da nikad i nije postojao.
Sposobnost pamćenja prekrasan je dar, no ponekad bismo se toga dara rado odrekli. Tko želi pamtiti neuspjehe, strahove, brige, tuge, tko se želi sjećati uvreda, izdaja, nepravdi, onih koje je iskusio ili koje je priuštio drugima? Iako pamćenje zna biti i selektivno, ipak nam ne uspijeva pamtiti samo ono što je bilo lijepo i dobro. No, ako bi nam uspjelo zaboraviti ono što je bilo ružno, možda bismo tada bili osuđeni to ružno ponovo proživjeti i ponovo učiniti ...
Zaborav. Psihologijski rječnik zaborav definira kao ' slabljenje i potpuno gubljenje mogućnosti prepoznavanja ili reproduciranja sadržaja koji su ranije bili naučeni i registrirani u pamćenju'. No, i ti sadržaji u našoj svijesti i dalje postoje, zaborav samo 'zamete tragove' do njih, pa ih mi više ne uspijevamo pronaći.
I zaborav je dragocjen dar. Život nas obasipa tolikom količinom informacija da bismo bez zaboravljanja izgubili orijentaciju u tome mnoštvu. Uz to, zar nije pravo olakšanje zaboraviti ono što pamćenja nije vrijedno ili ono što je pamtiti bolno? Nažalost, umijeću pamćenja nas poučavaju, a umijeću zaboravljanja najčešće nas propuštaju poučiti.
...
Još jedna je godina naših života stigla svome kraju. Što ćemo pamtiti, a što zaboraviti? I, možemo li izabrati - ovo ću zapamtiti, a ono zaboraviti? Možemo li, trebamo li, smijemo li, pustiti da 'snjegovi i šaš' pokriju neke staze, one koje vode nekim sjećanjima? Psiholozi će nam reći da će represija (potiskivanje neugodnih sjećanja) i interferencija (ometanje zapamćivanja pod utjecajem starih ili novih sadržaja) ionako 'učiniti svoje'. A narodna će nam mudrost šapnuti kako 'vrijeme sve rane liječi', zaboravom dakako.
Pamćenje i zaborav. Psihologijske ih teorije uvijek razmatraju u paru, poput nerazdvojivih sijamskih blizanaca, Enga i Changa. Kad je umro jedan od njih, to je značilo i smrt onoga drugoga.
I, zato, na kraju godine, pustimo nek' se Pamćenje i Zaborav zagrle. Pamćenje nek' zaboravi ono što je bilo ružno i tužno, Zaborav nek' zapamti ono što je bilo dobro i lijepo.
Vjerujem kako ništa ne nestaje bez traga, barem ne ono što je neki trag u nama ostavilo. Možda i mi, kad nas više ne bude, ostanemo kao trag, u nečijem sjećanju ... il' nečijem zaboravu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
