Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je i dalje drhtala. Zimica koja ju je tresla i neki teški umor je svladaše i ona na trenutak potonu u san.
...
Brijeg je bio pokriven snijegom a snijeg se plavio i iskrio na mjesečini.
Iz snježnih smetova nicale su i pred Roseinim široko otvorenim očima rascvjetavale se jarko crvene ruže. Latice im bijahu meke poput baršuna, žarile su i blistale unutarnjim žarom. Miris tih crvenih ruža opijao je i omamljivao i Rose se zapita kako je moguć takav puteno besraman cvat usred toga pejzaža okovanog ledom. Dok se saginjala da pomiriše i dotakne crveni somot ružinih latica, Rose shvati da je naga i bosa. Ružičasta joj se put isparavala i obavijala je toplom maglicom koja ju je štitila od studeni a inače sramežljiva Rose nije osjećala nikakav stid ni nelagodu zbog svoje nagosti.
Tik uz vrh snježnog brijega Rosein pogled privuče osvjetljen otvor spilje iz kojeg se vio pramen dima. Ona oslušnu i začu neobičan zvuk. Pluća nekog stvora udisala su i izdisala poput velikog mijeha, krv je šumjela žilama poput velike moćne rijeke a srce kucalo potmulo i ubrzano poput udaljenog noćnog zvona. Rose oslušnu ponovo pitajući se čuje li to vlastite udisaje, šum vlastite krvi, otkucaje vlastitog srca, Rose oslušnu vlastito srce i upita se je li to što osjeća strah ili iščekivanje neke neminovnosti kojoj se ne bi mogla oduprijeti čak ni kad bi to željela.
...
Silvestar je sjedio uz Roseino uzglavlje i osluškivao njezino disanje koje se odjednom naglo ubrzalo. Blijedi su joj se obrazi zarumenjeli, do maločas beskrvne i suhe usne ovlažile su se i zacrvenjele. Nemirno se vrtjela u postelji odbacujući pokrivače. Silvestar posegnu da je pokrije, no ruka mu zadrhta i zastade. Rose je, prije no što je utonula u san, svukla proznojenu spavaćicu i zamolila ga da joj donese suhu i čistu iz komode u dnevnoj sobi. No, dok se on vratio, Rose je već utonula u san pa je Silvestar nije htio buditi. Prekrio ju je još jednim štepanim pokrivačem oslikanim ružama i sjeo na tepih uz Rosein krevet.
Osjećao je malu grižnju savjesti zato što je gleda tako usnulu, nagu i nezaštićenu, no nije se mogao oduprijeti prizoru Roseina lica. U snu to se voljeno lice preobrazilo, u snu Rose je opet bila plavooka i plavokosa djevojčica kojoj se na licu ocrtava duša. San kao da je izbrisao onaj polusmiješak iza kojeg se budna Rose krila, polusmiješak kojim bi se uvijek 'ogrnula' baš onako brzo kao što bi se nakon vođenja ljubavi ogrtala svojim svilenim ružičastim ogrtačem. Silvestar bi se uvijek osjetio odgurnutim tom Roseinom gestom, uvijek bi očajnički poželio upitati je zašto se povlači u sebe, zašto uzmiče pred njim kao more u osjeci, žali li zbog upravo proteklog trenutka, stidi li se zbog tog plimnog vala kojim ju je on maločas preplavio, vala kojem se ona prepustila no ne i predala ...
Silvestar se uvijek pitao zašto Rose nije voljela prije no što je njega srela, pitao se zašto je izabrala upravo njega koji je sebe smatrao blijedim i nezanimljivim u usporedbi s Rose. Naizgled suzdržana i tiha Rose ličila mu je na mirnu vodu koja krije duboke virove, ličila mu je na rijeku koja ledom okiva svoje obale kako se ne bi prelile i poplavile. Poželio je biti onaj koji će slomiti te okove, onaj koji će zaroniti do dna Roseina vira, do suštine njezina bića, no to mu nije polazilo za rukom. Ponekad bi se pitao voli li ga Rose doista ili je samo popustila pred njegovom usamljenošću, pred njegovom očajničkom željom za njezinom blizinom.
Silvestar je sada sjedio uz Roseino uzglavlje, gledao sjenke koje su prelijetale njezinim zarumenjelim usnulim licem, osluškivao duboki uzbrzani šum njezina disanja. Nagnuo se nad usnulu Rose gotovo dodirujući njezine vrele usne svojima, udišući njezin vreli dah koji je mirisao na jabuke i ruže ...
Na trenutak mu se učini da joj može ući u snove, poput Morpheusa, ući joj u snove i konačno otkriti sve njezine tajne.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
