Marketing
Rose and Dragon (4), short story
photo by rU
Ruža i Zmaj (4), kratka priča ...
(prethodni nastavak)
Rose je i dalje drhtala. Zimica koja ju je tresla i neki teški umor je svladaše i ona na trenutak potonu u san.
...
Brijeg je bio pokriven snijegom a snijeg se plavio i iskrio na mjesečini.
Iz snježnih smetova nicale su i pred Roseinim široko otvorenim očima rascvjetavale se jarko crvene ruže. Latice im bijahu meke poput baršuna, žarile su i blistale unutarnjim žarom. Miris tih crvenih ruža opijao je i omamljivao i Rose se zapita kako je moguć takav puteno besraman cvat usred toga pejzaža okovanog ledom. Dok se saginjala da pomiriše i dotakne crveni somot ružinih latica, Rose shvati da je naga i bosa. Ružičasta joj se put isparavala i obavijala je toplom maglicom koja ju je štitila od studeni a inače sramežljiva Rose nije osjećala nikakav stid ni nelagodu zbog svoje nagosti.
Tik uz vrh snježnog brijega Rosein pogled privuče osvjetljen otvor spilje iz kojeg se vio pramen dima. Ona oslušnu i začu neobičan zvuk. Pluća nekog stvora udisala su i izdisala poput velikog mijeha, krv je šumjela žilama poput velike moćne rijeke a srce kucalo potmulo i ubrzano poput udaljenog noćnog zvona. Rose oslušnu ponovo pitajući se čuje li to vlastite udisaje, šum vlastite krvi, otkucaje vlastitog srca, Rose oslušnu vlastito srce i upita se je li to što osjeća strah ili iščekivanje neke neminovnosti kojoj se ne bi mogla oduprijeti čak ni kad bi to željela.
...
Silvestar je sjedio uz Roseino uzglavlje i osluškivao njezino disanje koje se odjednom naglo ubrzalo. Blijedi su joj se obrazi zarumenjeli, do maločas beskrvne i suhe usne ovlažile su se i zacrvenjele. Nemirno se vrtjela u postelji odbacujući pokrivače. Silvestar posegnu da je pokrije, no ruka mu zadrhta i zastade. Rose je, prije no što je utonula u san, svukla proznojenu spavaćicu i zamolila ga da joj donese suhu i čistu iz komode u dnevnoj sobi. No, dok se on vratio, Rose je već utonula u san pa je Silvestar nije htio buditi. Prekrio ju je još jednim štepanim pokrivačem oslikanim ružama i sjeo na tepih uz Rosein krevet.
Osjećao je malu grižnju savjesti zato što je gleda tako usnulu, nagu i nezaštićenu, no nije se mogao oduprijeti prizoru Roseina lica. U snu to se voljeno lice preobrazilo, u snu Rose je opet bila plavooka i plavokosa djevojčica kojoj se na licu ocrtava duša. San kao da je izbrisao onaj polusmiješak iza kojeg se budna Rose krila, polusmiješak kojim bi se uvijek 'ogrnula' baš onako brzo kao što bi se nakon vođenja ljubavi ogrtala svojim svilenim ružičastim ogrtačem. Silvestar bi se uvijek osjetio odgurnutim tom Roseinom gestom, uvijek bi očajnički poželio upitati je zašto se povlači u sebe, zašto uzmiče pred njim kao more u osjeci, žali li zbog upravo proteklog trenutka, stidi li se zbog tog plimnog vala kojim ju je on maločas preplavio, vala kojem se ona prepustila no ne i predala ...
Silvestar se uvijek pitao zašto Rose nije voljela prije no što je njega srela, pitao se zašto je izabrala upravo njega koji je sebe smatrao blijedim i nezanimljivim u usporedbi s Rose. Naizgled suzdržana i tiha Rose ličila mu je na mirnu vodu koja krije duboke virove, ličila mu je na rijeku koja ledom okiva svoje obale kako se ne bi prelile i poplavile. Poželio je biti onaj koji će slomiti te okove, onaj koji će zaroniti do dna Roseina vira, do suštine njezina bića, no to mu nije polazilo za rukom. Ponekad bi se pitao voli li ga Rose doista ili je samo popustila pred njegovom usamljenošću, pred njegovom očajničkom željom za njezinom blizinom.
Silvestar je sada sjedio uz Roseino uzglavlje, gledao sjenke koje su prelijetale njezinim zarumenjelim usnulim licem, osluškivao duboki uzbrzani šum njezina disanja. Nagnuo se nad usnulu Rose gotovo dodirujući njezine vrele usne svojima, udišući njezin vreli dah koji je mirisao na jabuke i ruže ...
Na trenutak mu se učini da joj može ući u snove, poput Morpheusa, ući joj u snove i konačno otkriti sve njezine tajne.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 20.12.2009. u 21:31 sati.