Marketing
2010.
photo by rU
...
...
Još minuta je preostala
do ponoći.
A vječnost ipak stane u tu minutu, dragocjeniju od vijeka,
ispunjeniju od života što je za nama.
Mijenjam godinu za minutu,
prodajem vječnost za ovaj trenutak
što odkucava
Tebi i meni.
...
Ruža i Zmaj (kraj priče)
Silvestar shvati - Rose pruža ruku namjeravajući dodirnuti Zmaja.
Srce mu se stegnu od straha, krv sledi u žilama. I već je pružio ruku da zadrži Rose, već je zaustio da vikne upozorenje, a tada mu ruka klonu a povik zape u grlu. Suviše je dobro poznavao Rose, znao je da je, kad nešto doista odluči uraditi, Rose nezaustavljiva poput nabujale rijeke pred kojom je svaki nasip nemoćan. Silvestar stegnu srce i zakorači korak bliže, sad je stajao Rosei za leđima tako blizu da ju je gotovo dodirivao. Riješio je ispriječiti se između Rose i Zmaja, ukoliko joj neman bude namjeravala nauditi.
Rose je osjećala Silvestrovu prisutnost, no nije se osvrtala.
Osjećala je silan strah ali želja da taj strah pobijedi bila je jača od straha. Ruka joj načas zadrhti, prsti joj se zgrčiše pa potom ispružiše ... i ona dodirnu Zmaja. Očekivala je pod prstima osjetiti grube krljušti, no jagodice prstiju dotakoše meku i vlažnu kožu. Bio je to neočekivan osjet - Rose je istovremeno osjetila i kako dodiruje i kako je dodirivana. Osjetila je vlastite prste, vreli dodir na vreloj koži, osjetila je kako pod kožom struji krv, kako kuca bilo, osjetila je svaku poru, svaki nabor. Istodobno, svakom je porom kože osjećala prste koji dodiruju, istražuju, grabe i miluju. Prođoše je trnci od tog dvostrukog dodira, pogled joj se zamagli, dah ubrza ...
U trenutku kad je Rose dodirnula Zmaja, Silvestar duboko uzdahnu i zadrhti. I dok je gledao Roseine prste na Zmajevoj koži, osjećao je da ti prsti dodiruju njega, dodiruju ga onako kako ga Rose do tada nikada nije dodirivala. To više nisu bili nevješti prsti ni oklijevajući ovlašni dodiri, to više nije bila igra stidljive djevojčice. Silvestar jeknu i sklopi oči, usredotočujući se na Rosein dodir. Iza sklopljenih kapaka dočeka ga Rosein pogled, dubok i plav i Silvestar pomisli kako će se, ne žaleći, utopiti u tome pogledu. Tada on posegnu za Rose, žestinom za koju nije ni znao da je posjeduje, posegnu za njom, ne pitajući se više hoće li je povrijediti, ne bojeći se više da će Rose ustuknuti pred njegovim dodirom.
...
Rose se probudi u polutami, ne shvaćajući u prvi trenutak gdje se nalazi. Glava joj je počivala na Silvestrovim prsima, njegove su je ruke obujmljivale, držeći je nježno i čvrsto. Pogledi im se susretoše i dodirnuše, proničući jedan u drugi. Oboje, i Rose i Silvestar, živo su se sjećali sna i oboje su se pitali: Je li to bio samo san?
Dok je kroz pukotinu u prozorskim oknima ulična svjetiljka zavirivala u sobu, usne im se potražiše i spojiše. Među njima više ništa neće biti onako kako je bilo prije, shvatili su oboje. Oboje su sada o sebi i jedno o drugome znali ono što su se ranije bojali saznati. I više ih ničega nije bilo strah.
...
Na komodi od trešnjeva drveta s buketa crvenih ruža osipale su se latice padajući na mjedeno zvonce s malom figuricom zmaja na vrhu. Sat s katedrale poče iskucavati ponoć.
Čuješ li zvonjavu? upita Rose Silvestra.
Čujem samo tvoje srce kako kuca sve brže. No, ako čuješ zvonjavu, to znači da je jedan anđeo upravo dobio krila ... našali se Silvestar.
Dobio krilca, a izgubio oreolicu? odvrati Rose smijući se.
Potom se okrenuše jedno k drugome i sve drugo osim njih nestade.
Nisu čuli zadnje otkucaje sata, a Rose se tek ujutro sjetila riječi svoje bake: Kad na Silvestrovo u ponoć čuješ zadnji otkucaj sata, otvori prozor i pusti Staru godinu da iziđe ... Rose tiho ustade, pazeći da ne probudi Silvestra, priđe prozoru, razgrnu zavjesu i otvori prozorsko okno.
Vani je svitao novi dan, prvi u novoj godini.
photo by rU
update: dan prvi, od jutra do večeri
Sretna van Nova godina, dragi prijatelji!
Post je objavljen 31.12.2009. u 13:16 sati.