Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
A vječnost ipak stane u tu minutu, dragocjeniju od vijeka,
ispunjeniju od života što je za nama.
Mijenjam godinu za minutu,
prodajem vječnost za ovaj trenutak
što odkucava
Tebi i meni.
...
Ruža i Zmaj (kraj priče)
Silvestar shvati - Rose pruža ruku namjeravajući dodirnuti Zmaja.
Srce mu se stegnu od straha, krv sledi u žilama. I već je pružio ruku da zadrži Rose, već je zaustio da vikne upozorenje, a tada mu ruka klonu a povik zape u grlu. Suviše je dobro poznavao Rose, znao je da je, kad nešto doista odluči uraditi, Rose nezaustavljiva poput nabujale rijeke pred kojom je svaki nasip nemoćan. Silvestar stegnu srce i zakorači korak bliže, sad je stajao Rosei za leđima tako blizu da ju je gotovo dodirivao. Riješio je ispriječiti se između Rose i Zmaja, ukoliko joj neman bude namjeravala nauditi.
Rose je osjećala Silvestrovu prisutnost, no nije se osvrtala.
Osjećala je silan strah ali želja da taj strah pobijedi bila je jača od straha. Ruka joj načas zadrhti, prsti joj se zgrčiše pa potom ispružiše ... i ona dodirnu Zmaja. Očekivala je pod prstima osjetiti grube krljušti, no jagodice prstiju dotakoše meku i vlažnu kožu. Bio je to neočekivan osjet - Rose je istovremeno osjetila i kako dodiruje i kako je dodirivana. Osjetila je vlastite prste, vreli dodir na vreloj koži, osjetila je kako pod kožom struji krv, kako kuca bilo, osjetila je svaku poru, svaki nabor. Istodobno, svakom je porom kože osjećala prste koji dodiruju, istražuju, grabe i miluju. Prođoše je trnci od tog dvostrukog dodira, pogled joj se zamagli, dah ubrza ...
U trenutku kad je Rose dodirnula Zmaja, Silvestar duboko uzdahnu i zadrhti. I dok je gledao Roseine prste na Zmajevoj koži, osjećao je da ti prsti dodiruju njega, dodiruju ga onako kako ga Rose do tada nikada nije dodirivala. To više nisu bili nevješti prsti ni oklijevajući ovlašni dodiri, to više nije bila igra stidljive djevojčice. Silvestar jeknu i sklopi oči, usredotočujući se na Rosein dodir. Iza sklopljenih kapaka dočeka ga Rosein pogled, dubok i plav i Silvestar pomisli kako će se, ne žaleći, utopiti u tome pogledu. Tada on posegnu za Rose, žestinom za koju nije ni znao da je posjeduje, posegnu za njom, ne pitajući se više hoće li je povrijediti, ne bojeći se više da će Rose ustuknuti pred njegovim dodirom.
...
Rose se probudi u polutami, ne shvaćajući u prvi trenutak gdje se nalazi. Glava joj je počivala na Silvestrovim prsima, njegove su je ruke obujmljivale, držeći je nježno i čvrsto. Pogledi im se susretoše i dodirnuše, proničući jedan u drugi. Oboje, i Rose i Silvestar, živo su se sjećali sna i oboje su se pitali: Je li to bio samo san?
Dok je kroz pukotinu u prozorskim oknima ulična svjetiljka zavirivala u sobu, usne im se potražiše i spojiše. Među njima više ništa neće biti onako kako je bilo prije, shvatili su oboje. Oboje su sada o sebi i jedno o drugome znali ono što su se ranije bojali saznati. I više ih ničega nije bilo strah.
...
Na komodi od trešnjeva drveta s buketa crvenih ruža osipale su se latice padajući na mjedeno zvonce s malom figuricom zmaja na vrhu. Sat s katedrale poče iskucavati ponoć.
Čuješ li zvonjavu? upita Rose Silvestra. Čujem samo tvoje srce kako kuca sve brže. No, ako čuješ zvonjavu, to znači da je jedan anđeo upravo dobio krila ... našali se Silvestar. Dobio krilca, a izgubio oreolicu? odvrati Rose smijući se.
Potom se okrenuše jedno k drugome i sve drugo osim njih nestade.
Nisu čuli zadnje otkucaje sata, a Rose se tek ujutro sjetila riječi svoje bake: Kad na Silvestrovo u ponoć čuješ zadnji otkucaj sata, otvori prozor i pusti Staru godinu da iziđe ... Rose tiho ustade, pazeći da ne probudi Silvestra, priđe prozoru, razgrnu zavjesu i otvori prozorsko okno.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta