Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.06.2009., utorak
dobro jutro ...
|
Budite li se lako, čili i veseli? Il' ste ujutro mrzovoljni? Doručkujete li ... ili se odmah mašate prve cigarete i kave? Listate jutarnje novine ili čitate e-mailove? Možda odmah uskačete pod tuš, pa na trčanje? Mnogo je učinkovitih načina da se ujutro razbudite ...  ... al' najučinkovitiji je ujutro poljubiti nekog, prije prve kave ... hihhihi ...  Update, 1. 07.  Jutarnji pozdrav posjetiteljima vrtne klupice. Ostavljam vas u društvu žaba i drugih stanovnika vrta. Moj završni ispitni maraton upravo počinje pa će me nekoliko dana biti malo na klupici i na vašim blogovima. No, vraćam se uskoro ... |
- 08:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #
27.06.2009., subota
rijeka ...
gle! Rijeka, Moru ... ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka vijugati prema tebi kao plava rijeka... ne, nemoj mi prići, gledaj izdaleka virova je puna ova plava rijeka... ne! nemoj mi prići, dodira se bojim prema ušću tečem, usamljena otkada postojim... no Ti mi priđe, u virove moje zaroni bez straha sad od izvora mi do ušća ploviš a ja, dok s Tobom u sebi, prema vječnosti tečem, dok u Tebi postojim... ... ničega više se ne bojim... ... Update: Nedjeljno poslijepodne na klupici, uz jezerca
|
- 12:33 - Komentari (49) - Isprintaj - #
24.06.2009., srijeda
slike Branke Brmbote ...
|
Branka Brmbota je umjetničko ime slikarice Branislave Radaković. Rođena 1939. u Lici, Branka Brmbota je studirala slikarstvo u Zagrebu i Parizu. Prvu samostalnu izložbu održala je 1962. u Zagrebu a nakon toga izlagala je u više navrata u Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, Kopru, Beču, Ateni, Amsterdamu…  Saggitarius, iz ciklusa Zodiak Njezine slike danas se nalaze u brojnim domaćim i inozemnim privatnim i javnim zbirkama u Amsterdamu, Münchenu, Rimu, Milanu, Padovi, Parizu, Londonu, New Yorku, Los Angelesu, Monte Carlu, Moskvi, Stockholmu Slikarstvo Branke Brmbote visoko ocjenjuju poznati likovni eksperti kao što su prof. Lidija Tocilj, prof. Josip Depolo, dr. Matko Peić, dr. Vinko Zlamalik, dr. Predrag Matvejević i prof. Juraj Baldani. 'Branka Brmbota Radaković od onih je rijetkih slikarica jednako vještih u slikanju pejzaža, portreta, ili čistoga zraka, svjetla i vode. Dok bi mnogi slikari bili zahvalni i za samo djelić njezine slikarske vještine, Branka koristi svoju sposobnost slikanja samo kao osnovno oruđe za proboj u unutarnje svjetove bića, u univerzalne i bezvremenske stratume, otkrivajući nepregledne udaljenosti maglovitih, sanjalačkih predjela. Njezine slike kao da slijede metafizičku refleksiju (kao što to bi to rekao De Chirico), a imaginacija je suviše slaba riječ da bi adekvatno imenovala punoću i snagu Radakovićkinih mitskih slika.' (prof. Lidija Tocilj, Zagreb, 1995)  "Afroditina djeca", ulje na platnu, 73 x 100 cm, 1983 (privatna zbirka Beograd) Brankine slike zrače živim no profinjenim bojama i uzbudljivim ritmom. Apstrakciju sjedinjuje s figuralnim, u zanimljivom i uzbudljivom spoju punom slojevite metaforičnosti. Tematika njezinih slika tvori bogat i raznovrstan preplet vanjskog svijeta s unutarnjim svijetom autorice. Posebice se ističe njezina fascinacija vodom i svjetlošću.  "Jutro na Ohridskom jezeru", ulje na platnu, 50 x 60 cm, 1974 (iz ciklusa Ljubav , izložba "Otvoreni atelier" 1976 u Zagrebu, filmski kalendar za 1983, privatna zbirka Zagreb)  "Noć i obilje zvijezda", ulje na platnu, 140 x 180 cm, 1997 (iz ciklusa Poruke, privatna zbirka u Beču)  grafika (iz razdoblja 1969 – 1979) Slike Branke Brmbote su bezvremenske i svevremenske, pune strasti i životne radosti. Ne povodeći se za modnim trendovima, odupirući se površnosti i pomodnosti, ona vizionarski slijedi kontinuitet vlastite inspiracije. Nesumnjiv slikarski, grafički i crtački dar Branke Brmbote, njezin prepoznatljiv i jedinstven stil, čine je značajnom sudionicom moderne hrvatske i svjetske likovne umjetnosti. Rusalkini osjeti: Čudesni vizualni, emocionalni i misaoni svijet Branke Brmbote blizak mi je i privlačan. Zadivljena stojim nad njezinim Crvenim jezerom, poželim poletjeti s njezinim Pticama, puzati s njezinim Gušterom i Zmijom, okupati se u kapljicama vode i svjetlosti njezinih slika i zaroniti u vatrene i strastvene tragove njezina kista. Potom možda sanjati pod njezinim Nebom s obiljem zvijezda i izroniti, oslobođena, kao njezina Žena unutar kristala… Kada bih morala izabrati samo jednu od Brankinih slika kao svoga favorita, tada bih, nakon podosta muke, ipak izdvojila Ruby (ulje na platnu, 60 x 70 cm, 1993, privatna zbirka, Beč).  Već na prvi pogled asocirala me na Ruby Tuesday. She would never say where she came from Yesterday don't matter if it's gone While the sun is bright or in the darkest night No one knows, she comes and goes Goodbye, Ruby Tuesday Who could hang a name on you When you change with ev'ry new day Still I'm gonna miss you Don't question why she needs to be so free She'll tell you it's the only way to be She just can't be chained to a life where nothing's gained And nothing's lost, at such a cost ... … Potpuniji uvid u Brankine slike možete dobiti posjećujući njezinu web stranicu: Branka Brmbota oficial website ... Dodatak: 26. lipnja ...
Neobičnog li dana - i kiše i sunca i vjetra i grmljavine ... No, one hrabre ipak zovem na kavu na klupici ... |
- 20:36 - Komentari (24) - Isprintaj - #
22.06.2009., ponedjeljak
bijeli leptir, epilog ...
 photo by LookSee, na Ptičici Have no fear When the night draws near And fills you with dreams and desire Like a child asleep So warm, so deep You will find me there waiting for you … Probudili su se istodobno, pred svitanje, i istodobno posegnuli jedno za drugim. Tijela su im se prepoznala istoga trena i stopila se bez ikakve potrebe za predigrom. Osjetio je kako ulazi u nju a ona ga je u istom trenutku obujmila otvarajući mu se do dna. Treptaj iščekivanja u istome se trenutku za oboje pretvorio u lijepu izvjesnost - opet će, po tko zna koji puta toga vikenda, poletjeti zajedno prema vrhuncu. Ona se do prvog vrhunca uspela prva i dok se gubila u slatkoj maloj smrti on joj je šaptao: Tu sam, čekam te … Idi, idi, malena, sigurna si, čekam te … Ruana se potpuno otvori, lice joj se preobrazi i postade nalik dječjem, plave joj se oči zamagliše. Čarobnjak ju je držao čvrsto i nježno, uživajući u njezinom i svome užitku, čekajući je da mu se vrati. Pomislio je kako je upravo takav izraz lica imala i malo prije kad mu je pogledala u oči i rekla mu da ga je čekala čitavog života. Volim te, moj čarobnjače. Sretna sam i sigurna u tvome naručju. I kad na trenutak odletim, dok se ljubimo, mogu odletjeti s užitkom, slobodno i radosno, znajući da me držiš tim svojim velikim nježnim rukama, znajući da me čekaš ... A ja sam tebe, Ljubljeni, čitav život čekala. I sve su tuge i strahovi nestali kad si me prvi put zagrlio i kad su nam se usne pronašle u poljupcu.Od tada znam – više nikada neću biti usamljena, više nikada nesretna ... Trenutak prije no što je dostigao vrhunac, čarobnjak šapnu Ruani: Volim te … I dok je nad otokom okruženim prstenom magle svitalo, oni zajedno, poput leptira, poletješe k Suncu. ... Never cry, never sigh You don’t have to wonder why Always be, always see Come and dream the night with me Have no fear When the night draws near And fills you with dreams and desire Like a child asleep So warm, so deep You will find me there waiting for you We will fly, claim the sky We don’t have to wonder why ...  photo by rusalka Ovdje je priči o bijelom leptiru kraj. A Ruana i čarobnjak? Njihova priča tek počinje. |
- 23:59 - Komentari (30) - Isprintaj - #
20.06.2009., subota
bijeli leptir (6), kratka priča ...
 photo by LookSee Dok joj je srce ostalo u okrilju čarobnjakova glasa i pogleda, Ruana se vrati u svoje tijelo koje je još uvijek stajalo na rubu ponora, stopala usmjerenih prema praznini. U njezinoj svijesti odjeknu čarobnjakov glas: A sada se u sebe zagledaj … Ti se u mene zagledaj ponovo, preklinjem te… pomisli Ruana natrag, znajući da je on može čuti ma gdje bila. Pogledaj me bolje i vidjet ćeš da je moja je svjetlost blijeda, mutna kao svjetlost lanterni iz predgrađa. Jesi li siguran da nisam samo šareni odraz stvoren iz žeđi kakvoga pustinjskog Odiseja koji je dugo lutao u potrazi za oazom, za čistim izvorom, pa sad žedan ne razlikuje izvor od kaljuže? Ti pogledaj u mene još jednom, bolje... Možda ti ličim na blijedu ružu iz staklenika, no bezmirisna sam i puna trnja… Ja sam otrovna jabuka koja je skrila mrlje, sama sebi naslikavši rumenu i glatku koru… Pogledaj još jednom, voljeni… i bježi dok još možeš… Srce joj je pucalo dok je iščekivala čarobnjakov odgovor. A tada joj u svijesti izroni novi prizor: Na grani se njihala jabuka i Ruana pruži ruku da je dodirne. Rumeni je plod pod njenom rukom bio topao, pulsirao je i mijenjao boje, pod korom su kipjeli slatki sokovi, s kore se isparavali slatki mirisi. Kora jabuke nije bila savršeno uglačana i bezlična već posuta sitnim mrljicama a te su nesavršenosti samo pojačavale ljepotu zreloga ploda. Ruana je gledala i okom i dlanom, vidjela je i osjetila promjene glatkoće, odbljeske svjetla, pretapanje boja… Pogledaj, Ruana… doletje misao iz magle… ti si ta jabuka… I Ruana poželje biti ta jabuka, poželje rasti i cvjetati u tom čarobnom vrtu na dalekoj obali, zaštićena od zime u zavjetrini toga brda, dodirivana pogledom čarobnjakova oka, milovana i ubrana njegovim toplim dlanovima, saznavana njegovim nježnim prstima. Skupi snagu, pogleda još jednom i vidje sebe onakvom kakvom je čarobnjak vidi, vidje sebe onakvom kakva bi mogla biti i konačno osjeti kako je prožima topla radost. Mogla bih biti takvom kakvu me vidiš… reče mu. Možda bih mogla… Možda… možda… možda …odjekivalo je u svijesti. No možda je riječ u kojoj se nada neprestano bori sa sumnjom. Sumnja kao sjekirom sasijeca mlade klice nade a one ponovno niču i izrastaju, pružajući vitice prema Mostu. Ruana u viziji poželi da joj se ruka pretvori u sjekiru, poželi vještinu i snagu ruci, oštru oštricu svojoj sjekiri. Začu zveket dok je oštrica njezinih nada vitlala prema oštrici sjekire koju je sumnja držala u ruci. Borile su se, nada i sumnja, od jutra do večeri, od večeri do jutra, a tada u svitanje obje, iznemogle, spustiše svoje sjekire. Nismo još završile boj, zasikće Sumnja i poput zmije otpuza u travu sjećanja. Svitalo je, a Ruana je još uvijek stajala na rubu. Duša joj se klatila na vagi, cijelim je bićem željela zakoračiti. I tada shvati što joj je činiti: mora se osvrnuti, da bi doista mogla naprijed zakoračiti. Pomozi mi… jeknu u sebi, obraćajući se nečujnu glasu i nevidljivome pogledu s druge obale. Prijeđi preko mosta, u zagrljaj me uzmi… Nestanimo zajedno, ostanimo zajedno. Ostanimo zauvijek zajedno, tamo na obzoru gdje se more i nebo sljubljuju… Na trenutak se uplaši da ju je čarobnjak doista čuo i da će je poslušati. Zamislima ga stvori kako korača prema njoj preko mosta koji se opasno ljulja, obješen o konope zaboravljenih nada. Srce joj stade u strahu da bi se mogao okliznuti i pasti u prazninu. A tada za leđima osjeti veliku crnu sjenku kako posiže za njom, pokušavajući ju zadržati na obali. Sjenka je prstima poput prstiju lutkara posezala za Ruaninim nitima. Ruana se poče grčevito otimati. I premda se krilo u tami jasno je vidjela sjenkino lice, ciničan pogled i suspregnuti trzaj usnica u skrivenom bijesu. Te su me usne ljubile, pomislila je… ne mareći što ja ne osjećam ništa, taj me je pogled svlačio i procjenjivao, uživajući u mojem stidu, te su me ruke milovale, stežući me poput okova. Ruana protrnu sjećajući se nemilih milovanja. Uvijek kada bi je starješinine ruke milovale uzalud bi zapovijedala tijelu da se otvori, nadajući se da će uspjeti barem dušu sačuvati netaknutom. Čvrsto bi zaklopila oči i odlutala nekamo daleko, dok bi je sjenka stezala u zagrljaju. Nikad više… pomisli Ruana. Nikad više… reče sjenci. Više nemaš nikakve moći nada mnom. Uzalud se opireš… šaptala joj je sjenka. Nećeš mi tako lako pobjeći. Obilježio sam te svojim poljupcima, nitko ti neće vjerovati kako mi ih nisi uzvraćala… U njegovom zagrljaju bit ćeš samo već rabljena roba, poigrati će se tobom i odbaciti te pa ćeš natrag meni dopuzati. Pa čak i ako te ne odbaci, što možeš očekivati od jednoga nikogovića? Sve te priče o čarobnjaku samo su opsjena, to je bijednik kojega su iz sela prognali pa se sad krije na pustome otoku. S njim ćeš jesti suhe travke a ja bih te hranio medom i orasima, imala bi i ptičjega mlijeka, samo ako bi to poželjela, okitio bih te zlatom i draguljima … Znaš suditi samo prema sebi… odgovori Ruana sjenci. Za tebe sam uvijek bila stvar koju si želio posjedovati, samo igračka na polici za kojom bi kao vlasnik posizao kad bi ti došla želja. Ti, uvaženi, ugledni i pristojni seoski starješino, ti si me jeftino kupio, no ne ptičjim mlijekom, ni zlatom i dijamantima. Nudio si malo nježnosti, obećavao prijateljstvo i utjehu mojoj samoći a potom me zatvorio u tamnicu kao zatvorenicu, kao robinju. A on bi me ljubio i da sam promijenila pet stotina vlasnika. On bi me spasio s robovske dražbe i podario mi slobodu, ne tražeći da s njim krenem. Njega ljubim više od života, s njim bih sretno živjela, k'o ptičica od mrvica, ljubljena i slobodna. Znaj da bih radije umrla no bila tvoja, znaj da ne bih žalila umrijeti da samo jednom budem njegova … Moć sjenke zastade pred snagom Ruanina otpora i trenutno promijeni strategiju, olabavljujući prste koji su je stezali. Ruana začu sjenkin glas kako je preklinje: Oprosti mi, Ruana … Suviše sam te želio, suviše sam se bojao da me nećeš zavoljeti. Zatvorio sam te u krletku iz ljubavi, ptičice moja zlatna, bojeći se da ćeš odletjeti. Ti si postala proljeće moje jeseni, svjetlost moga sutona …Zar ćeš otići i ostaviti me u samog u mojem sumraku, u pustoši moga postojanja? Ne vraćaj me u mrak, Ruana, trebam tvoju svjetlost, ne mogu živjeti bez tvoga pogleda. Ruana osjeti sažaljenje teško poput godina njihova poznavanja. Sjeti se rijetkih večeri kada bi je on ostavljao na miru, kad je ne bi mučio svojim nasrtanjem. Vidje ga kako joj sjedi uz koljena i sluša njezine priče, kako s divljenjem razgleda šare na njezinim vezenim tepisima. Zna da njezine priče nikada nije razumio, zna da se njezinim tepisima divio misleći samo koliko bi vrijedili na tržnici, no ipak … Njegove su je oči gledale s takvom željom, nije odustajao godinama, dok konačno nije popustila njegovim nagovaranjima. Popustila mu je vjerujući da je on voli, popustila je iako je znala da ga ne može voljeti. Smatrala je to svojim grijehom, grijehom koji mora ispaštati i zato nije ranije pobjegla. Ruana se sjeti svega i na trenutak se pokoleba. Trenutak bijaše dovoljan i sjenkini prsti opet čvrsto poput kliješta zgrabiša Ruanina ramena. Ruana shvati da je obmanuta, shvati da je obmanula samu sebe i nastavi se otimati svom snagom. Bit ćeš moja ili ničija! zaurla sjenka. Zar misliš da ću te samo tako pustiti da pobjegneš drugomu u zagrljaj? Zar misliš da ću trpjeti seoska ogovaranja i likovanja ako mi te on preotme? Ti bijednici jedva čekaju prvi znak da mi moć opada pa da zasjednu na moje mjesto … Ne možeš me zadržati, reče Ruana sjenci. Možeš me zatvoriti, možeš zaključati vrata i zazidati prozor, no zadržati me ne možeš… Tvoja nikada nisam zaista bila i nikada neću biti. I u zaključanoj kući bit ću slobodna… i njegova. Sjenkini se nokti još jednom zariše u Ruanina ramena, prsti se zgrčiše u jakom stisku a zatim popuste, sjenka se rasplinu i nestade. Ruana je bila slobodna ali iscrpljena, toliko da joj se svijest počela zamračivati. Trenutak prije no što se onesvijestila, čarobnjakova se ruka pruži preko vode i Ruana se zatekne u zagrljaju. Obujmio ju je snažnim velikim rukama i prenio preko mosta lako kao perce iz krila bijele golubice. Nestade tada i mosta, tama se rasplinu, a tople zrake izlazećega sunca pomilovaše Ruaninu nagu kožu. … Prešla si sama... reče joj čarobnjak, još uvijek je držeći u naručju. Ja sam ti samo posudio svoja ramena i ruke, no ti si most prešla sama, vlastitim izborom… Ruana priljubi lice i usne uz čarobnjakova prsa, njezina glava u trenu pronađe mjestašce na čarobnjakovu ramenu. Sklopi oči osjećajući na usnama okus čarobnjakove puti, osjećajući kucanje njegova běla i drhtaje koji su potresali njegovo tijelo. Drhtala je i sama u slatkom iščekivanju dok su lebdjeli prema visokoj kuli nasred otoka. Kada ju je spustio na postelju Ruana otvori oči i susretne se s čarobnjakovim maglenim pogledom, a zatim im se usne spojiše u poljupcu od kojega su nestajali tereti. Nemjerljiv trenutak kasnije Ruana osjeti kako topao i željan čarobnjakov pogled prelijeće njezinim licem i tijelom. Ona pokri dlanom venerin brežuljak prema kojem se spustio čarobnjakov pogled a on se na tu njenu gestu veselo nasmija: Sada si nova Ruana, smjela i radosna, lijepa, željena i voljena… Ne skrivaj se, ni pred sobom ni preda mnom… Čarobnjak odbaci plašt kojim je bio ogrnut i ostade nag. Ruana ga pogleda kako nikoga još nije pogledala i sama se čudeći snazi svoje želje. Ne žurimo… reče čarobnjak. Svo vrijeme ovoga Svijeta pred nama je. U čarobnjakovu naručju Ruana se na prvi dodir otvori poput cvijeta. Latice njezine ženskosti orosiše se pod čarobnjakovim pogledom, prstima i usnama. Dok ju je ljubio nježno i strastveno, ona se divila sposobnosti da istodobno osjeća i njegovo i vlastito uživanje. Snažno uzbuđenje stopi se čudesno sa savršenim mirom i potpunom toplinom sigurnosti. Nigdje ni traga strahu, stidu ni bolu; postojala je samo duboka radost zajedničkoga postojanja. Ruana je znala – u ovome trenutku, tijelom i dušom, njih dvoje jedno drugome govore posebno da. U ovom i svim drugim životima, u osami čarobnjakova otoka ili u vrevi nekog velikog grada, čeka nas radost uzajamnog otkrivanja, primanja i davanja … pomisli Ruana s radošću. Otvori oči i susrete čarobnjakov pogled. Gle Ruana… reče joj: to smo ti i ja… I ponovno se stopiše u jedno, znajući da ih nitko i ništa više ne može razdvojiti. I ostade čudesno jasna neshvatljivost toga znanja, koje nijedna pripovijest ne može razjasniti.  photo by rusalka Dodatak: Posudih od Vitae: Odškrinuh na tren zlatna vrata lipnja bez škripe, bez buke… tek da tvoje u svoje uzmem ruke kratko i da se oprostim tiho, izdignem na prste pa ti šapnem kako ljeti sunce u zlatne okvire sjećanja umeće i kako je čin kristalne sreće što smo se uopće sreli na ovoj lopti što se mahnito, besmisleno okreće… hvala ti, mila, što si mi stih posudila. posudih, pa vraćam: otvorih širom sva vrata, raskrilih srce k'o prozorske škure, u trku sruših sve ogradice. tebi ususret, Ljubljeni, sve moje želje jure. polako, Žabice, ne žuri, On mi reče ... i vrijeme stade. a kad smo, poslije, na sat pogledali, ustanovismo da ... ... pola dana nam fali ... hihihihi |
- 20:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #
16.06.2009., utorak
bijeli leptir (5), kratka priča ...
 photo by rusalka ... a sličica na monitoru? dobila sam je na dar. Sljedećih dana Ruana je neprestano na sebi osjećala čarobnjakov pogled. Osjećala je kako je on promatra sa svoga otoka u središtu jezera i u toplini toga pogleda bila je sigurna i zaštićena. Poželjela je zauvijek ostati u čarobnjakovu pogledu. Jedne je maglene noći na prozorskoj dasci zatekla maleno ovalno ogledalo. Na okviru ogledala pisalo je: Gle, gle, Ruana... Ruana je pogledala u ogledalo i vidjela sebe onako kako je vidi čarobnjak. Obrisao mi je suze... I nacrtao mi osmijeh! Ruana se nasmiješila a niz obraze joj potekoše suze. Kad joj se pogled razbistrio, ugleda na okviru ogledala novu čarobnjakovu poruku: Vidiš, lijepa si... prekrasna si... Ruana kažiprstom ispisa odgovor: Možda, u tvojim očima... A sad bih ja rado vidjela tebe... Učinilo joj se da čarobnjak oklijeva i pitala se zašto. Oklijevanje je potrajalo samo trenutak a zatim se u ogledalu ukaza slika čarobnjakova lica. Ruana se nagnu nad ogledalo i netremice se zagleda u čarobnjakov pogled. Bio je to pogled topao i dubok, pronicljiv ali nježan. Ruana osjeti kako joj taj pogled seže do dna duše. Nije osjećala ni trunčice straha, tome pogledu nije poželjela ništa sakriti. Zatreptaše joj trepavice i srce joj zatrepta, poput krila grlice, otvarala se polako i potpuno. Sada znaš sve o meni... reče, znajući da je čuje i da pisanje po ogledalu nije potrebno. Bježi, dok još ima vremena… Čarobnjak je neko vrijeme ostao tih a zatim zapita: Da bježim? Tjeraš me? Možda ti se nije svidjelo ono što si vidjela... Pun sam ožiljaka i nisam baš dopadljiv prizor za te lijepe plave oči. Ruana briznu u plač, a zatim drhtavo odgovori: Ožiljci? Poljubila bih svaki, da si mi bliže. I zaronila bih u taj tvoj pogled, pametan i topao. Sada bih ja tebi trebala pružiti čarobno ogledalo da vidiš koliko si privlačan, takav velik, snažan, nalik na brijeg na koji bih se rado popela, u čijoj bih se zavjetrini osjećala voljenom i sigurnom … Dođi … prošapta čarobnjak i pred Ruaninim se očima ukaza most, izranjajući iz dubine magle koja je prekrivala jezero. Dođi … ponovo prošapta čarobnjak. Najradije bih te ja prenio, ali znam da to ne smijem učiniti. Ne želim da postaneš moja zarobljenica. Predugo si bila zatočena. Prijeđi most sama, pa makar i ne došla u moj zagrljaj. Bit ću sretan znajući da si konačno sretna i slobodna, pa i bez mene… premda više od svega želim da budeš sretna sa mnom… Ohrabri se, Ruana… zakorači na most… … Ruana sklopi oči, skupljajući hrabrost i snagu. Spremala se zakoračiti na most. Znala je da kada jednom bude na mostu, Svijet s čijega ruba odlazi više neće jednako vidjeti. Odjednom se zatekne, potpuno naga, na rubu visoke strme obale. Njezina je bijela put u tami svjetlucala plavom svjetlošću, blještavom samo na trenutke, inače mutnom, prigušenom i treperavom. Stajala je čvrsto zatvorenih očiju, stežući očne kapke i preplićući trepavice a srce joj je treperilo, poput leptirovih krila s kojih se sa svakim treptajem osipa fini sitni prah. I premda su joj očni kapci bili spušteni, vidjela je rub i svoja bosa stopala nad dubinom koja je pod njom zjapila. Duboko dolje, vijugala je poput plavičastog dima čudnovata plava rijeka, neizbrojivim zavijucima tekla je nekamo prema obzoru, tekla i usput zaostajala, stvarajući mala jezerca skrivena u ševaru. Oblikujući brojne rukavce tekla je postojano činilo se da rukavci poput slijepih ulica, ostaju izdvojeni, gaseći sjaj te neprirodne vode. Očni joj kapci i protiv njezine volje postadoše prozirni i Ruana ugleda pred sobom most koji vodi na drugu obalu. Obješen tankim nitima koje su nestajale nekamo u oblake, most se pružao prema dalekoj obali, obali nalik otoku. Svaka se letvica toga mosta podmetala njezinom pogledu poput velikog toplog dlana: Ne boj se, zakorači… Ruanina plava svjetlost zatitra jače. I dok su joj stopala i dalje bila ukopana u busen trave na rubu ponora, i premda se bojala dubine koja je zjapila pod mostom, nešto u njoj zakorači naprijed, ususret nepoznatom Svijetu. Još uvijek stojeći tamo na rubu, ona tabanima osjeti kamen ugrijan Suncem koje je tonulo u more ili možda izranjalo iz valova. I dok je još uvijek analizirala osjet stajanja na rubu, odjednom se duhom pronađe na čarobnom mjestu gdje sutoni i svitanja zrače jednakom toplinom. S prozora visoke kule topla se svjetlost pruži do kamenog zidića na kojem je stajala čaša puna vrele, tamne i mirisne tekućine. Ruana pruži ruku, prsti joj prođoše kroz staklene stjenke čaše i ona osjeti toplinu na prstima i dlanu. Prinese ruku usnama. Dok je jezikom i usnama skupljala tople kapljice sa svoga dlana, osjeti nečije usne na svojima, obraze joj poškaklja nečija brada, slana od vodenih kapljica. Bio je to tek dodir usnama a ona u tom dodiru nasluti želju za poljupcem, želju zauzdanu i ukroćenu naporom volje. Poželi uzvratiti poljubac. Poželi presjeći uzde koje su taj poljubac zauzdavale, no tada i sama krajnjim naporom zategnu uzde vlastitoj volji. Usne im se razmakoše i prije no što su se stopile u poljupcu. Pogledaj prvo oko sebe … šapnu glas i ona osjeti čarobnjakove usne na svojoj ušnoj školjci. Pogledaj prvo oko sebe, Ruana, a tada se u sebe zagledaj … I Ruana pogleda oko sebe. Dok joj je tijelo još uvijek ostalo tamo prijeko, na rubu ponora, tu na obali otoka, njezina duša progleda plavim očima. Gledala je, dok joj je topli glas šaptao: Gle, gle … Gledala je, dodirivala pogledom i osjećala svim čulima: modrinu vode i bijele krijeste valova, iskre svjetla na površini prozirne vode, oblutke na dnu, let ptica, širinu neba i crtu obzora gdje se dodiruju i isprepliću azuri vode i neba … Ruana poletje s pticom i zaroni među iskrice svjetla… I na trenutak, njezina je uplašena duša pripadala, njezina sudbina joj postade strana, i po prvi puta savladiva. Strah nestade. A zatim se svjetlost doživljaja priguši i Ruana se opet nađe na tamnoj jezerskoj obali s koje se most više nije pružao u maglu... Jedino što je neizbrisivo ostalo bijaše odjek nečujnoga lepeta bijelih krila … Dodatak: Ptičarenje na Jarunu
U subotu sam bila na sastanku Ptičica na Jarunu. Ptičice su zgodno jato. Svatko cvrkuće svojim glasom, a svi glasovi zajedno ipak zvuče skladno. Velike i male, mlade i još mlađe, Ptičice se druže, razgovaraju, šale i zadirkuju, razmjenjuju foto-iskustva ... Bilo mi je izuzetno drago biti dijelom tog šarenog jata i upoznati uživo one koje sam već upoznala na virtualnoj Ptičici. I među posjetiteljima moje vrtne klupice ima ptičica: Misko, Maslačkica, Drano i Mendulica, Tixi, Gogoo (Zinder), Greentea, Ignis, Uzorita, Amorfia ... I njih se nadam sresti uživo na nekom od sljedećih ptičarenja ... update: red and blue = lilac time a novi nastavak Bijelog leptira? uskoro ... |
- 07:33 - Komentari (34) - Isprintaj - #
11.06.2009., četvrtak
bijeli leptir (4), kratka priča ...
 photo by LookSee, s Ptičice Bijeli je leptir sletio Ruani na dlan, zatitrao krilima i umirio se. Krila mu bijahu ljiljanski bijela, bez ijedne mrlje i prekrivena nježnim prahom. Ruana pažljivo dotaknu vrh leptirova krila i pred njezinim začuđenim pogledom na bijelom se krilu stade oblikovati šara, i za nekoliko se trenutaka vitice i vijugice pretvoriše u slova: Ugledah tvoje maleno treperavo svjetlo… … i pomislih da možda želiš razgovarati sa mnom… Prigušila je uzvik radosti, shvativši tko joj šalje poruku. Ponovo vrškom kažiprsta dodirnu leptirovo krilo i na njemu se pojavi njezin odgovor: Ah, ništa mi ne bi bilo draže od razgovora s tobom … Gotovo u istom trenu na leptirovu se krilu uobličio njegov odgovor: Radujem se što si se odazvala … Odazvala? pomisli Ruana. Zvala sam, očajnički zvala upomoć. A on je čuo moje nijeme pozive, On se odazvao! Prsti su joj toliko drhtali da se nije usudila dodirnuti nježna krila, odgovoriti. Prošlo je nekoliko trenutaka a zatim se njegova poruka nastavila: Samuješ... ili samo tuguješ? Što te drži budnom u ovo doba? Ponovno stanka, a zatim: Dugo te nije bilo na obali… Samujem... i tugujem... odgovori Ruana. Ali sada sam radosna... sad imam nekoga s kime mogu razgovarati... Treba mi prijatelj, netko tko će me razumjeti... Prijatelj? Izgleda da mi je sudbina biti prijatelj... odgovori on a Ruani se učini da u se njegovim riječima lagano provukao miris tračka tuge. Maštam o tebi od djetinjstva... odgovori mu. A sad si konačno tu... Došao si na vrijeme, ali ja sam zakasnila, zakasnila sam u svoju sreću... Nisi nikamo zakasnila, Ruana... Još uvijek možeš biti sretna, samo moraš izabrati sreću... Samo su tuga i nesreća izvjesne... odgovori Ruana. Izabrati sreću …pomisli gorko. Ja nisam izabrala, pustila sam da budem izabrana. I dopustila sam da me izabere pogrešan čovjek … Imaš pravo biti sretna, biti slobodna, Ruana... Moraš samo poželjeti a tada ćeš lako sreću izabrati... Ako ja budem imao sreće, možda izabereš mene... Što će ti moja tama, moja tuga? Samo bih te unesrećila... Nisam vrijedna sreće, nisam vrijedna ljubavi... Davno me je munja obilježila. Ožiljak je izblijedio ali znak je još uvijek tu, ružan znak moje ružne sudbine... Sudbinu stvaramo sami. Zašto misliš da zavrjeđuješ samo tugu? Zašto misliš da nisi vrijedna? Pogledaj oko sebe. Tko je istkao te prekrasne šare na tepisima kojima je zastrt pod tvoje sobe? Ti! Pogledaj se u ogledalo. Zar ne vidiš kako su te tvoje plave oči lijepe? Zar ne osjećaš ljepotu duše koja zrači iz tvoga pogleda? Svijetliš poput krijesnice, Ruana... Moja je svjetlost blijeda i mutna, prepuna sjena. odgovori Ruana. Odlazi, dok još možeš. Donijet ću ti samo nevolju... Leptir trznu krilima, strese prah i ostatke slova i odleprša u maglinu povrh vode mirne poput teškoga stakla. Pucne iskrica sa svijeće i odbljesnu zraku od suznoga traga prema nevidljivom otoku u daljini. A Ruana pomisli kako se suze čudom možda ipak dadu zaustaviti. Uzdahnu duboko, zamišljajući njegov topao dlan i nježne prste na svome mokrom obrazu, očnim kapcima i suznim trepavicama. |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
10.06.2009., srijeda
bijeli leptir (3), kratka priča ...
 photo by rusalka U sljedeće tri godine Ruana ni jednom nije sišla do jezerske obale, ali svaku bi noć provodila na prozoru, gledajući prema jezeru. Seoski je starješina poželio Ruanu nakon ženidbe smjestiti u odvojenu kuću na kraju sela želeći izbjeći ljubomoru svoje prve žene. Tu će je ljubiti nesmetano, tu će ona biti podalje od pogleda drugih muškaraca. Ruani je prepustio izbor kuće, a ona je izabrala kuću u kojoj je kao dječak jednom davno živio čarobnjak. Kuća je nakon čarobnjakova odlaska postala zajedničko vlasništvo seljana, a oni je rado starješini prodadoše. Trošnu je kuću dao raskošno urediti, pitajući Ruanu ima li kakvih posebnih želja. Ruana nije marila za raskoš, a imala je samo jednu želju; poželjela je da ne zazidaju prozor okrenut jezeru. Starješina je pristao, za njega je to bila samo još jedna prilika da pokaže svoju moć. Pravila koja su važila za seljane mogao je kršiti i činio je to s pritajenim likovanjem. Uz to, nadao se kako će zadobiti Ruaninu blagonaklonost ispunjavajući joj želje. Ruanina je kuća bila jedina kuća u selu s prozorom okrenutim jezeru. Starješina je bio zadovoljan, pogled na jezero zadržat će Ruanu u kući i dati joj privid slobode. On je naime znao za ranije Ruanine jutarnje odlaske do jezera. Više ju je puta u prošlosti krišom slijedio i dobro skriven promatrao, očaran izrazom njezina lica osvjetljena mjesečinom, zadivljen sjajem njezina pogleda uprtog u daljinu. Sada je pomislio: Nema štete od gledanja... Samo ti gledaj, golubice, gledaj do mile volje, dok su vratašca kaveza zatvorena a ključ u mojem džepu... Ruana je tri godine pokušavala biti dobra žena starješini. Ali nije mu uspjela postati čak ni ženom. Kad god bi joj on pokušao prići kao muškarac, Ruana bi se zatvorila poput školjke, pa je brak i nakon tri godine ostao nekonzumiran. Povrijeđen u srži taštine, on nije želio priznati poraz, pa se Ruanin život pretvorio u moru. Obvezni muževljev posjet jednom tjedno, u njoj je izazivao tjeskobu. Nakon njegova odlaska grubom bi lanenom krpom otirala tragove njegovih dodira pa zatim provodila noć na prozoru, gledajući prema jezeru. U svanuće bi joj uspijevalo pobjeći u san, a kad bi se u suton probudila, opet bi je počela mučiti pomisao na muževljev slijedeći posjet. Nije mogla narediti sebi da mu se otvori a on je nestrpljivo i sebično mislio samo na svoje zadovoljstvo, ne shvaćajući da bi mu Ruanina vrata prije otvorio nježan dodir nego grubo nasrtanje. Jedne večeri kad joj je on opet pokušao prići, zaprijetila mu je da će se utopiti u jezeru ukoliko je ne ostavi na miru. On tada poželi udariti je, no pogled tih plavih očiju nalik jezerskoj vodi u kojoj se ogledaju zvijezde, zaustavi mu već podignutu ruku. Nastavio je dolaziti joj svakog tjedna, no više joj nije prilazio kao ženi. Sjedio bi do kasno u noć i gledao je, pokušavajući uloviti i zadržati njezin pogled. Nastavio je posjećivati je jednom tjedno ne samo stoga što ju je još uvijek želio, sada još više nego prije, nego i stoga da sačuva privid. Seljani su pozorno zamjećivali njegove tjedne dolaske Ruani i zavidjeli mu, misleći kako on uživa u njezinim zagrljajima, poljupcima i svemu ostalome što mašta može stvoriti. Čuvajući privid, naredio je Ruani da prozor prema jezeru danju ne otvara i zaprijetio joj da će prozor zazidati a vrata zaključavati, ukoliko ga ne posluša. No, Ruani je bilo dovoljno to što jezero sa svoga prozora može promatrati noću... Vrijeme je prolazilo i Ruana je vjerovala kako će čitav život proboraviti danju iza zatvorenih prozorskih kapaka, a noću na otvorenom prozoru, gledajući jezero. Povjerovala je kako će ostariti i umrijeti neljubljena. A onda jedne noći, vođena nekim poticajem koji ni sama nije sasvim razumjela, Ruana u otvoreni prozor stavi zapaljenu svijeću. Na trenutak joj se učini kako je kao odgovor na slabu iskricu na njezinu prozoru, na sredini jezera bljesnulo jarko svjetlo. I dok je još pogledom tragala za tom svjetlošću, pravom ili prividnom, iz noćne maglice povrh jezera doletje bijeli leptir i spusti se Ruani na dlan. |
- 00:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #
05.06.2009., petak
bijeli leptir (2), kratka priča ...
 Lady Of The Lake, photo by LookSee, s Ptičice U ženi koja je toga ranog maglovitog jutra bosonoga stajala na rubu jezera, rijetko bi tko prepoznao nekadašnju bucmastu plavokosu djevojčicu. Nestašne zlatne kovrčice bile su sputane u čvrsto upletenu pletenicu, sjaj plavih očiju kao da je ugasnuo. Zbogom, lijepi snu ... prošaptala je upirući pogled prema nevidljivom, maglom skrivenom čarobnjakovom otoku. … Kad je Ruani bilo devetnaest godina, na kućnom ju je pragu za ljetne nepogode udarila munja. Pala je ničice, ostavši bez svijesti. Roditelji su pritrčali onesviještenoj kćeri, a kad su je uspravili, na njezinu su desnom obrazu ugledali tanak bijeli ožiljak, nalik munji. Iako je ožiljak bio jedva primjetan i nije kvario Ruaninu ljepotu, ona je ipak bila obilježena. Praznovjerni seljani vjerovali su kako je udar munje upozorenje: Kloni se onih koje je Gromovnik obilježio. I tako je Ruana postala ‘nedodirljiva’. Seoski su je momci priželjkivali, no nisu se usuđivali izazivati sudbinu. Vremenom, kako su godine prolazile, Ruanin je ožiljak izblijedio i postao nezamjetan, poput jedva vidljive sjenke. No, kad bi se Ruana uplašila ili rastužila, pa čak i kad bi se nečemu jako razveselila, ožiljak bi se opet na trenutak jasno ocrtao na njezinu obrazu. I sama je Ruana vremenom sebe počela smatrati nedodirljivom, povjerovala je čak da bi onome tko je dodirne mogla donijeti samo nesreću. Povukla se u sebe i dane provodila za tkalačkim stanom. Pod Ruaninim vještim rukama i iz njezine bujne mašte nastajale su tkanine zadivljujućih šara. Dok bi tkala, Ruana bi sanjarila. Visok tamnooki dječak ide joj ususret. I dok joj se približava, pred njezinim začuđenim očima dječak odrasta, postaje mladić, pa postaje odrastao muškarac. Na korak pred njom zastaje, visok, snažan, topla i pametna pogleda. Stoji, gledajući je i osmjehujući joj se. Ruana pruža ruke prema njemu, no trenutak prije no što im se ruke dotaknu ... ... on nestaje. Osjećaj radosti zamijenila bi duboka tuga. Hoću li ga ikada doista sresti? pitala se Ruana. Hoću li ikada susresti čarobnjaka s otoka? ... Kao i svakoga jutra proteklih godina, i toga se jutra Ruana ponovo kradomice spustila do obale jezera. Došla je na obalu po posljedni puta, došla je oprostiti se s lijepim snom, snom o ljubavi. Kad bih sada i srela čarobnjaka s otoka, ne bih mu mogla pružiti ruke ... pomislila je. A dan ranije je, nakon dugog opiranja Ruana u jednom trenutku izgubila snagu. Rekla je da, iako joj je unutarnji glas šaptao ne. Roditeljima je Ruanin pristanak donio olakšanje. Moći će mirno umrijeti kad im dođe vrijeme, znajući da je njihova kći zbrinuta i zaštićena. Doduše, bit će tek druga žena, no ipak žena vrlo uglednog i moćnog čovjeka, seoskoga starješine. U selima na obali jezera mnogoženstvo je bilo dozvoljeno. Ipak, drugu su ženu mogli sebi priuštiti samo bogati seoski uglednici. A seoski starješina bio je i moćan i ugledan. Ruana mu je već odavna zapela za oko, motao se oko nje i mjerkao je godinama. Ruani nije bio mrzak, pomislila je da bi ga možda mogla s vremenom čak i zavoljeti. Čarobnjak s otoka samo je lijepi san. Ali čak i da postoji, zar bi pogledao mene ... pomislila je. Pa zašto onda oklijevam, zašto se opirem starješininom udvaranju? Vrijeme za udaju davno joj je već prošlo, a kad joj roditelji umru čekat će je osamljenički život. Znala je da se uvijek može prehraniti tkanjem čemu je bila vješta, no što će sama u pustoj kući? I kako da roditelje isprati na onaj Svijet, nesretne i zabrinute za kćerinu sudbinu? U trenutku slabosti Ruana se obećala. Dala je riječ, i premda se gotovo u istom trenutku pokajala, više nije mogla natrag. Sutra će pred seoskim vijećem potpisati ugovor i preseliti se u kuću svoga ženika. On je dovoljno moćan, bogat i uvažen, ne mora se obazirati na seoska praznovjerja. Može udovoljiti svakoj svojoj želji, pa i želji da Ruana postane njegova. Konačno će je dodirnuti, konačno će je učiniti svojom. Zna da ga ona ne voli, no on je želi, želi je možda još i jače - upravo zbog toga. Ruana, nedodirljiva i nedodirnuta, bit će samo njegova! (nastavak slijedi) |
- 00:11 - Komentari (24) - Isprintaj - #
02.06.2009., utorak
bijeli leptir (1), kratka priča ...
 photo by rusalka Među stanovnicima malih sela na obalama jezera prepričavala se, iz generacije u generaciju, legenda o tajanstvenom otoku usred jezera, na kojem, u svom zamku, živi moćni čarobnjak. No, nitko se od stanovnika sela s obale nikada nije usudio zaploviti vodama jezera, vodama ledenim i dubokim, u kojima nije mogao opstati ni jedan živi stvor, pa stoga nitko i nije mogao pouzdano znati, postoji li doista otok usred jezera. Ljudi s obala nisu gradili čamce, nisu plovili jezerskim vodama, nisu se usuđivali kupati u jezeru. Nitko iz sela nije znao plivati, čak su i prozori svih kuća na obali bili okrenuti od jezera. Ljudi s obale nisu jezersku vodu pili. Tvrdili su kako je otrovna, pa su vodu radije crpili iz svojih plitkih bunara koji su često presušivali, ili je donosili izdaleka, s izvora u šumi. Ruana se i toga jutra ponovo tiho ustala, iskrala se iz svoga toplog kreveta i odšuljala se do obale. Debeljuškasta plavokosa i plavooka djevojčica, u tankoj bijeloj noćnoj košuljici, stajala je na rubu vode, ne dodirujući vodu bosim stopalima, i zurila u maglu koja je zakrivala vidik prema sredini jezera. Došavši na obalu, Ruana je prekršila zabranu. Odraslima, a pogotovo djeci, bilo je najstrožije zabranjeno silaziti do vode. Vijeće mudraca, koje je upravljalo selom, zabranu je objavilo davno prije Ruanina rođenja, u strahu da bi se netko od stanovnika sela mogao odvažiti slijediti čarobnjakov primjer. Naime, taj čarobnjak iz priča, taj čarobnjak s tajanstvenog otoka usred jezera, nekada je bio običan dječak iz njihova sela. Ruana je ga mogla zamisliti. Tamnooki, čupavi, naglo izrastao dječak. Ruševine njegove kolibice još uvijek su stajale na rubu sela a seljani su ih zaobilazili u širokom luku. Iz priče je znala da je dječak rano ostao bez roditelja. Otac mu je jednoga dana napustio obitelj i otišao živjeti daleko od jezera, s nekom novom ženom i njezinom djecom. Mati je ostala, no ona je i ranije uvijek bila nekako 'otsutna', nikad nije uspjela postići bliskost s tim neobičnim dječakom koji je sasvim slučajno bio njezin sin. Iako je dječaka očev odlazak zabolio, odlanulo mu je. S očevim odlaskom prestale su obvezne subotnje batine. A dječakov je otac uvijek, subotom, izvlačio popis dječakovih tjednih grijeha, među koje su se ubrajala i 'zabranjena' pitanja. Dječak je bio sklon zapitkivanju. O životu, o bogu i čovjeku, o smislu zabrana i naredbi. Pošto nije znao ili nije mogao odgovoriti na dječakova pitanja, otac bi ga, ljut zbog vlastite nemoći, svake subote surovo išibao remenom, no to dječaka nije spriječilo da ponovo zapitkuje. Još je neko vrijeme, unatoč batinama, pitanja postavljao ocu i ostalim odraslima, a potom je odgovore počeo tražiti u prirodi koja ga je okruživala i u sebi samom. I Ruana je voljela zapitkivati, no ona se nije usuđivala pitanja postaviti naglas. Upravo se stoga divila čarobnjaku iz priče. Žalila je što ga nije mogla upoznati dok je još bio dječak i u sebi je potajno priželjkivala susresti ga. Na obalu maglovitog jezera svakoga ju je jutra dovodila ta želja - upoznati čarobnjaka s tajanstvenog otoka. Dolazila je na obalu svakoga jutra, sve otkada je prvi put čula priču o čarobnjaku. Ruana je često svraćala i do ruševina dječakove kolibice, na rubu sela. Bila je to izba malo izdvojena od seoskih kuća. U kosturu praznih zidova zjapila je praznina nekadašnjeg prozora. Dječak je prozor 'probio' nakon očeva odlaska. I okrenuo ga prema jezeru, unatoč strogoj zabrani. Unatoč zabrani, dječak je, ubrzo nakon očeva odlaska, počeo graditi čamac. Nije imao nikakvih uzora, nikakvih nacrta, no vodila ga je želja da zaplovi zabranjenim vodama. Čuo je kako na sredini jezera postoji otok i poželio živjeti tamo, nesputan apsurdnim pravilima i zabranama koje je selo nametalo. Od alata je imao samo maleni džepni nožić, no nedostatak alata i nacrta nadoknađivala je dječakova živa inteligencija, bujna mašta i nezaustavljiva želja da život koji mu je podaren živi po svome. Skriven u grmlju na obali, čamac je iz dana u dan počeo dobivati oblik. Ruana se, stojeći na rubu vode, toga maglovitog jutra, pitala kakav li je oblik poprimilo dječakovo lice, nakon vjekova proživljenih na otoku usred jezera. Vjerojatno je star i sjedobrad, pomislila je Ruana. Ipak, nekako je znala da će, kad čarobnjaka bude srela, uspjeti u njemu prepoznati onog dugonogog čupavog dječaka. Znala je da ona sama nikada neće uspjeti sagraditi čamac kojim bi se odvezla do čarobnjakova dvorca. To je samo ludi san jedne glupe, prestrašene i nedorasle djevojčice ... pomislila je Ruana. A ipak, nešto joj je iz dubine duše govorilo: Jednoga dana ... jednoga dana ćeš ga sresti ... |
- 00:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
