Marketing
bijeli leptir (6), kratka priča ...
photo by LookSee
Dok joj je srce ostalo u okrilju čarobnjakova glasa i pogleda, Ruana se vrati u svoje tijelo koje je još uvijek stajalo na rubu ponora, stopala usmjerenih prema praznini. U njezinoj svijesti odjeknu čarobnjakov glas: A sada se u sebe zagledaj …
Ti se u mene zagledaj ponovo, preklinjem te… pomisli Ruana natrag, znajući da je on može čuti ma gdje bila. Pogledaj me bolje i vidjet ćeš da je moja je svjetlost blijeda, mutna kao svjetlost lanterni iz predgrađa.
Jesi li siguran da nisam samo šareni odraz stvoren iz žeđi kakvoga pustinjskog Odiseja koji je dugo lutao u potrazi za oazom, za čistim izvorom, pa sad žedan ne razlikuje izvor od kaljuže? Ti pogledaj u mene još jednom, bolje...
Možda ti ličim na blijedu ružu iz staklenika, no bezmirisna sam i puna trnja… Ja sam otrovna jabuka koja je skrila mrlje, sama sebi naslikavši rumenu i glatku koru…
Pogledaj još jednom, voljeni… i bježi dok još možeš…
Srce joj je pucalo dok je iščekivala čarobnjakov odgovor. A tada joj u svijesti izroni novi prizor: Na grani se njihala jabuka i Ruana pruži ruku da je dodirne. Rumeni je plod pod njenom rukom bio topao, pulsirao je i mijenjao boje, pod korom su kipjeli slatki sokovi, s kore se isparavali slatki mirisi. Kora jabuke nije bila savršeno uglačana i bezlična već posuta sitnim mrljicama a te su nesavršenosti samo pojačavale ljepotu zreloga ploda. Ruana je gledala i okom i dlanom, vidjela je i osjetila promjene glatkoće, odbljeske svjetla, pretapanje boja…
Pogledaj, Ruana… doletje misao iz magle… ti si ta jabuka…
I Ruana poželje biti ta jabuka, poželje rasti i cvjetati u tom čarobnom vrtu na dalekoj obali, zaštićena od zime u zavjetrini toga brda, dodirivana pogledom čarobnjakova oka, milovana i ubrana njegovim toplim dlanovima, saznavana njegovim nježnim prstima. Skupi snagu, pogleda još jednom i vidje sebe onakvom kakvom je čarobnjak vidi, vidje sebe onakvom kakva bi mogla biti i konačno osjeti kako je prožima topla radost.
Mogla bih biti takvom kakvu me vidiš… reče mu. Možda bih mogla… Možda… možda… možda …odjekivalo je u svijesti. No možda je riječ u kojoj se nada neprestano bori sa sumnjom. Sumnja kao sjekirom sasijeca mlade klice nade a one ponovno niču i izrastaju, pružajući vitice prema Mostu.
Ruana u viziji poželi da joj se ruka pretvori u sjekiru, poželi vještinu i snagu ruci, oštru oštricu svojoj sjekiri. Začu zveket dok je oštrica njezinih nada vitlala prema oštrici sjekire koju je sumnja držala u ruci. Borile su se, nada i sumnja, od jutra do večeri, od večeri do jutra, a tada u svitanje obje, iznemogle, spustiše svoje sjekire. Nismo još završile boj, zasikće Sumnja i poput zmije otpuza u travu sjećanja.
Svitalo je, a Ruana je još uvijek stajala na rubu. Duša joj se klatila na vagi, cijelim je bićem željela zakoračiti. I tada shvati što joj je činiti: mora se osvrnuti, da bi doista mogla naprijed zakoračiti.
Pomozi mi… jeknu u sebi, obraćajući se nečujnu glasu i nevidljivome pogledu s druge obale.
Prijeđi preko mosta, u zagrljaj me uzmi… Nestanimo zajedno, ostanimo zajedno. Ostanimo zauvijek zajedno, tamo na obzoru gdje se more i nebo sljubljuju…
Na trenutak se uplaši da ju je čarobnjak doista čuo i da će je poslušati. Zamislima ga stvori kako korača prema njoj preko mosta koji se opasno ljulja, obješen o konope zaboravljenih nada. Srce joj stade u strahu da bi se mogao okliznuti i pasti u prazninu. A tada za leđima osjeti veliku crnu sjenku kako posiže za njom, pokušavajući ju zadržati na obali. Sjenka je prstima poput prstiju lutkara posezala za Ruaninim nitima. Ruana se poče grčevito otimati. I premda se krilo u tami jasno je vidjela sjenkino lice, ciničan pogled i suspregnuti trzaj usnica u skrivenom bijesu.
Te su me usne ljubile, pomislila je… ne mareći što ja ne osjećam ništa, taj me je pogled svlačio i procjenjivao, uživajući u mojem stidu, te su me ruke milovale, stežući me poput okova.
Ruana protrnu sjećajući se nemilih milovanja. Uvijek kada bi je starješinine ruke milovale uzalud bi zapovijedala tijelu da se otvori, nadajući se da će uspjeti barem dušu sačuvati netaknutom. Čvrsto bi zaklopila oči i odlutala nekamo daleko, dok bi je sjenka stezala u zagrljaju.
Nikad više… pomisli Ruana. Nikad više… reče sjenci.
Više nemaš nikakve moći nada mnom.
Uzalud se opireš… šaptala joj je sjenka. Nećeš mi tako lako pobjeći. Obilježio sam te svojim poljupcima, nitko ti neće vjerovati kako mi ih nisi uzvraćala… U njegovom zagrljaju bit ćeš samo već rabljena roba, poigrati će se tobom i odbaciti te pa ćeš natrag meni dopuzati. Pa čak i ako te ne odbaci, što možeš očekivati od jednoga nikogovića? Sve te priče o čarobnjaku samo su opsjena, to je bijednik kojega su iz sela prognali pa se sad krije na pustome otoku. S njim ćeš jesti suhe travke a ja bih te hranio medom i orasima, imala bi i ptičjega mlijeka, samo ako bi to poželjela, okitio bih te zlatom i draguljima …
Znaš suditi samo prema sebi… odgovori Ruana sjenci. Za tebe sam uvijek bila stvar koju si želio posjedovati, samo igračka na polici za kojom bi kao vlasnik posizao kad bi ti došla želja.
Ti, uvaženi, ugledni i pristojni seoski starješino, ti si me jeftino kupio, no ne ptičjim mlijekom, ni zlatom i dijamantima. Nudio si malo nježnosti, obećavao prijateljstvo i utjehu mojoj samoći a potom me zatvorio u tamnicu kao zatvorenicu, kao robinju. A on bi me ljubio i da sam promijenila pet stotina vlasnika. On bi me spasio s robovske dražbe i podario mi slobodu, ne tražeći da s njim krenem.
Njega ljubim više od života, s njim bih sretno živjela, k'o ptičica od mrvica, ljubljena i slobodna. Znaj da bih radije umrla no bila tvoja, znaj da ne bih žalila umrijeti da samo jednom budem njegova …
Moć sjenke zastade pred snagom Ruanina otpora i trenutno promijeni strategiju, olabavljujući prste koji su je stezali. Ruana začu sjenkin glas kako je preklinje: Oprosti mi, Ruana … Suviše sam te želio, suviše sam se bojao da me nećeš zavoljeti. Zatvorio sam te u krletku iz ljubavi, ptičice moja zlatna, bojeći se da ćeš odletjeti. Ti si postala proljeće moje jeseni, svjetlost moga sutona …Zar ćeš otići i ostaviti me u samog u mojem sumraku, u pustoši moga postojanja? Ne vraćaj me u mrak, Ruana, trebam tvoju svjetlost, ne mogu živjeti bez tvoga pogleda.
Ruana osjeti sažaljenje teško poput godina njihova poznavanja. Sjeti se rijetkih večeri kada bi je on ostavljao na miru, kad je ne bi mučio svojim nasrtanjem. Vidje ga kako joj sjedi uz koljena i sluša njezine priče, kako s divljenjem razgleda šare na njezinim vezenim tepisima. Zna da njezine priče nikada nije razumio, zna da se njezinim tepisima divio misleći samo koliko bi vrijedili na tržnici, no ipak … Njegove su je oči gledale s takvom željom, nije odustajao godinama, dok konačno nije popustila njegovim nagovaranjima. Popustila mu je vjerujući da je on voli, popustila je iako je znala da ga ne može voljeti. Smatrala je to svojim grijehom, grijehom koji mora ispaštati i zato nije ranije pobjegla. Ruana se sjeti svega i na trenutak se pokoleba. Trenutak bijaše dovoljan i sjenkini prsti opet čvrsto poput kliješta zgrabiša Ruanina ramena. Ruana shvati da je obmanuta, shvati da je obmanula samu sebe i nastavi se otimati svom snagom.
Bit ćeš moja ili ničija! zaurla sjenka.
Zar misliš da ću te samo tako pustiti da pobjegneš drugomu u zagrljaj? Zar misliš da ću trpjeti seoska ogovaranja i likovanja ako mi te on preotme? Ti bijednici jedva čekaju prvi znak da mi moć opada pa da zasjednu na moje mjesto …
Ne možeš me zadržati, reče Ruana sjenci. Možeš me zatvoriti, možeš zaključati vrata i zazidati prozor, no zadržati me ne možeš… Tvoja nikada nisam zaista bila i nikada neću biti. I u zaključanoj kući bit ću slobodna… i njegova.
Sjenkini se nokti još jednom zariše u Ruanina ramena, prsti se zgrčiše u jakom stisku a zatim popuste, sjenka se rasplinu i nestade. Ruana je bila slobodna ali iscrpljena, toliko da joj se svijest počela zamračivati. Trenutak prije no što se onesvijestila, čarobnjakova se ruka pruži preko vode i Ruana se zatekne u zagrljaju. Obujmio ju je snažnim velikim rukama i prenio preko mosta lako kao perce iz krila bijele golubice.
Nestade tada i mosta, tama se rasplinu, a tople zrake izlazećega sunca pomilovaše Ruaninu nagu kožu.
…
Prešla si sama... reče joj čarobnjak, još uvijek je držeći u naručju.
Ja sam ti samo posudio svoja ramena i ruke, no ti si most prešla sama, vlastitim izborom…
Ruana priljubi lice i usne uz čarobnjakova prsa, njezina glava u trenu pronađe mjestašce na čarobnjakovu ramenu. Sklopi oči osjećajući na usnama okus čarobnjakove puti, osjećajući kucanje njegova běla i drhtaje koji su potresali njegovo tijelo. Drhtala je i sama u slatkom iščekivanju dok su lebdjeli prema visokoj kuli nasred otoka.
Kada ju je spustio na postelju Ruana otvori oči i susretne se s čarobnjakovim maglenim pogledom, a zatim im se usne spojiše u poljupcu od kojega su nestajali tereti. Nemjerljiv trenutak kasnije Ruana osjeti kako topao i željan čarobnjakov pogled prelijeće njezinim licem i tijelom. Ona pokri dlanom venerin brežuljak prema kojem se spustio čarobnjakov pogled a on se na tu njenu gestu veselo nasmija: Sada si nova Ruana, smjela i radosna, lijepa, željena i voljena… Ne skrivaj se, ni pred sobom ni preda mnom…
Čarobnjak odbaci plašt kojim je bio ogrnut i ostade nag. Ruana ga pogleda kako nikoga još nije pogledala i sama se čudeći snazi svoje želje. Ne žurimo… reče čarobnjak. Svo vrijeme ovoga Svijeta pred nama je.
U čarobnjakovu naručju Ruana se na prvi dodir otvori poput cvijeta. Latice njezine ženskosti orosiše se pod čarobnjakovim pogledom, prstima i usnama. Dok ju je ljubio nježno i strastveno, ona se divila sposobnosti da istodobno osjeća i njegovo i vlastito uživanje. Snažno uzbuđenje stopi se čudesno sa savršenim mirom i potpunom toplinom sigurnosti. Nigdje ni traga strahu, stidu ni bolu; postojala je samo duboka radost zajedničkoga postojanja. Ruana je znala – u ovome trenutku, tijelom i dušom, njih dvoje jedno drugome govore posebno da.
U ovom i svim drugim životima, u osami čarobnjakova otoka ili u vrevi nekog velikog grada, čeka nas radost uzajamnog otkrivanja, primanja i davanja … pomisli Ruana s radošću.
Otvori oči i susrete čarobnjakov pogled. Gle Ruana… reče joj: to smo ti i ja…
I ponovno se stopiše u jedno, znajući da ih nitko i ništa više ne može razdvojiti. I ostade čudesno jasna neshvatljivost toga znanja, koje nijedna pripovijest ne može razjasniti.
photo by rusalka
Dodatak: Posudih od
Vitae:
Odškrinuh na tren
zlatna vrata lipnja
bez škripe, bez buke…
tek da tvoje u svoje
uzmem ruke
kratko
i da se oprostim tiho,
izdignem na prste
pa ti šapnem kako
ljeti sunce
u zlatne okvire
sjećanja umeće
i kako je čin
kristalne sreće
što smo se
uopće sreli
na ovoj lopti
što se mahnito,
besmisleno
okreće…
hvala ti, mila, što si mi stih posudila.
posudih, pa vraćam:
otvorih širom sva vrata,
raskrilih srce k'o prozorske škure,
u trku sruših sve ogradice.
tebi ususret, Ljubljeni,
sve moje želje jure.
polako, Žabice, ne žuri,
On mi reče ... i vrijeme stade.
a kad smo, poslije,
na sat pogledali,
ustanovismo da ...
... pola dana
nam fali ... hihihihi
Post je objavljen 20.06.2009. u 20:28 sati.