Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U sljedeće tri godine Ruana ni jednom nije sišla do jezerske obale, ali svaku bi noć provodila na prozoru, gledajući prema jezeru.
Seoski je starješina poželio Ruanu nakon ženidbe smjestiti u odvojenu kuću na kraju sela želeći izbjeći ljubomoru svoje prve žene. Tu će je ljubiti nesmetano, tu će ona biti podalje od pogleda drugih muškaraca. Ruani je prepustio izbor kuće, a ona je izabrala kuću u kojoj je kao dječak jednom davno živio čarobnjak. Kuća je nakon čarobnjakova odlaska postala zajedničko vlasništvo seljana, a oni je rado starješini prodadoše.
Trošnu je kuću dao raskošno urediti, pitajući Ruanu ima li kakvih posebnih želja. Ruana nije marila za raskoš, a imala je samo jednu želju; poželjela je da ne zazidaju prozor okrenut jezeru. Starješina je pristao, za njega je to bila samo još jedna prilika da pokaže svoju moć. Pravila koja su važila za seljane mogao je kršiti i činio je to s pritajenim likovanjem. Uz to, nadao se kako će zadobiti Ruaninu blagonaklonost ispunjavajući joj želje.
Ruanina je kuća bila jedina kuća u selu s prozorom okrenutim jezeru. Starješina je bio zadovoljan, pogled na jezero zadržat će Ruanu u kući i dati joj privid slobode. On je naime znao za ranije Ruanine jutarnje odlaske do jezera. Više ju je puta u prošlosti krišom slijedio i dobro skriven promatrao, očaran izrazom njezina lica osvjetljena mjesečinom, zadivljen sjajem njezina pogleda uprtog u daljinu.
Sada je pomislio: Nema štete od gledanja...
Samo ti gledaj, golubice, gledaj do mile volje, dok su vratašca kaveza zatvorena a ključ u mojem džepu...
Ruana je tri godine pokušavala biti dobra žena starješini. Ali nije mu uspjela postati čak ni ženom. Kad god bi joj on pokušao prići kao muškarac, Ruana bi se zatvorila poput školjke, pa je brak i nakon tri godine ostao nekonzumiran. Povrijeđen u srži taštine, on nije želio priznati poraz, pa se Ruanin život pretvorio u moru. Obvezni muževljev posjet jednom tjedno, u njoj je izazivao tjeskobu. Nakon njegova odlaska grubom bi lanenom krpom otirala tragove njegovih dodira pa zatim provodila noć na prozoru, gledajući prema jezeru. U svanuće bi joj uspijevalo pobjeći u san, a kad bi se u suton probudila, opet bi je počela mučiti pomisao na muževljev slijedeći posjet. Nije mogla narediti sebi da mu se otvori a on je nestrpljivo i sebično mislio samo na svoje zadovoljstvo, ne shvaćajući da bi mu Ruanina vrata prije otvorio nježan dodir nego grubo nasrtanje.
Jedne večeri kad joj je on opet pokušao prići, zaprijetila mu je da će se utopiti u jezeru ukoliko je ne ostavi na miru. On tada poželi udariti je, no pogled tih plavih očiju nalik jezerskoj vodi u kojoj se ogledaju zvijezde, zaustavi mu već podignutu ruku. Nastavio je dolaziti joj svakog tjedna, no više joj nije prilazio kao ženi. Sjedio bi do kasno u noć i gledao je, pokušavajući uloviti i zadržati njezin pogled. Nastavio je posjećivati je jednom tjedno ne samo stoga što ju je još uvijek želio, sada još više nego prije, nego i stoga da sačuva privid.
Seljani su pozorno zamjećivali njegove tjedne dolaske Ruani i zavidjeli mu, misleći kako on uživa u njezinim zagrljajima, poljupcima i svemu ostalome što mašta može stvoriti. Čuvajući privid, naredio je Ruani da prozor prema jezeru danju ne otvara i zaprijetio joj da će prozor zazidati a vrata zaključavati, ukoliko ga ne posluša. No, Ruani je bilo dovoljno to što jezero sa svoga prozora može promatrati noću...
Vrijeme je prolazilo i Ruana je vjerovala kako će čitav život proboraviti danju iza zatvorenih prozorskih kapaka, a noću na otvorenom prozoru, gledajući jezero. Povjerovala je kako će ostariti i umrijeti neljubljena.
A onda jedne noći, vođena nekim poticajem koji ni sama nije sasvim razumjela, Ruana u otvoreni prozor stavi zapaljenu svijeću. Na trenutak joj se učini kako je kao odgovor na slabu iskricu na njezinu prozoru, na sredini jezera bljesnulo jarko svjetlo. I dok je još pogledom tragala za tom svjetlošću, pravom ili prividnom, iz noćne maglice povrh jezera doletje bijeli leptir i spusti se Ruani na dlan.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
