Marketing
bijeli leptir (1), kratka priča ...
photo by rusalka
Među stanovnicima malih sela na obalama jezera prepričavala se, iz generacije u generaciju, legenda o tajanstvenom otoku usred jezera, na kojem, u svom zamku, živi moćni čarobnjak. No, nitko se od stanovnika sela s obale nikada nije usudio zaploviti vodama jezera, vodama ledenim i dubokim, u kojima nije mogao opstati ni jedan živi stvor, pa stoga nitko i nije mogao pouzdano znati, postoji li doista otok usred jezera. Ljudi s obala nisu gradili čamce, nisu plovili jezerskim vodama, nisu se usuđivali kupati u jezeru. Nitko iz sela nije znao plivati, čak su i prozori svih kuća na obali bili okrenuti od jezera. Ljudi s obale nisu jezersku vodu pili. Tvrdili su kako je otrovna, pa su vodu radije crpili iz svojih plitkih bunara koji su često presušivali, ili je donosili izdaleka, s izvora u šumi.
Ruana se i toga jutra ponovo tiho ustala, iskrala se iz svoga toplog kreveta i odšuljala se do obale. Debeljuškasta plavokosa i plavooka djevojčica, u tankoj bijeloj noćnoj košuljici, stajala je na rubu vode, ne dodirujući vodu bosim stopalima, i zurila u maglu koja je zakrivala vidik prema sredini jezera. Došavši na obalu, Ruana je prekršila zabranu. Odraslima, a pogotovo djeci, bilo je najstrožije zabranjeno silaziti do vode. Vijeće mudraca, koje je upravljalo selom, zabranu je objavilo davno prije Ruanina rođenja, u strahu da bi se netko od stanovnika sela mogao odvažiti slijediti čarobnjakov primjer. Naime, taj čarobnjak iz priča, taj čarobnjak s tajanstvenog otoka usred jezera, nekada je bio običan dječak iz njihova sela. Ruana je ga mogla zamisliti. Tamnooki, čupavi, naglo izrastao dječak. Ruševine njegove kolibice još uvijek su stajale na rubu sela a seljani su ih zaobilazili u širokom luku. Iz priče je znala da je dječak rano ostao bez roditelja. Otac mu je jednoga dana napustio obitelj i otišao živjeti daleko od jezera, s nekom novom ženom i njezinom djecom. Mati je ostala, no ona je i ranije uvijek bila nekako 'otsutna', nikad nije uspjela postići bliskost s tim neobičnim dječakom koji je sasvim slučajno bio njezin sin. Iako je dječaka očev odlazak zabolio, odlanulo mu je. S očevim odlaskom prestale su obvezne subotnje batine. A dječakov je otac uvijek, subotom, izvlačio popis dječakovih tjednih grijeha, među koje su se ubrajala i 'zabranjena' pitanja. Dječak je bio sklon zapitkivanju. O životu, o bogu i čovjeku, o smislu zabrana i naredbi. Pošto nije znao ili nije mogao odgovoriti na dječakova pitanja, otac bi ga, ljut zbog vlastite nemoći, svake subote surovo išibao remenom, no to dječaka nije spriječilo da ponovo zapitkuje. Još je neko vrijeme, unatoč batinama, pitanja postavljao ocu i ostalim odraslima, a potom je odgovore počeo tražiti u prirodi koja ga je okruživala i u sebi samom. I Ruana je voljela zapitkivati, no ona se nije usuđivala pitanja postaviti naglas. Upravo se stoga divila čarobnjaku iz priče. Žalila je što ga nije mogla upoznati dok je još bio dječak i u sebi je potajno priželjkivala susresti ga. Na obalu maglovitog jezera svakoga ju je jutra dovodila ta želja - upoznati čarobnjaka s tajanstvenog otoka. Dolazila je na obalu svakoga jutra, sve otkada je prvi put čula priču o čarobnjaku.
Ruana je često svraćala i do ruševina dječakove kolibice, na rubu sela. Bila je to izba malo izdvojena od seoskih kuća. U kosturu praznih zidova zjapila je praznina nekadašnjeg prozora. Dječak je prozor 'probio' nakon očeva odlaska. I okrenuo ga prema jezeru, unatoč strogoj zabrani. Unatoč zabrani, dječak je, ubrzo nakon očeva odlaska, počeo graditi čamac. Nije imao nikakvih uzora, nikakvih nacrta, no vodila ga je želja da zaplovi zabranjenim vodama. Čuo je kako na sredini jezera postoji otok i poželio živjeti tamo, nesputan apsurdnim pravilima i zabranama koje je selo nametalo. Od alata je imao samo maleni džepni nožić, no nedostatak alata i nacrta nadoknađivala je dječakova živa inteligencija, bujna mašta i nezaustavljiva želja da život koji mu je podaren živi po svome. Skriven u grmlju na obali, čamac je iz dana u dan počeo dobivati oblik.
Ruana se, stojeći na rubu vode, toga maglovitog jutra, pitala kakav li je oblik poprimilo dječakovo lice, nakon vjekova proživljenih na otoku usred jezera. Vjerojatno je star i sjedobrad, pomislila je Ruana. Ipak, nekako je znala da će, kad čarobnjaka bude srela, uspjeti u njemu prepoznati onog dugonogog čupavog dječaka. Znala je da ona sama nikada neće uspjeti sagraditi čamac kojim bi se odvezla do čarobnjakova dvorca.
To je samo ludi san jedne glupe, prestrašene i nedorasle djevojčice ... pomislila je Ruana.
A ipak, nešto joj je iz dubine duše govorilo: Jednoga dana ... jednoga dana ćeš ga sresti ...
Post je objavljen 02.06.2009. u 00:01 sati.