Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Među stanovnicima malih sela na obalama jezera prepričavala se, iz generacije u generaciju, legenda o tajanstvenom otoku usred jezera, na kojem, u svom zamku, živi moćni čarobnjak. No, nitko se od stanovnika sela s obale nikada nije usudio zaploviti vodama jezera, vodama ledenim i dubokim, u kojima nije mogao opstati ni jedan živi stvor, pa stoga nitko i nije mogao pouzdano znati, postoji li doista otok usred jezera. Ljudi s obala nisu gradili čamce, nisu plovili jezerskim vodama, nisu se usuđivali kupati u jezeru. Nitko iz sela nije znao plivati, čak su i prozori svih kuća na obali bili okrenuti od jezera. Ljudi s obale nisu jezersku vodu pili. Tvrdili su kako je otrovna, pa su vodu radije crpili iz svojih plitkih bunara koji su često presušivali, ili je donosili izdaleka, s izvora u šumi.
Ruana se i toga jutra ponovo tiho ustala, iskrala se iz svoga toplog kreveta i odšuljala se do obale. Debeljuškasta plavokosa i plavooka djevojčica, u tankoj bijeloj noćnoj košuljici, stajala je na rubu vode, ne dodirujući vodu bosim stopalima, i zurila u maglu koja je zakrivala vidik prema sredini jezera. Došavši na obalu, Ruana je prekršila zabranu. Odraslima, a pogotovo djeci, bilo je najstrožije zabranjeno silaziti do vode. Vijeće mudraca, koje je upravljalo selom, zabranu je objavilo davno prije Ruanina rođenja, u strahu da bi se netko od stanovnika sela mogao odvažiti slijediti čarobnjakov primjer. Naime, taj čarobnjak iz priča, taj čarobnjak s tajanstvenog otoka usred jezera, nekada je bio običan dječak iz njihova sela. Ruana je ga mogla zamisliti. Tamnooki, čupavi, naglo izrastao dječak. Ruševine njegove kolibice još uvijek su stajale na rubu sela a seljani su ih zaobilazili u širokom luku. Iz priče je znala da je dječak rano ostao bez roditelja. Otac mu je jednoga dana napustio obitelj i otišao živjeti daleko od jezera, s nekom novom ženom i njezinom djecom. Mati je ostala, no ona je i ranije uvijek bila nekako 'otsutna', nikad nije uspjela postići bliskost s tim neobičnim dječakom koji je sasvim slučajno bio njezin sin. Iako je dječaka očev odlazak zabolio, odlanulo mu je. S očevim odlaskom prestale su obvezne subotnje batine. A dječakov je otac uvijek, subotom, izvlačio popis dječakovih tjednih grijeha, među koje su se ubrajala i 'zabranjena' pitanja. Dječak je bio sklon zapitkivanju. O životu, o bogu i čovjeku, o smislu zabrana i naredbi. Pošto nije znao ili nije mogao odgovoriti na dječakova pitanja, otac bi ga, ljut zbog vlastite nemoći, svake subote surovo išibao remenom, no to dječaka nije spriječilo da ponovo zapitkuje. Još je neko vrijeme, unatoč batinama, pitanja postavljao ocu i ostalim odraslima, a potom je odgovore počeo tražiti u prirodi koja ga je okruživala i u sebi samom. I Ruana je voljela zapitkivati, no ona se nije usuđivala pitanja postaviti naglas. Upravo se stoga divila čarobnjaku iz priče. Žalila je što ga nije mogla upoznati dok je još bio dječak i u sebi je potajno priželjkivala susresti ga. Na obalu maglovitog jezera svakoga ju je jutra dovodila ta želja - upoznati čarobnjaka s tajanstvenog otoka. Dolazila je na obalu svakoga jutra, sve otkada je prvi put čula priču o čarobnjaku.
Ruana je često svraćala i do ruševina dječakove kolibice, na rubu sela. Bila je to izba malo izdvojena od seoskih kuća. U kosturu praznih zidova zjapila je praznina nekadašnjeg prozora. Dječak je prozor 'probio' nakon očeva odlaska. I okrenuo ga prema jezeru, unatoč strogoj zabrani. Unatoč zabrani, dječak je, ubrzo nakon očeva odlaska, počeo graditi čamac. Nije imao nikakvih uzora, nikakvih nacrta, no vodila ga je želja da zaplovi zabranjenim vodama. Čuo je kako na sredini jezera postoji otok i poželio živjeti tamo, nesputan apsurdnim pravilima i zabranama koje je selo nametalo. Od alata je imao samo maleni džepni nožić, no nedostatak alata i nacrta nadoknađivala je dječakova živa inteligencija, bujna mašta i nezaustavljiva želja da život koji mu je podaren živi po svome. Skriven u grmlju na obali, čamac je iz dana u dan počeo dobivati oblik.
Ruana se, stojeći na rubu vode, toga maglovitog jutra, pitala kakav li je oblik poprimilo dječakovo lice, nakon vjekova proživljenih na otoku usred jezera. Vjerojatno je star i sjedobrad, pomislila je Ruana. Ipak, nekako je znala da će, kad čarobnjaka bude srela, uspjeti u njemu prepoznati onog dugonogog čupavog dječaka. Znala je da ona sama nikada neće uspjeti sagraditi čamac kojim bi se odvezla do čarobnjakova dvorca. To je samo ludi san jedne glupe, prestrašene i nedorasle djevojčice ... pomislila je Ruana.
A ipak, nešto joj je iz dubine duše govorilo: Jednoga dana ... jednoga dana ćeš ga sresti ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
