Marketing
bijeli leptir (4), kratka priča ...
photo by LookSee, s Ptičice
Bijeli je leptir sletio Ruani na dlan, zatitrao krilima i umirio se. Krila mu bijahu ljiljanski bijela, bez ijedne mrlje i prekrivena nježnim prahom. Ruana pažljivo dotaknu vrh leptirova krila i pred njezinim začuđenim pogledom na bijelom se krilu stade oblikovati šara, i za nekoliko se trenutaka vitice i vijugice pretvoriše u slova:
Ugledah tvoje maleno treperavo svjetlo…
… i pomislih da možda želiš razgovarati sa mnom…
Prigušila je uzvik radosti, shvativši tko joj šalje poruku.
Ponovo vrškom kažiprsta dodirnu leptirovo krilo i na njemu se pojavi njezin odgovor:
Ah, ništa mi ne bi bilo draže od razgovora s tobom …
Gotovo u istom trenu na leptirovu se krilu uobličio njegov odgovor: Radujem se što si se odazvala …
Odazvala? pomisli Ruana.
Zvala sam, očajnički zvala upomoć.
A on je čuo moje nijeme pozive, On se odazvao!
Prsti su joj toliko drhtali da se nije usudila dodirnuti nježna krila, odgovoriti. Prošlo je nekoliko trenutaka a zatim se njegova poruka nastavila: Samuješ... ili samo tuguješ?
Što te drži budnom u ovo doba?
Ponovno stanka, a zatim: Dugo te nije bilo na obali…
Samujem... i tugujem... odgovori Ruana.
Ali sada sam radosna... sad imam nekoga s kime mogu razgovarati... Treba mi prijatelj, netko tko će me razumjeti...
Prijatelj? Izgleda da mi je sudbina biti prijatelj... odgovori on a Ruani se učini da u se njegovim riječima lagano provukao miris tračka tuge.
Maštam o tebi od djetinjstva... odgovori mu. A sad si konačno tu...
Došao si na vrijeme, ali ja sam zakasnila, zakasnila sam u svoju sreću...
Nisi nikamo zakasnila, Ruana...
Još uvijek možeš biti sretna, samo moraš izabrati sreću...
Samo su tuga i nesreća izvjesne... odgovori Ruana.
Izabrati sreću …pomisli gorko. Ja nisam izabrala, pustila sam da budem izabrana. I dopustila sam da me izabere pogrešan čovjek …
Imaš pravo biti sretna, biti slobodna, Ruana... Moraš samo poželjeti a tada ćeš lako sreću izabrati... Ako ja budem imao sreće, možda izabereš mene...
Što će ti moja tama, moja tuga? Samo bih te unesrećila...
Nisam vrijedna sreće, nisam vrijedna ljubavi... Davno me je munja obilježila. Ožiljak je izblijedio ali znak je još uvijek tu, ružan znak moje ružne sudbine...
Sudbinu stvaramo sami. Zašto misliš da zavrjeđuješ samo tugu? Zašto misliš da nisi vrijedna?
Pogledaj oko sebe. Tko je istkao te prekrasne šare na tepisima kojima je zastrt pod tvoje sobe? Ti! Pogledaj se u ogledalo. Zar ne vidiš kako su te tvoje plave oči lijepe? Zar ne osjećaš ljepotu duše koja zrači iz tvoga pogleda?
Svijetliš poput krijesnice, Ruana...
Moja je svjetlost blijeda i mutna, prepuna sjena. odgovori Ruana.
Odlazi, dok još možeš. Donijet ću ti samo nevolju...
Leptir trznu krilima, strese prah i ostatke slova i odleprša u maglinu povrh vode mirne poput teškoga stakla. Pucne iskrica sa svijeće i odbljesnu zraku od suznoga traga prema nevidljivom otoku u daljini.
A Ruana pomisli kako se suze čudom možda ipak dadu zaustaviti. Uzdahnu duboko, zamišljajući njegov topao dlan i nježne prste na svome mokrom obrazu, očnim kapcima i suznim trepavicama.
Post je objavljen 11.06.2009. u 00:01 sati.