Zgrožena sam presudom prema Čačiću. Očito je presudio medijski pritisak prvih nam ljudi što vode ovu faking bananu.

Zapravo, da krenemo od početka - zgrozio me kao prvo cjelokupan nastup Čačića - od samih početaka - bahatog pristupa "nije to ništa", mala nezgodica i sl. izjave, a dva su života izgubljena. Nema veze što se događaj desio u trenutno omraženoj susjednoj državi. Mogao se desiti bilo gdje i bilo kada.

Drugo, izjave tipa - dajem bezuvjetnu ostavku, pa malo kasnije - ma ne, otići ću sa mjesta podpredsjednika (jebal ga onaj naziv "Prvi") samo ako me osude, pa samo ako bude bezuvjetno, pa na kraju samo ako ga mam strpaju u zatvor. Ma dajte najte. Nismo na placu. Niti na predizbornom skupu gdje kratkovidni penzići ne znaju što im je obećano prije par mjeseci, a nikad ostvareno.

Još više su me zgrozile izjave Milanovića - kao prvo on predstavlja prvog čovjeka ove države (u ekonomskom i gospodarskom smislu) i sve njegove izjave imaju neprocjenjivu težinu.

Da spominje budućnost Vlade (uostalom, oni su ušli u izbornu kampanju sa faking nesrećom i mogućnošću da mu najdraži ministar ode u ćuzu) u kontekstu odluke jednog seoskog suca. To je tako bezobrazna, primitivna i neprihvatljiva izjava, pogotovo od jedne visokoobrazovane osobe (sada se ne mogu sjetiti što je on točno po struci), a kamo izjava predsjednika Vlade. Sram te bilo Milanoviću.

Ujedno uspoređivati financijske, hoštaplerske i kriminalne radnje oko odnosa vlasništva u naftnoj nam kompaniji sa osobnom odgovornošću nesavjesnog (i bahatog) vozača koji je usmrtio više od dvije osobe (Čačić je već imao saobraćajnu nesreću sa smrtnim slučajem). Uostalom, što znači prebrzo - koliko ja poznajem prometne zakone - svaka brzina koja ugrožava osobe u prometu (pa makar i samog sebe) je kažnjiva - to znači - ako je bila slabija vidljivost - tada maksimalna dozvoljena brzina nije 130 km/h već puuno manja. Ili mokar kolnik ili...

To tek govori o nepoštivanju suda i integriteta susjedne nam Mađarske, da ne spominjemo da je Mađarska članica EU, pa sam time i cijele Europe, kakva se god nam se ona činila u ovom trenutku.

A mi se kakti deklarima kao pravna, obrazovana i fina država.

I da, za kraj - politika je kurva, a u kombinaciji sa debelopotkoženim bahatim mešetarima - samo nebo nam je granica...

Gledam susjednu friško napuštenu kuću i nekako mi tužno. Posljednji vlasnici su prije jedno pet šest godina ušli (taman u ovo doba godine), oženili se, živjeli, rastali (klasična priča: mlađe je slađe), jedno godinu dana borili (oko nekretnine) tako da su obje živjeli zajedno, a zapravo nisu, pa je sve skupa bilo dosta bljak. Jedno unutra, drugo van, pa kasno u noć oboje unutra. No da...

Ne mogu reći da su bili dobri susjedi, no kako ih veći dio vremena nije bilo doma - moglo bi se reći da su bili zadovoljavajući. Osim poludivljeg psa, mrzovoljne susjede, još nekih sranja, no neću sada u detalje...

Uglavnom, žao mi je kad bilo čiji brak propadne. Sviđali mi se ljudi ili ne. Nekako mi je to uvijek pretužno. Pogotovo kad se muškarac otepe i veselo šetka s novom plavušom. Grrr...

No, kada mlada osoba umre, a za sobom ostavi troje dječice (najmlađi oko 7) onda je to još veća tragedija. Nažalost, jučer je popustila bolesti jedna moja prijateljica. A borila se. Jako. Nekoliko godina. Hrabro. Zbog sebe, zbog djece, zbog života...

Sada kada razmišljam o njezinom životu mislim si - imala je trenutaka kada je bilo para i veselja i život bez većih briga, bilo je trenutaka kad se stvar omakla kontroli, financije u kombinaciji sa bolešću pokopale svaku nadu u koliko toliko normalnu budućnost (najstari sin je prekinuo srednješkolsko obrazovanje zbog posla - ne znam detalje da li se stvar poboljšala i da li se mali vratio u školu). Jednom riječju - "sedam" gladnih godina...

I za kraj - odlazak majke. Prestrašno. Rest in Peace draga....

Ne, nemojte sada odmah pomisliti kako Rudarka nije bila na Zrču. O da... (ili on neee...)

Doduše, u to je doba - ajd da se malo zbrojim i oduzmem - a biće to je'no 12-ak godina Zrče je kakti bilo poznato kao plaža gdje su se počele skupljati neke starlete, nije bilo after beach party-a jerbo su tom ružnom uvalom glisirali (tj. na prvim skuterima u Hrvata - kak bi se to onda reklo?) tadašnji mlađahni nogometaši. Jer su svi nekom ludom navadom pokupovali vikendače na otoku koji je najbliži definiciji Mjeseca. Barem meni.

Uglavnom, jednog poluoblačnog - polukišnog dana svađala se Kraljica Majka (oliti moja pokojna majka, za one friške na blogu) s prodavačem ulaznica, pardon, parkirališta da se mi ne idemo kupati jer su u autu mala deca, a vani kijamet. No da... A htjeli samo malo vidjeti to čudo od plaže. Nismo ni pomišljali da će biti prva na listama CNN-a i sličnih važnih televizija, te da će partijaneri juriti da se napiju/nafiksaju/ono prosto.... unas.

Imam još jednu drugu pričicu o Zrču. Naši su prijatelji prije par godina, jelte neki bi rekli middle age couple (ali mi se stvarno ne osjećamo tako staro ) bili na tom famoznom mjestu Sodome i Gomore (kako to sada nazivaju potkoženi domaći živalj kojem je - doduše ne znam zašto odjedanput previše od silnih para što se potroše u tom zabitom kutku kamenjarskog ružnog otoka). I sad oni kakti leže na ručnicima, a mlade i zgodne hostese dijele ulaznice za gore spomenute poslijepodnevne tulumiške, kad ono eto vama - blenk, blenk, eto vama... i op - zaobiđu moje frendove kao kužne. Pa mislim

Nisu baš u cvijetu mladosti, nije da bi išli (možda), ali brate mili - takva grozna diskriminacija...

Što bih još mogla reći? E da. Gledajući mlade kolegice na nekoliko posljednjih okupljanja vidim da moja piva - piva - piva ritam je totalno out, a u modi su oni vražji obojeni koktelčići...

Prestrašno. Ništa groznije nisam pila. Em ima okus po soku, em te ubije u mozak. Hm.

Doduše, samo sam jedanput probala. Da sad ne pomislite kako me ubilo. O nee... a i ostala sam žedna. Prestrašno.

Opet me zgranula ova današnja saobraćajna nesreća u kojoj se autobus u gluho doba noći sjurio u smrt. Prestrašno. Kao i ona ovozimska nesreća gdje su stradala ona austrijska djeca.

Za ovu današnju je navodno krvi umor vozača jer nije bilo tragova kočenja. Za onu austrijsku ne znam. Po kamerama na ulazu u tunel navodno nije bilo spuštanja glave i tijela vozača prema cd-playeru, kao što je bio početni zaključak, a nakon par dana sve je bila stara vijest..

Kao prvo - zanima me zašto nije ozbiljniji nadzor nad satima vožnje vozača, odnosno - ako je tako dalek put ne može u autobusu biti samo jedan vozač. I zbog čega se to ne provjerava na granici. Ako nas mogu provjeravati da li imamo osiguran auto i tko je vlasnik, zašto se taj dio ne provjeri. Sigurna sam da je regulirano zakonom i da nema zemlje gdje su takve stvari dozvoljene.

Drugo - famozno telefoniranje na mobitel, pogotovo profesionalnih vozača me izluđuje. I taksista. Priznajem, ja razgovaram na telefon bez onih faking slušalica (zbog njih sam skoro dva puta sletila s ceste i meni su osobno grozan izum), no stroga sam po pitanju profesionalne vožnje. Nemaju šta oni razgovarati. Ako je u vožnji - nije dostupan. Kad stane - provjeri pozive i basta.

Niti teta za tvorničkom trakom, niti ona na kasi supermarketa ne telefonira. Zašto bi onda vozač?

Što hoću reći? Lijepo platiš kartu ili ljetovanje/zimovanje i sjedneš u bus, a onda te on odveze u smrt. Prestrašno.

Ne znam da li su piloti aviona odmorni ili ne, ali pretpostavljam da je automatika tako daleko dogurala da nema frke oko toga da će se željezna ptica obrušiti. U krajnjoj liniji u kabini su dvojica pilota, ako ne i više ljudi.

I zapravo ne znam da li je odabir kvalitetne turističke agencije garancija da ti djeca živa i zdrava dođu natrag. Možda je ipak željeznica, kako god bila stara i nikakva sigurnija opcija. Hm.

Mrzi me kad su svi a priori protiv. Protiv hidroelektrana. Protiv termoelektrana. Protiv tvornica. Damn.

Svi bi struju, vodu, plin, bežićne superbrze veze...

A nitko ne bi smetlište. Nitko ne bi tvornicu. Nitko ne bi luku. Nitko ne bi repetitor u svojem dvorištu.....

Ne mogu komentirati studiju utjecaja na okoliš HE Ombla jer ju nisam imala prilike vidjeti. Doduše, postoje dobre i malo manje dobre studije utjecaja, pa sad ne bih o tome.

No, nešto drugo me ljuti - kad god treba raditi - a kad je to u žiži javnosti sigurno je da će biti odrađeno kvalitetno - onda se dignu nekih pet - šest tzv. zelenih i razjebu projekt. Dignu novinare. Dignu političare, pogotovo neke mlade nadobne koji vide svoj uzlet uz neki takav "proces". I sve ode u p.m.

Pa sad otpadne vode plutaju našom obalom Istre jer ih taman ispuste mega-brodovi i tankeri koji voze prema lukama Mestre i Trstu (apropo - do Trsta je stigao plinovod, a izgrađen je ili je taman pri kraju i terminal LPG-a, tako da nisam sigurna u budućnost Omišlja). I mi tu ništa ne možemo. A bome ni ne dobivamo pinku za dotičnu ispuštenu litru, kubik ili kako li se već plaćaju balastne vode.

Sad sam se sjetila famoznog glavnog odskočnog političkog kamena gospodične presvijetle Petir i njezinog antiprotivnog stava o deponiju otpada u bespućima Banije. Zar mislite da se u međuvremenu nešto nije negdje zadrbalo, bez pravih projekata, bez pravih sigurnosnih sustava i bez tzv. struke koja bi to pratila??

Da ne spominjemo da u dotičnoj Baniji ili Kordunu nema žive duše mlađe od 70 godina. I neće ih niti biti tako skoro.

I da se razumijemo - godinama se bavim zaštitom okoliša, ali isto tako smatram da se može postići ravnoteža između industrijalizacije, dobitka društva (ljudi rade, plaćaju porez, a bome i troše kad imaju) i zaštite okoliša u kontroliranim uvjetima u skladu sa strukom (govorili mi o građevini, strojarstvu, energetici ili nećem četvrtom) i znanstvenom zajednicom.

Amen!

Nekako mi je posljednji dan škole datum kada počinje ljeto, bilo vrijeme prije toga saharske ili norveške topline .

I onda me uhvati blues.

Blues za ono malo vlastitog plavog neba nad plavo-zelenim morem. Samo na par dana. Samo da se malo bacim u vodicu, malo liznem slanu kožu, malo popijem kavicu s pogledom na svjetlucavu plavu vodu, malo osunčam bljedoliko namreškano tijelo...

Znam da je već karavana svih zagrebačkih i inih vlasnika nekretnina na moru krenula s potomcima i bebisiterima tipa baka servis, te će svi kafići s finim sjedalicama, oni s potrganim plastičnim stolcima, da ne spominjem navalu na dućane prehrambenih proizvoda biti prenapučeni.

Pretpostavljam da će moja želja minuti čim se ujutro oglasi budilica i bacim se nakon tjedan dana odmora od kancelarijskih prepucavanja, recesijske štednje i novih organizacijskih promjena u hrpu papira, što onih što me čekaju u ormaru, što onih virtualnih pristiglih tokom tjedna na službeni mail.

A kad si malo bolje razmislim - moj idealni odmor ne sastoji se od izležavanja na prenapučenoj plaži gdje čangrizave majke i vrištava deršćad dreći, preskakuje preko ručnika i sve u svemu radi nesnonu buku i gužvu.

Standard s brodicom, restoranima do kojih možeš doći samo vodenim putem, dubokim čistim morem i tišinom neću doseći za ovog života, pa o tome mogu samo sanjati. A onda je tako svejedno jer se nalazim na isušenom panonskom moru ili onom pravom. No, ja bih se ipak mjenjala za ono pravo. Damn.

Svi se u posljednje vrijeme tuže na jadno i teško djetinstvo, na teške dane koji su prethodili njihovim zvjezdanim trenucima i bla bla bla....

Ma dajte najte. Doduše, svaki sportaš ne postane milijune težak poznati svjetski prvak ili svjetski poznati nogometaš za kojeg se otimaju manekenke, niti svaki seoski pjevač postane poznata faca ovom dijelu balkanskog poluotoka.

Zašto bi mi, običan napačen narod koji živi od crkavice ili još gore - ne radi, ili radi pa ne dobije plaću ili radi za privatnika za sitnu paru ili... morao rezati žile što je neki xy pjevač imao krizu srednjih godina ili neka poznata pevaljka koja cijeli tjedan krmi do iza podneva, a za vikend malo skakuće i pjevuljka i zaradi za tu večer kao pošteni čovjek u cijeloj godini šljake s ustajanjem u šest ili ranije, a kakti je jadna - eto ona ne spava cijeli vikend, pa je njezina profesija taaako teška.

Što me to raspizdilo?

Kad odvojim pare i kupim neki od tih finih ženskih časopisa, punih lijepih cipela (u kojima ne bih mogla niti stajati), haljinica (koje ne znam gdje bih obukla, ako uopće rade u mom broju ), nakita i parfema koje nikad neću dobiti i sve u svemu jedne prekrasne bajke koja zamagljuje moj realni život pun minusa na računu i kredita u raznoraznim valutama, stvarno ne želim čitati o "jadnom" životu nekog od naših famoznih zvijezda koji ipak puno lakše dođu do svojeg standarda.

Onog kojeg ja, a bome ni vi vjerojatno nikada nećemo dostići.

No dobro, možda sam ipak malo pretjerala o svojoj situaciji.

No, kad te djeca ne slušaju, rade pizdarije, idu na popravne, mijenjaju fakultete kao čarape....

I kad odeš kolegi samo koji mjesec starijem od sebe na sprovod na kojem ga zazivaju u plaću dječica vrtićke dobi - e onda stvarno trebaš jednu dobru fairy tale da te oraspoloži.

Ili jednu ljutu. A malo je rano za alkohol.

Počelo je i to famozno Europsko prvenstvo u nogometanju. Ono u kojem je većina muškaraca u deliriju, svaka rupa od finih kafića, restorana do rupetina gdje sisate ukrajinske tete dvore krezube alkiće imaju neku 20 colsku plazmu aka elcede. Grr...

Doduše, kako radim u jednom pretežno muškom preduzeću, volim biti u toku, pa makar to bili i podaci o trenutnom stanju u predmetnom nogometanju. Pa tako bacim oko na prognozu, rezultat ili neke napomene vezane uz tekme. U važnim duelima i na nekoliko odabranih sekvenci same izvedbe. Nema smisla da i Rudarka nema što za komentirati.

Doduše, desilo mi se da sam pozorno (čitaj: pogledala početak, sredinu i posljednjih desetak minuta dotične utakmice) pratila važnan derbi, da bi mi slijedeći dan moji dečki s posla objasnili kako je jedan imao goste, drugi zaspao prije kraja prvog poluvremena, a drugi tokom pauze između poluvremena. Jednom riječju - đabe Rudarka pozorno pratila dotučnu nogometnu tekmu.

Što još reći?

Kao prvo - sve osim finala svijetskog (ajde, ovaj put će proći i europsko) prvenstva nije dostojno moje pažnje. Sve ostalo je muvanje, picigin i prespora igra da bih voljela / željela gledati.

Drugo, naravno da znam što je faking zaleđe jer nema programa na televiziji aka radiju što nije već po tisućiti put objasnio ženskoj populaciji da je to nedolično stanje kada neki nadobudni nogometaš istrči jer misli da može stajati maltene u golu kao bi postigao isti.

I da - treće: kladim se da one obnažene cure (malo dezorijentirane alkoholom, no to je još uvijek bolje nego drogirane ) da ih nisu locirali u trenutno omraženu stranku u opoziciji ne bi toliko bile javno razapete kroz sve vijesti, dnevnike jedan, dva, tri i internetske izvještaje... Prestrašno.

A najbolje su oni zagorski penzići komentirali - cure je baš lepo vidjeti.

So, naši mali nogometaši - bili udati za manekenke ili ne - naprijed.

I naši muškarci doma su o'ma dobre volje čim vi pobijedite. Pa ćemo se i mi moći malo pariti prije kraja dotične sapunice.

Već sam pisala o tome kako mi se osobno (i totalno subjektivno) ministrica zaštite okoliša ne sviđa - zbog svoje pojave grozno našminkane ženske osobe. Čak mi i čudan odabir odjeće nije toliko smetao. Doduše, što se tiče posla - a saznala sam (iz prve, ili se to veli druga? ruke) da je korektna osoba, štaviše - visoko-obrazovana žena koja je kvalitetno odrađivala svoj posao i prije nego je postala ministrica.

Uglavnom - sada je pitanje - kome se i zašto "popišala" te je iskrsnuo famozni mail koji ju toliko diskriminira da je odmah dala ostavku. Da sad ne spominjemo Primeministra koji je - ni ne trepnuvši - u slijedećih pola sata pristao na ostavku. Halo?

Zar on stvarno misli da smo vesla sisali?

Doduše, kako je to maloprije Guzda komentirao - mi smo ljudi koji žive učmali život - uopće ne gledamo niti jednu sapunicu. Pa stvarno prestrašno.

Uglavnom, sigurna sam da pitanje povećanja cijena plastičnih vrećica nije u pitanju. Kad u dućan dođeš bez onih famoznih platnenih (nikad ih nema u torbi kad ti trebaju ), ma platit ćeš to plastično smeće i da košta medeka, a ne samo nekoliko lipa (makar sam sigurna da im je proizvodna cijena ispod desetak lipica).

Da li su u igri plastične boce? Čak mislim da niti to nije. Jebe se političarima za sitnu raju koja kopa po smeću i peca boce lijenih ljudi što iste ne vraćaju, već završe u kantama.

Sve što se dalo smuljati oko boca - to je već davno odrađeno. To što se možda neće moći na sudu ništa dokazati - eee - bracko moj, to je zasluga dobro plaćenih advokata koji brane bivšeg ministra, nekoliko ravnatelji pojedinih agencija i nešto sitne raje...

Uglavnom, zanima me što je to nekome obećao Čačić, a da mu se suprotstavila svojim principima sad već bivša ministrica. Pa joj je lijepo namjestio pušku. Kladim se da je nešto takvo u igri. Ipak nam je prvi ministar među jednakima stara lopina. Dokazano.

I da - kad ga u Mađarskoj osude - baš me zanima da li će dati ostavku ili će mu i tu biti krivi neki drugi? Jadne žene koje su se stvorile ispred njegovog auta. I samo da se zna - nisu mu to prvi stradali koje je pregazio. Nažalost. I to nam je ministar. Hm.

U duhu početka turističke sezone moram se osvrnuti na privatni sektor. Onu famoznu Zimmer frei turističku ponudu.

Kao uvod mogu opisati što mi se jučer/prekjučer desilo:

U recesijskom duhu organiziran je polu-službeni - polu-privatni obilazak terena tj. dobili smo dozvolu da obiđemo jednu lokaciju, ali s obzirom da direktno nije vezana uz naš posao - smještaj, noćenje, obroke smo sami refundirali. Nas jedno 25. Mali autobus.

Kolega zadužen za organizaciju uspio je pronaći relativno povoljan smještaj u srcu Istre. Znam, znam, Istra je deluhe destinacija, skupo i sl. No, mi smo samo tražili smještaj preko noći. Doduše, nismo baš željeli šator na livadi ili preuređenu garažu.

Uglavnom, smjestilo nas u 4 - 5 krevetne sobe (oko 100 kuna/glavi), od dječjih kreveta na kat do prašnjavog kreveta uz kosilicu i hladnu vodu u preuređenoj garaži.

No da. Veseloj družini nije bio niti smještaj problem. Tako i tako je unaprijed bilo naglašeno da će biti višekrevetno noćenje. Doduše, nije baš da smo očekivali dječje krevete, noo..

No, kad ti u toj priči ne daju niti ručnik - e paaa...

Da ne velim da je gazda bio veoma neljubazan, obrecnuo se na priču o ručnicima u stilu "a šta bi vi za 100 kuna??" Halo??

Na noćenje je došla ekipa u rasponu od 25 do 65 godina, ozbiljni radni obiteljski ljudi, osim par pripravnica , čak i dvije doktorice (one prave) što su uskočile u našu priču, nešto direktora - neš ti maturalca koji bi razulareno lumpao uspavanim istarskim seocetom. A i tipu nije da su sad u redu stajali pusti turisti s eurima, pa eto jadan - baš nama za sitne pare iznajmio noćenje.

Uostalom, ako je cijena bila preniska - ili je trebao naglasiti što se u tu cijenu nudi (znači bez faking "šugamana") ili je najnižu cijenu trebao formirati sa svim troškovima. Možda bi 5 kuna po glavi bilo dovoljno za dotični sporni komad krpe.

Ne, ne očekujem za sitne pare smještaj u pet zvjezdica s Dior sapunom i kremom za tijelo. Usred pripizdine Istre.

No, i dalje nudimo svašta pod krinku Zimmer frei smještaja. A kakti smo velika svijetska turistička destinacija.