Opet me zgranula ova današnja saobraćajna nesreća u kojoj se autobus u gluho doba noći sjurio u smrt. Prestrašno. Kao i ona ovozimska nesreća gdje su stradala ona austrijska djeca.

Za ovu današnju je navodno krvi umor vozača jer nije bilo tragova kočenja. Za onu austrijsku ne znam. Po kamerama na ulazu u tunel navodno nije bilo spuštanja glave i tijela vozača prema cd-playeru, kao što je bio početni zaključak, a nakon par dana sve je bila stara vijest..

Kao prvo - zanima me zašto nije ozbiljniji nadzor nad satima vožnje vozača, odnosno - ako je tako dalek put ne može u autobusu biti samo jedan vozač. I zbog čega se to ne provjerava na granici. Ako nas mogu provjeravati da li imamo osiguran auto i tko je vlasnik, zašto se taj dio ne provjeri. Sigurna sam da je regulirano zakonom i da nema zemlje gdje su takve stvari dozvoljene.

Drugo - famozno telefoniranje na mobitel, pogotovo profesionalnih vozača me izluđuje. I taksista. Priznajem, ja razgovaram na telefon bez onih faking slušalica (zbog njih sam skoro dva puta sletila s ceste i meni su osobno grozan izum), no stroga sam po pitanju profesionalne vožnje. Nemaju šta oni razgovarati. Ako je u vožnji - nije dostupan. Kad stane - provjeri pozive i basta.

Niti teta za tvorničkom trakom, niti ona na kasi supermarketa ne telefonira. Zašto bi onda vozač?

Što hoću reći? Lijepo platiš kartu ili ljetovanje/zimovanje i sjedneš u bus, a onda te on odveze u smrt. Prestrašno.

Ne znam da li su piloti aviona odmorni ili ne, ali pretpostavljam da je automatika tako daleko dogurala da nema frke oko toga da će se željezna ptica obrušiti. U krajnjoj liniji u kabini su dvojica pilota, ako ne i više ljudi.

I zapravo ne znam da li je odabir kvalitetne turističke agencije garancija da ti djeca živa i zdrava dođu natrag. Možda je ipak željeznica, kako god bila stara i nikakva sigurnija opcija. Hm.